Mitropolit Joanikije na Materice bogoslužio u Spasovdanskom hramu u Šibeniku

“U jednom momentu smo bili prinuđeni da branimo svetinje. To je bio Božiji blagoslov da se saberemo oko naših svetinja, da se objedinimo i tako odbranimo od bezbožne vlasti, koja je htjela ne samo da oduzme svetinje i prepiše na državu, nego da nas ponizi, da nam obriše pamćenje i marginalizuje do nestanka. I onda kada je izgledalo da ćemo da nestanemo, tada smo uzišli sa Hristom na golgotu i Gospod nas je ukrijepio i pokazao silu i blagodat svoje Crkve, njenu nepobjedivost. Kada se narod sa svojim episkopima, sveštenicima, objedini oko svetinja, to je velika sila i blagoslov Božiji. To je ona sila koja je nepobjediva, ali koja nikoga povrijediti neće.To je ono oružje koje djeluje spasonosno — to je sila Božije ljubavi, istine, pravde i dobrote, a to je ono što je nepobjedivo, a uvijek pobjeđuje”, ocijenio je danas Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, dvije godine od izglasavanja diskriminatornog Zakona o slobodi vjerosipovijesti u Skupštini Crne Gore.

Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije danas, 26. decembra, na Materice, načalstvovao je Svetom arhijerejskom liturgijom u Spasovdanskom hramu u Šibeniku, uz sasluženje domaćina Njegovog preosveštenstva Episkopa dalmatinskog g. Nikodima, monaštva i sveštenstva Mitropolije crnogorsko-primorski i Eparhije dalmatinske.

Službu su svojim pojanjem ukrasili bratija iz manastira Krke i vjerni narod.

Na kraju Liturugije Visokopreosvećenom Mitropolitu Joanikiju toplu dobrodošlicu poželio je Episkop dalmatinski g. Nikodim, podsjećajući sabrane na stradanje Crkve u Crnoj Gori u poslednjih par godina u kojima se ispunjavaju one Hristove riječi: Svojima dođe i svoji ga ne primiše.

“To je mnogo teže nego što smo i mi doživjeli i preživjeli u ovim našim krajevima. Ali pored toga svega vidimo da njih ne napušta niti vjera niti želja za stradanjem, a niti ta mogućnost da opstaju u tim krajevima, koji su jako slični našim, za koje smo i mi bili vezani vjekovima. Jer u istoriji mnogi mitropoliti crnogorsko-primorski su rukopolagali sveštenike za našu milu Dalmaciju, kako je to govorio vladika Milaš, u onome trenutku kada nismo mogli da imamo sveštenike i kada Mletačka republika nije dozvoljavala da imamo episkope u Dalmaciji. I ja kao episkop dalmatinski veoma sam zahvalan na tome, a i zahvalan sam vladici Joanikiju koji je došao ovdje da bude danas sa nama, da vidi kako mi živimo, da čuje i nas na koji način i kako živimo i trudimo se da opstanemo u ovim našim pomalo već i zaboravljenim krajevima.”

Blagoslovivši vjerni narod Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je izrazio radost i čast što je u prilici da služi u ovoj svetinji, posjeti sveštenike, vjerni narod i dalmatinske svetinje:

“To mi je velika radost, naročito danas na ovaj divni praznik koji praznujemo prije, a u ime Rođenja Hristovoga, praznik Materica — praznik majki, prije svih onih majki koje su bile preci Hristovi po tijelu, a istovremeno se praznuje materinstvo”, besjedio je vladika Joanikije.

Govoreći o drevnom narodnom običaju da djeca na ovaj praznik vežu i ruke i noge svojim majkama, a da se one dreše poklonima, objasnio je da nas taj običaj podsjeća da je to vezivanje u ime onoga koji je bio svezan i vođen na stradanje da bi nama darovao slobodu:

“To je najveće snishođenje i najveća ljubav Hristova se projavila preko Njegovoga stradanja, preko Njegovoga poniženja. I u suštini te veze su veze ljubavi i kad se sjećamo svojih predaka, a posebno kada se sjećamo Hrista Gospoda koji je došao u ovaj svijet da primi poniženje da bi nas uzvisio, da primi lance i uze da bi nas oslobodio. Iako taj običaj još uvijek traje, da znamo da su ga naši preci tako doživljavali, da se vezujemo u ime Svezanoga, koji je nas odvezao i darovao nam slobodu u ime Hrista Gospoda, u ime Bogomladenca Hrista.”

U ovom predbožićnom raspoloženju, već se unaprijed radujemo prazniku Roždestva Hristovoga, unaprijed se radujemo i obnovi naše duše i vjere, naših osjećanja i misli, ali i našega zajedništva:

“Jer sve ono što je lijepo, a naročito Božija milost i blagodat kada se dijeli među nama, kada je zajednički proživaljavamo, i kada jedni drugima činimo radost čestitajući praznik i cjelivajući se sa onim čudesnim riječima: Mir Božiji — Hristos se rodi, sve to obnavlja i naše zajedništvo”, rekao je Mitropolit, posebno istakavši divan običaj da za Božić cijela porodica bude zajedno, prije svega u crkvi. Objasnio je da onda “kada se ispunimo Božije milosti i blagodati, istine, pravde i ljubavi, sve to se prenosi i u naš dom koji postaje mala crkva” te je zato porodica sveta i blagoslovena.

Osvrnuvši se na divne narodne običaje, Visokopreosvećeni je poučio sabrane da se na taj način radost praznika pretače u život, jer ono što imamo u Crkvi treba da se prenese, upečati u naš svakodnevni život i tako se oplemenjuje i naš život i ovaj svijet.

“Sresti pravog hrišćanina, bilo gdje i na bilo kojem mjestu, za svakog nas je velika radost. Zato hrišćanstvo, pravoslavlje ima tako veliku snagu, silu, blagodat, svjetlost, radost i kada stradamo i kada smo gonjeni”, kazao je i dodao da ne treba da se ljutimo, da treba da imamo široko srce, da praštamo i volimo kao braću i one koji nijesu vjerujući, jer i oni mogu, i kada se ne nadamo, da se preobraze i zadive svojom vjerom i podvizima, kao i pojedini gonitelji Crkve u prvim vjekovima hrišćanstva.

Na kraju svog arhipastirskog slova, Mitropolit Joanikije je kazao da Preosvećni vladika Nikodim ima veliko breme da sačuva umjetničko blago manastira i crkava Dalmatinske eparhije, da sačuva svetinje, kao što smo i mi u Crnoj Gori u jednom momentu bili prinuđeni:

“To je bio Božiji blagoslov da se saberemo oko naših svetinja, da se objedinimo i tako odbranimo od bezbožne vlasti, koja je htjela ne samo da oduzme svetinje i prepiše na državu, nego da nas ponizi, da nam obriše pamćenje i marginalizuje do nestanka. I onda kada je izgledalo da ćemo da nestanemo, tada smo uzišli sa Hristom na golgotu i Gospod nas je ukrijepio i pokazao silu i blagodat svoje Crkve, njenu nepobjedivost. Kada se narod sa svojim episkopima, sveštenicima, objedini oko svetinja, to je velika sila i blagoslov Božiji. To je ona sila koja je nepobjediva, ali koja nikoga povrijediti neće.To je ono oružje koje djeluje spasonosno — to je sila Božije ljubavi, istine, pravde i dobrote, a to je ono što je nepobjedivo, a uvijek pobjeđuje. Ljubav Božija, istina i pravda, dobrota i praštanje to je ono što pobjeđuje i što nas uzvisuje.”

Preosvećnom vladici Nikodimu poželio je da mu Gospod daruje puno snage da nosi svoj krst po ugledu na svoje velike prethodnike:

“Uvjeren sam da će vas Gospod ukrijepiti i dati snage da objedinite svoj narod, da ga vodite putem Hristovim i da Bogomladenac Hristos koji dolazi da nas sve obraduje i obnovi, da i vama daruje i mir i radost, snagu i zdravlje, i svaku sreću i napredak. Amin, Bože daj. Na mnogaja i blagaja ljeta.”