Mostovi!

Ta nebeska krila iznad vode, litica i provalija!

Ovaploćenje iskonske čovjekove želje da premosti potoke, rječice, rijeke, da bi stigao na neko drugo odredište!

O mostovima su pjevane pjesme, pisane pripovijesti, romani, ispredane razne priče, legende, snimani filmovi. Mostovi lebde između sna i jave i podjednako su važni, kao, recimo, onaj vječiti drveni mostić u beranskoj dolini, naslonjen na omanje hridi plahovite Bistrice, iznad Bojovića vira, razapet kao graničnik između Buča i Lušca ili bilo koji drugi veliki betonski, odnosno, metalni, rastegnut ma gdje u svijetu. Stajao sam na mostićima od borovih oblutaka iznad Vrmoše i Cijevne u Albaniji, zatim na čuvenoj nobelovsko-andrićevskoj ćupriji, na dunavsko-savskim mostovima, pa i na onim budimpeštanskim, prelazio sam i preko onog bosforskog, koji spaja Evropu i Aziju, podjednako se svakome od njih diveći i pokušavajući da naslutim brigu, nemire i strepnje onih koji su ih stvorili i onih koji su ih gradili.

Međutim, postoji jedan most, pored ovih i svih ostalih, koji je odavno u mojem srcu, a u njemu se ugnijezdio na dan jedne moje rane školske eskurzije do Crnog jezera i Durmitora. Dok sam stajao na njegovoj sredini, titrajući između dva plava ponora, onog nebeskog i vodenog, slobodan poput ptice, odjednom mi se javio osjećaj bliskosti sa njim i onaj neobjašnjivi i nedokučivi- da sam sastavni dio njegovog bitisanja. To je most na Tari, ponositi ljepotan, uokviren plavetnilom i zelenilom, priljubljen uz stjenovite obale, kao dijete uz majčine grudi.

Svih ovih godina, most na Tari lebdi između mita i stvarnosti, ponajviše obavijen velom legende, u koju je ušao, što je nepojmljivo, iste godine kad je i sagrađen. Tome su doprinijeli i pojedini novinari, filmski i televizijski režiseri, neki učesnici rata i sjedeljki oko kuhinjskih kazana, izvjesni istoričari, po neki mještanin sela u okruženju, pisci, turistički poslenici; većina njih je, iz različitih pobuda, ubacila po koje zrnce neistine o gradnji mosta, o onome što se desilo na njemu tokom ratnih dešavanja, tako da je krajnje vrijeme, da se danas, na dan njegovog sedamdesetpetog rođendana, pokušaju otkloniti i osvijetliti pojedine nedoumice i nejasnoće.

Prije svega, jednom za svagda treba primiti k znanju da mjesto gdje se most natkrilio nad Tarom nije, kako to mnogi pišu i govore, niti Lever Tara, jer je ona udaljena nekoliko sati hoda ka sjeveru, a ni Đurđevića Tara, nego, jednostavno, Tara! Na lijevoj obali Tare, na razmeđi Žabljaka i pljevaljskog kraja, prostire se selo Budečevica, dok je na suprotnoj Trešnjica, u kojoj se, u dijelu blizu obale, nalazi prastara humka, gromila, gomila ili tumul, obrastao hrastovom i brezovom šumom, što je najbolje svjedočanstvo da je taj krajolik naseljavan odvajkada. Ako se tome dodaju prastari znaci na stijenama, oltar božanstva Mitre, legendarni Pirlitor vojvode Momčila, gomile neuobičajenog oblika u njegovoj neposrednoj blizini, leverski stećci i bogomolja, ostaci prastarog karavanskog druma, durmitorske prastare nekropole, onda se na najbolji mogući način može shvatiti značaj ovog dijela tarskog sliva…

Na zapadnom kraju mosta, onamo gdje se okončava spust sa durmitorske visoravni, podignut je spomenik građevinskom inženjeru Lazaru Jaukoviću, rodom iz sela Pridvorci u šavničkoj opštini, koji je rođen 1903. godine; gimnazijsko učenje okončao je u Pljevljima i Kruševcu, a inženjersku diplomu je stekao na Tehničkom fakultetu u Beogradu. Do 1930. godine službovao je u Nikšiću a učestvovao je i u gradnji puteva Beograd-Mladenovac i Boan-Bukovica, nakon usavršavanja znanja u Italiji; inače, bio je priznati i uvažavani stručnjak, pa je brzo primljen u Ministarstvo građevina, a ono ga je 1936. godine postavilo za glavnog nadzornog inženjera na putu Bijelo Polje-Prijepolje.

Vjerovatno je namjerno urađeno, jasno, po nečijem nalogu, da i danas mnogi vjeruju da je inženjer Lazar Jauković tvorac mosta na Tari i da je učestvovao u njegovoj gradnji! No, nepobitna je istina- Jauković nije tvorac te građevine, niti je, pak, učestvovao u njenoj gradnji! Nevjerovatno je da i mnogi novinari, kao i oni koji se odluče na bilo kakvo pisanje o mostu, ili, pak, da kažu nešto o njemu, nasijedaju na tu prevaru, unoseći tako pometnju u razmišljanja o onome što se, uistinu zbilo. Prije svega, još nije temeljito i pouzdano istraženo da li je inženjer Lazar Jauković, bez obzira što je poticao iz komunističke porodice, dragovoljno pristao da pokuša da sruši most na Tari 1942. godine ili je bio primoran na taj čin, navodno zbog sprečavanja nadiranja motorizovanih italijanskih trupa na slobodnu durmitorsku teritoriju. Nagađanja i priče o tome su do danas pretrpjela izvjesne promjene, kao, uostalom, i mnogo toga, što je povezano sa sudbinom ovog nepobjedivog mosta.

Pripreme za rušenje mosta, kojim je rukovodio inženjer Jauković, a u kojim je, pored pripadnika komunističkog pokreta, učestvovalo i nekoliko mještana iz okolnih sela, trajale su dvadesetak dana i sastojale su se od niza mukotrpnih poslova. Šestog maja u 10 sati odjeknula je strahovita eksplozija, koju su pruzrokovali 62 kilograma ekrazita, obilje dinamita i dvije avionske bombe od po 50 kilograma; betonski blokovi su letjeli i do trešnjičke strane a izvršitelji su bili skriveni visoko u stranama Crnog vrha.

Zadatak Vrhovnog štaba KPJ nije ispunjen i most, srećom, nije porušen, sem samo jedne manje stope. Njegov istinski projektant Mijat S. Trojanović iz Beograda, nije predvidio mjesta za miniranje, sem što je stavio diletacione fuge između svakog lučnog otvora i one su, u ovom slučaju, odigrale spasilačku ulogu. Inače, u vrijeme početka gradnje mosta 1938. godine Mijat S. Trojanović imao je tridesetšest godina, nepunu godinu dana više od Jaukovića; ovaj građevinski inženjer, koji je nakon rata postao i profesor Građevinskog fakulteta u Beogradu, napisao je i značajna djela iz oblasti građevinstva: Betonski mostovi I i II, Teorija i analiza osnovnih sistema i konstrukcija betonskih mostova, Opšta i specifična problematika betonskih mostova, Mostovi od armiranog i prednapregnutog betona do 1960. Pored ovih napisao je još mnogo radova iz ove oblasti, koje je objavljivao u najpoznatijim časopisima. Beton i betonske konstrukcije usavršio je u Beču i u Parizu, gdje je radio kao samostalni projektant. Po povratku u domovinu, od 1930 do 1935 godine radio je kao projektant a i kao šef biroa na gradilištu visećeg mosta na Savi u Beogradu; u to vrijeme ostvario je nekoliko zapaženih mostovnih konstrukcija: preko Tamiša u Pančevu, preko Usore u Bosni, kao i preko Velikog kanala u Novom Sadu…

I ono što se uporno, svih ovih godina, prećutkuje- samo dva dana poslije pokušaja rušenja mosta na Tari, italijanske mehaničke i oklopne snage su prešle na durmitorsku teritoriju preko donjeg mosta, koji je sagrađen 1935. godine, i kojeg su veoma brzo opravili.

Druga zagonetka je- ko je, u stvari, ubio inženjera Lazara Jaukovića? Da li su to uradili Italijani, četnici, ili, pak, neko treći, što se šaptalo u tajnosti, jer su se mnogi plašili za sigurnost i život, naravno! Po učinjenom poslu Jauković se bio sklonio u selo Bezuje, u pivskim bespućima i mogao ga je pronaći samo onaj koji je i znao gdje se sklonio, jer prostrane pivske planine nijesu zasigurno gradski vrt. Pojedini svjedoci ubistva, odnosno strijeljanja Lazara Jaukovića na mostu, koje se po njima desilo na dan Svetog ilije 1942. godine, riječ je o nekim mještanima iz dva sela u okolini, svoje navode su mijenjali, zavisno od političkih prilika; zanimljivo je da je prvobitni prepun nejasnoća. Kako je neko ko je čuvao stoku, dolje u kanjonu, okružen čestarom, mogao da vidi ,,italijanski kamion pun četnika“ kako se približava mostu? Kako je neko ispred svoje kuće, koja ne gleda na most mogao da kaže:,, eno četnici ubiše jednog našeg“? Kako je ta osoba ocijenila da su u pitanju četnici, a i kako je sa te daljine znala da su ubili ,,našeg“? Kako je osoba koja je čuvala stoku u kanjonu, uspjela da se brzo ispenje do mosta, da priđe naoružanim Italijanima, bez ikakvog straha da je mogu ubiti, ne pominjući uopšte nijednog četnika, u nastavku svojeg kazivanja?

U svakom slučaju, otkrivanje istine u vezi svega ovoga treba povjeriti istinskim istoričarima i istraživačima, koji nijesu politički ostrašćeni, koji su stručnjaci i istinoljubivi, bez obzira što ih je, na žalost, premalo.

Jasno je, ne treba i neko veliko istraživanje i nekakvi posebni spisi, da bi se spoznalo da su komunističkom pokretu bila važna, prevashodno, dva činioca iz svih dešavanja oko mosta- ponajprije, potiranje vrijednosti građevine, zbog čega je, uostalom, i naređeno njeno rušenje, samo zato što je most izgradila vlast Kraljevine Jugoslavije, kao svoj doprinos razvitku Zetske banovine i pored toga, stvaranje legende o navodnom graditelju mosta i njegovoj odlučnosti da ga minira i sruši da ne bi pao u ruke neprijatelju, da bi takvim izmišljotinama ojačali svoj pokret i omasovili redove- to je, uostalom, vječna tema, koja je, nevješto zloupotrebljavana i u ovim poslednjim ratnim sukobima na našim prostorima, i to od strane svih učesnika.

Inače, 1937. godine Ministarstvo građevina Kraljevine Jugoslavije raspisalo je konkurs, međunarodnog karaktera, za tri mosta: na Tari, preko Save kod Bosanske Gradiške i preko Tise. U konkurenciji ponuda Njemaca, Belgijanaca, Danaca, Francuza i Švajcaraca ubjedljivo je pobijedila ideja diplomiranog inženjera građevine iz Beograda Mijata S. Trojanovića i odgovarajuća ponuda preduzeća ,,A.D. Andonović“ iz Pančeva.

Gradilište mosta na Tari otvoreno je septembra 1938 godine a među izvođačima radova bio je i inženjer Isak Ruso, vrhunski stručnjak, poznat, između ostalog, po djelu ,,Betoniranje na mrazu“, o kojem nije napisano ni retka u posleratnoj Velikoj enciklopediji Jugoslavije. Ni slova se ne može naći ni o inženjeru Koraju iz Švajcarske, koji je pomogao u gradnji skele i to pod velikim lukom.

Most na Tari je važeći svjetski rekorder po drvenoj skeli; ona je bila visoka preko 144 metra, a raspona 116 metara. Lukovi i sva četiri mala otvora vijadukta izrađeni su pomoću jedne lučne skele, koja je, štap po štap, nanovo montirana iz otvora u otvor. Štapovi, kao i velike i male skele, ručno su tesani od smreka, koje su sječene u šumi, koja je bila udaljena od gradilišta oko 25 kilometara. Građu su ručno tesali vješti majstori iz tarskog kraja a veze skela su učvršćivane pomoću zavrtnja sa velikim pločicama. Među onim koji su vršili montiranje skele bili su Radoje Bojović sa Njegovuđe i Ljubo Roćen iz Budečevice. Sa njima je bio i vojvođanski Mađar Štefan Masold, koji je na mostu ostao sve do avgusta 1941 godine, dakle, sve do onog trenutka, dok nije skinuo i poslednju dašcicu skele. Velika skela je montirana sa samo šest mjeseci, uz sve opasnosti od odrona i naleta vjetrova različitih pravaca; upotrijebljeno je oko 650 kubnih metara tesane građe. Srednji dnevni učinak je iznosio oko 8 kubnih metara a spratna visina stubova skele iznosila je četiri metra.

Ne treba nikako zaboraviti, a red bi i bio da se njihova imena pronađu i upišu u knjigu graditeljstva, i one hrabre i umješne mladiće iz okolnih sela, koji su u kožnim opancima, bez vezivanja pojasa, viseći na ambisom, montirali skelu. I oni su sastavni činioci svjetskog rekorda i oni su dokaz da je naše neimarstvo staro i prepoznatljivo.

Pošto je magacin napunjen cementom, kojeg je svakog dana dovozio svojim ,,bisingom“ prevoznik iz Dubrovnika Pero Novaković i to iz Solina kod Splita, otpočelo je betoniranje i to pomoću jedne betonske miješalice i velike cijevi kroz koju je sipan beton. Petog dana tog mukotrpnog posla, tačnije 19 jula 1940 godine, u 16 sati, prvi prsten je zatvoren onako kako je i trebalo i most na Tari je postao najveći most od armiranog betona u Evropi a prilikom njegove gradnje poginuo je samo jedan radnik, Mađar, čije ime za sada nije poznato, i to svojom krivicom. Porušenu stopu mosta obnovio je 1946 godine projektant mosta Mijat Trojanović, koji je ratne godine proveo, kao rezervni kapetan vojske Kraljevine Jugoslavije u zarobljeništvu u Norveškoj.

U dvadesetprvom vijeku, sem nedavno postavljene ploče na kojoj piše ko je, u stvari, projektant mosta a ko izvođač radova, ne postoji nikakav trag ili obavještenje da je most na Tari, kod Budečevice i Trešnjice, važeći svjetski rekorder po skeli, svjetski rekorder po onome koliko je uloženo u njegovu gradnju, a i po onome čime je i izgrađen, a nijesu ni zapisana imena Štefana Masolda, Radoja Bojovića, Ljuba Roćena i ostalih graditelja.

Durmitorske vile su blagonaklone gledale na gradnju mosta i bile su njegove zaštitnice, pa su i odvažnim i smjelim gorštacima i ostalim majstorima i pomagačima davale nevidljiva krila da lebde između neba, zemlje i vode, u svojem naumu da nam podare takvu prelijepu i korisnu građevinu.

Tih godina, uoči rata, u Zetskoj banovini, sem ovog graditeljskog podviga, izvedenog pomoću jednog kamiona i jedne betonske miješalice, izgrađen je i donji most na Tari, put Boan-Bukovica, probijen je i završen putni pravac Bijelo Polje- Prijepolje, od preko šezdeset kilometara, prepun usjeka, tunela i mostova i to za nepune četiri godine rada.

Danas, primjera radi, najobičnije proširenje puta od desetak kilometara, uz upotrebu najmodernijih građevinskih mašina, sprava i alata traje i tri godine…

Tačni i vidni podaci o mostu na Tari, jednom od najljepših svjetskih mostova od armiranog betona, treba da stoje, svakome dostupni, u njegovoj neposrednoj blizini, a sedamdesetpeti rođendan ovog trostrukog svjetskog rekordera, treba dostojno obilježiti i označiti, mada je on, bez obzira na sve, već ušao među besmrtnike!

 Milija Pajković

 Autor je novinar