Jedan je od najmlađih maršala u istoriji turske armije, Omer-paša Latas bio je porijeklom Srbin iz Like, rođen 1806. u Janji Gori, kod Plaškog kao Mihailo Mića Latas.

Od malih je nogu Mićo pokazivao darovitost, inteligenciju, izvanredno lijepi rukopis, živahnost, veselost, ali takođe i bolešljivost. Istovremeno, zaljubio se u vojnu vještinu zbog čega je nakon jednogodišnjeg školovanja u Gospiću otišao u Zadar, gdje je, na bazi položaja svoga oca, besplatno dobio mjesto pitomca kadetske škole i čin kadet-narednika u očevoj Ogulinskoj pukovniji.

Sa 21 godinu prešao u islam

Da li bi danas bilo reči o Latasu da 1823, kada je imao svega 17 godina, nije došlo do porodične katastrofe? Čudan je život: ono što se nama čini lošim može na dugi rok ispasti dobro, a ono što nam se čini dobrim može ispasti loše. A događaj iz te godine nije u tom trenutku mogao biti interpretiran ni na jedan pozitivan način. Naime, otac, inače ozloglašeni kockar i ženskaroš, optužen je za potkradanje vojne blagajne.

U stvari, postoje barem dvije različite verzije tih zbivanja. Po jednoj, Sofronije je krao, a Mihajlo preuzeo odgovornost na sebe, da bi spriječio totalnu propast porodice. Po drugoj, obojica su krali, ali je Sofronije optužen i ražalovan dok je Mihajlo sa 180 ukradenih forinti pobjegao preko granice.

Čak i što se tiče narednih njegovih koraka, neposredno nakon bijega od austrijskih vlasti, postoje različite verzije gde je otišao prvo. Prihvaćeni narativ kaže da je odmah otišao u otomanski Bosanski ejalet.

Po drugoj verziji, prvo se sklonio u Kneževinu Srbiju. Navodno je Jovan Avakumović — liberal i istaknuti srpski političar, posebno tokom druge polovine XIX vijeka kada je vršio dužnost predsjednika Ministarskog savjeta – tokom studija u Parizu zapisao da mu je Mihajlo 1865. godine u francuskoj prestonici upravo to kazao. Najsočnije detalje tog navodnog razgovora, ipak, ostavićemo za sam kraj teksta, kao šlag na tortu. Vjerujete nam na reč, vrijedi pročitati cio tekst, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog te bilješke koja je bila decenijama zakopana u privatnim papirima gospodina Avakumovića.

Zna se da je tih godina živio teško, da je jedva preživljavao, bilo da ih je sve proveo u Bosni ili jedan dio u Srbiji. Sreća mu se osmjehnula u Banja Luci gdje mu je jedan turski trgovac ponudio posao, ali pod uslovom da pređe u islam. „Šehadet“ je izgovorio u Ferhat-pašinoj džamiji, postao musliman i uzeo ime Omer. Imao je 21 godinu.

Međutim, ako je pobjegao iz Austrijskog carstva 1823. a tek četiri godine kasnije primio islam, onda bi se ona verzija po kojoj je prvo bio u Srbiji prilično dobro uklopila u opštu hronologiju događaja. Pritom je bilo i logično da Srbin Mihajlo oproba sreću u Kneževini Srbiji, među svojima.

Zato dvije godine kasnije, Omer Latas stiže u Vidin gde počinje da radi kao sluga tamošnjih turskih vojnika u gradskoj posadi.

Njegovi talenti i znanje brzo su isplivali na površinu

Primjećuje ga ubrzo zapovjednik tvrđave Ibrahim-paša, i daje mu posao učitelja crtanja svoje djece. Ali, uvidjevši da je u pitanju osoba vanserijskog talenta, predodređena za velike stvari, čovjek čije se sposobnosti mogu upregnuti i za korist carstva iskoristiti puno bolje od profesorovanja u vidinskoj provinciji, šalje preporuke u Carigrad.

To je urodilo plodom i Omer je postao predavač na Visokoj vojnoj školi u prestonici, gdje su bili radi da iskoriste njegovo znanje i iskustvo stečeno u jednoj zapadnoevropskoj, suparničkoj vojsci, posebno nakon što je Mahmud II započeo opsežne reforme imperije i modernizaciju oružanih snaga (sultan je 1826. silom ugušio janičarski ustanak protiv reformi, ukinuo njihov red posle četiri i po vijeka, nekoliko hiljada janičara pogubio i tako uklonio glavnu prepreku svojim naporima da izvede Tursku iz srednjeg vijeka).

Latas je nakon unapređenja u majora mapirao Bugarsku i tzv. Dunavske kneževine (Vlašku i Moldaviju) što će mu kasnije biti od velike koristi, a takođe je bio pun ideja reorganizacije armije. Sve to mu je otvorilo put da postane privatni učitelj prestolonaslednika Abdulmedžida, i da tako uđe u otomansko visoko društvo u Stambolu.

Oženio bogatu naslednicu, pa unaprijeđen u pukovnika

To je, zapravo, bio ključni događaj u njegovom životu nakon poislamljenja, jer je odmah potom oženio bogatu naslednicu Advije Hanim, kćer Hafiz-paše Čerkesa: kombinacija ova dva faktora se može posmatrati kao „lansirna rampa“ njegovog meteorskog uspona u osmanlijskoj hijerarhiji.

Godinu dana nakon što je Abdulmedžid stupio na presto 1838, Omer je unaprijeđen u pukovnika, potom je dobio najviše zvanje paše, a ubrzo je postao i vojni upravnik Carigrada. I sve to samo dvanaestak godina nakon što je prešao u islam.

Već 1840.-1841. predvodio je kaznenu ekspediciju koja je brutalno ugušila ustanak u Siriji, a 1842. postao upravnik Tripolskog ejaleta. Nije se tu dugo zadržao pošto je 1843.-1844. ugušio albanski ustanak koji je povela tamošnja muslimanska zemljoposjednička aristokratija a protiv sultanovih reformi. Nakon kurdskog masakra počinjenog nad hrišćanskim Asircima otišao je na misiju u Kurdistan.

Potom je došla Mađarska revolucija 1848. godine, a Omer-paša Latas je dobio komandu nad svim osmanlijskim trupama u Moldaviji i Vlaškoj, gde je pokazao i nevjerovatnu diplomatsku spretnost izbjegavši sukob sa ruskim i austrijskim snagama. Negdje u to vrijeme, još uvek vrlo mladi Omer-paša biva unaprijeđen u najviši vojni čin i postaje mušir, odnosno maršal — samo dvadesetak godina nakon što je u banjalučkoj Ferhadiji izgovorio „šehadet“, popeo se na vrh.

Povrtak u otadžbinu

Godine 1850. sultan ga šalje u njegovu, uslovno rečeno, otadžbinu da riješi problem sa pobunom bosanskih i hercegovačkih begova koji se protive reformama, kao što su prije njih činili albanski. Poseban problem bio je s Ali-pašom Rizvanbegovićem koji je kao hercegovački vezir pokušao da se odmetne od centralne vlasti i uspostavi nasledno vezirstvo.

O tome, Vladimir Ćorović u svojoj knjizu „Istoriji Srba“ piše:

„Posle sloma mađarske revolucije i pošto je reakcija zavladala na cijeloj liniji riješila se Porta, da i ona u Bosni silom uvede red. Uputila je tamo veoma sposobnog i odlučnog Omer-pašu Latasa, jednog poturčenog Srbina iz Like, koji je bio počeo svoju karijeru u austriskoj službi. Sa nekih 8.000 vojnika prvenstveno Anadolaca, i 34 topa došao je on u ljeto 1850. u Sarajevo i odmah pritegao uzde. On je premjestio i vezirsko sjedište iz Travnika u taj grad. Bez mnogo oklijevanja Omer-paša se uputio u Krajinu. Otpor uplašenih bosanskih begova tu i u dolini Bosne bio je nejednak, ali uporan. Odličan vojnik, Omer im nije dao da se priberu i povežu. On je slomio i hercegovačkog vezira Ali-pašu. Pašini ljudi pokušali su na Lipetama kod Konjica da zaustave sultanovu vojsku, ali su bili razbijeni. Kad je Omer stigao u Mostar svrgao je starog vezira i osramoćena dao provesti kroz grad na magarcu, s magarećim repom u ruci. Poveo ga je posle sa sobom i u Krajinu. Pred Banjom Lukom „omakla“ se jednom stražaru puška, od koje je smrtno pogođen pao poslednji feudalni gospodar Hercegovine, 1854. god.

Omer-paša bio je strog i nepopustljiv. Mnogo begova izginulo je u borbama, a preko 400 poslao je u teškom sindžiru u Carigrad. Austriski konzul javljao je više puta, da su pobjede sultanove vojske djelovale na muslimansko stanovništvo veoma bolno. Ono je u duši bilo uz svoje vođe i osjećalo je, da s njihovim porazom pada stari poredak, koji im je, i pored svih nedostataka, bio drag, jer je bio njihov. U Omer-paši gledali su starog kaurina, koji proliva krv pravovjernih bez milosrđa. I mrzjeli su ga beskrajno.

Ovim borbama beskompromisni paša skršio je moć i uticaj bosanskog begovata i podvrgao ga carskoj volji. Slomivši ga on je, u stvari, završio tim aktom Srednji Vijek u Bosni, pošto je u velikoj mjeri dokrajčio feudalne tradicije i teško pogodio njegove predstavnike.“

Epilog svega je bilo i gašenje Hercegovine kao posebnog ejaleta i vraćanje u sastav Bosanskog posle dvije decenije izdvojenosti. Latas je, dakle, bio posebno brutalan u svom obračunu sa bosansko-hercegovačkim muslimanskim plemstvom, koje je gotovo istrijebio i potpuno slomio zarad jačanja stambolske „centrale“. Dodaćemo još i to, da je pored onih četiri stotine što je okovane lancima poslao u prestonicu, pozatvarao još oko hiljadu najuglednijih aga i begova.

Naredne godine bio u je u prilici da osvoji Crnu Goru i vrati je de fakto u sastav Osmanlijskog carstva, ali je na intervenciju Austrije kojoj se knjaz Danilo obratio za pomoć, to spriječeno.

Po drugoj verziji događaja, Omer-paša zbog svog srpskog identiteta i toga što su Latasi daljim porijeklom baš iz Crne Gore, nije bio pretjerano ni rad da to učini, budući da je dozvolio da 52 Crnogorca u Ostrogu odolijevaju mnogo snažnijoj sili. Ipak, takvo kolebanje nije moglo proći nezapaženo i bilo bi tretirano kao veleizdaja, ali ako je tačno onda je Omer-paša najveći manipulator koji je koračao Balkanom u XIX veku.

Tokom Krimskog rata Latas postaje vrhovni zapovjednik vojske, a 1853. otomanska armija pod njegovom komandom tuče rusku vojsku u Olteničkoj bici u Vlaškoj, naredne godine brani Silistriju i okupira Bukurešt, a naredne odbija ruski napad na krimski grad Jevpatoriju, osvaja Suhumi na kavkaskoj obali Crnog mora i učestvuje u uspješnoj savezničkoj opsadi Sevastopolja.

Potkraj 1850-ih godina biva upravnik Bagdada i guši ustanke u Mesopotamiji. No, 1862. ponovo je na Balkanu i ponovo ide na Crnu Goru kao vrhovni zapovjednik vojske, a u vezi sa hercegovačkim ustankom Luke Vukalovića. Ovoga puta osvaja Cetinje, ali Crnu Goru opet spasava intervencija Velikih sila. Poslednja misija njegova bila je na Kritu, gde je 1867. ugušio grčki ustanak ali zbog očajnog stanja otomanske flote nije mogao da sprovede blokadu zbog čega se naredne godine povukao. 1869. bio je ministar rata.

Preminuo je u 65. godini

Preminuo je 1871. godine u Carigradu. Njegova ćerka Safeta Hanum udala se za poznatog generala Mustafu Dželaledin-pašu, inače poljskog poturicu kojeg Turci smatraju za „oca modernog turskog patriotizma“, a koji je poginuo 1876. u borbama protiv Crnogoraca pa bio uz najveće počasti sahranjen u jednoj džamiji na sjeverozapadu Albanije.

„Ja sam vazda bio i ostao samo Srbin“

Ivo Andrić napisao je roman „Omer-paša Latas“, koji je objavljen ali ostao nedovršen zbog piščeve smrti.

Međutim, Jovan Avakumović je u svojim bilješkama napisao pregršt detalja o Omer-paši, a one su nastale u toku jednog slučajnog susreta u Parizu 1865. godine tokom studija prava budućeg srpskog premijera.

Omer-paša Latas je navodno tada rekao sledeće:

„Ne gledajte me djeco, kao tuđina, iako znate da sam turski paša. Ja sam vazda bio i ostao samo Srbin. Uvijek sam disao, pa i sada, kao mušir turske carevine, dišem samo srpskim duhom, gajim i njegujem samo srpske osjećaje. Zato sam vam maloprije rekao, da Srbi treba da uče prvenstveno vojničke nauke. Srbiji predstoji u skoroj budućnosti, potreba u ljudima vojnički spremnim, pa ovim sadašnji njen podmladak, treba da bude.

Ja sam za prve vlade kneza Miloša, prešao u Srbiju kao austrijski vojni bjegunac, gdje sam bio primljen vrlo dobro i postavljen za učitelja u Gruži. Ja bih tada i ostao da služim Srbiji i srpstvu, koliko bih umio i mogao mojom spremom i znanjem. Ali, kad je Austrija saznala gdje sam, zatražila je od Srbije da me njoj vrati i preda. A da bi sasvim u tome uspjela, Austrija je izmislila i podmetnula mi, kako sam učinio deficit u austrijskoj vojsci, mada je vrlo dobro znala da je to laž.

Kad nije bilo izbora, knez Miloš me pozvao u svoj dvor u Kragujevcu i kazao mi: ’Sinko, ja ne mogu zbog tebe da vojujem s Austrijom, ali neću ni njoj da te predam, jer sam obavješten da nisi krivac, kao što Austrija tvrdi, i da si odgojen u srpskom duhu. Narediću mojim vlastima da ti olakšaju prelazak u Tursku. Idi tamo i primi službu. Turska je oskudna u ljudima tvoje spreme i sposobnosti, siguran sam da ćeš daleko dotjerati u njihovoj službi.

Možda će se tamo od tebe tražiti i da pređeš u muhamedanstvo. S odlukom da ćeš i tada ostati duhom Srbin, možeš primiti i muhamedansku vjeru, ali nigda ne smiješ zaboraviti da si Srbin. Nikad nemoj da radiš ništa protiv srpstva, ne smiješ da iznevjeriš srpsko mlijeko kojim te je zadojila i othranila majka Srpkinja.’

Po savjetu kneza Miloša, a potpomognut srpskim vlastima, prešao sam u Tursku, gdje sam se, ne samo primio državne službe, već sam prešao i u muhamedansku vjeru. U turskoj vojsci, kao što znate, napredovao sam i doživio slavu i gospodstvo kao retko ko. No, opet, nikad nisam zaboravio, niti ću zaboraviti one mudre riječi i roditeljske savjete kneza Miloša. Vazda, i u svakoj prilici ostao sam Srbin i prijatelj srpstva.

Samo moje srpsko srce i osjećanje, rukovodilo me, te nisam skrhao Crnu Goru, kao što sam bio u prilici, kada sam na čelu silne turske vojske ušao u nju. Jer, s mojim osjećanjem da sam Srbin, odugovlačio sam što više napad na Crnu Goru, a u Carigrad sam slao izvještaje, kako nije vrijedno da slavna turska vojska uzalud gine za gole crnogorske stijene i vrleti. Time sam dao vremena da se Rusi i Evropa zauzmu za Crnu Goru i spase je od tadašnje sigurne propasti i uništenja.

Isto tako, samo moje srpsko srce odredilo me je te sam, kao glavni turski vojskovođa, drugom prilikom, salomio, upropastio i okovane teškim gvožđem i sindžirima, u Carigrad poslao bosanske i hercegovačke begove i spahije, poturčenjake i izdajice srpstva. Moje je srce tada kucalo radosno, jer sam znao da time služim srpstvu kome i sam pripadam.

Srbija će zacijelo jednom osloboditi i sebi prisajediniti Bosnu i Hercegovinu, što želim od sveg srca. Ako tada budem živ, radovaću se tome. Nu, jedan savet za taj slučaj, čujte još sada od mene. Begovi, spahije, poturčenjaci, njihova nazovi inteligencija i manji dio, iskvareni muslimani-varošani u Bosni i Hercegovini, nikad neće biti prijatelji srpstva. Prema njima budite oprezni. Ne vjerujte ni njihovim pretvaranjima. To su izdajice srpstva, koje Srbija mora držati strogo, ništa im ne popuštati, da ne bi pokvarili ostali muslimanski narod tamošnji.

Taj narod (obični bosanski muslimani; prim. nov), naprotiv, sasvim je drukčiji. On ne zna drugi jezik do srpski, on je i sad duhom Srbin. On će odmah biti dobar Srbin i sa vama, svojom braćom ići vrlo radom, mada ga od vas razdvaja muhamedanska vjera. Dajući vam ovaj savet, to činim stoga što ću i u grob, u mojim grudima ponijeti srpsko srce, iako sam primio muhamedansku vjeru.

Meni je, pravo da vam kažem, vrlo prijatno, što sam ovako slučajno, istina, dobio priliku, da pred vama, srpskim mladim naraštajem, bratski otvorim svoje stare grudi i moje srce. Vi ćete, možda, vremenom zauzeti važna mjesta u vašoj otadžbini, pa sam, govoreći vam ovako iskreno, rad da se vazda sjećate ovih mojih riječi i da imate pravilno mišljenje o Omer-paši, koji vam evo otvoreno kaže: da je i kao Gazi Omer-paša ostao — Srbin!

Taj isti srpski osećaj goni me da vam kažem još nešto. To će biti o knezu Mihailu. On je meni, istina, učinio nažao, što meni, Muširu i Gazi Omer-paši, nije htio prvi da dođe na sastanak kad sam mu prije nekoliko godina najavio moj dolazak u beogradski grad i zamolio ga da se sastanemo i razgovaramo. Žalim i danas, jer mi je kao Srbinu time knez Mihailo oduzeo priliku, da s njim iskreno govorim, kao što sam htio, o pitanjima i potrebama, od kojih bi srpstvo imalo koristi.

Kao što je poznato, knez Mihailo je bio stariji Mušir od mene, pa zato mi je bio poručio da ja dođem prvo k njemu na sastanak. Ali ja, iako mlađi Mušir od njega, pored sve moje želje da se sastanemo, nisam mogao prvi ići knezu, jer sam znao da bih time izazvao sumnju kod Turske, pa bi škodio baš onom koji me je bio i odredio na taj sastanak s knezom.

Da je to knez znao, držim, da bi smo se sastali. A, ovako kako je ispalo, i danas žalim što nisam imao prilike da pred knezom Mihailom, tim velikim Srbinom, otvorim moje srpske grudi i srce, što se nisam mogao sa njim razgovarati o našim srpskim potrebama, te da time i ja bar nešto prinesem na oltar srpstva, koje nisam napustio nikad, niti ću ga napustiti do groba.

Iako se nismo sastali, opet ću vam reći ovo – knez Mihailo je veliki čovjek i mudar vladalac. Njegov autoritet i ugled u Evropi su veliki. On je sav predan ideji oslobođenja i ujedinjenja srpstva. Bogat je, troši mnogo novca na otadžbinu. Slušajte ga i radite što vam bude zapovjedao. Njemu je namjenjena velika uloga u sudbi srpskog naroda. Ako ga iskreno budete pomagali srpstvo će s njim ostvariti svoj ideal ujedinjenja svih Srba u jednu moćnu srpsku državu.

Eto, gospodo, ovo su moji iskreni osjećaji i želja moga srpskoga srca. Kažite ovo u zgodnoj prilici vašim zemljacima. Moja je želja da Srbi uopšte znaju, da sam ja i kao Gazi Omer-paša, ostao dušom i srcem Srbin, da srpski osjećam i srpstvu najvatrenije želim potpun uspjeh u ostvarenju njegovog narodnog ideala – da ujedini srpsku Kraljevinu, sve Srbe, koji su sad pod tuđinskom vlašću, ne samo pod Turskom, već i pod austrijskom. Sada, djeco, zbogom! A još jednom vam ponavljam, učite što više vojne nauke, jer Srbija mora, možda i skoro, apelovati na vojno znanje svojih sinova…“

Da li se ovaj razgovor zaista odigrao ili ne, ne znamo, ali da je bio moguć – nema nikakve sumnje! Takođe, ne možemo ni da kažemo da li je Omer-paša bio iskren u ovom razgovoru jer u srce ne možemo da mu pogledamo, ali je činjenica da je skoro čitava njegova vojna karijera prošla u gušenju muslimanskih ustanaka u okviru carstva, a relativno malo u drugim dejstvima.

Okrutnost koju je pokazao prema bosansko-hercegovačkim agama i begovima bila je bez presedana: čak ni pod vezirom Abdurahman-pašom početkom 1827. godine, čak ni nakon sloma Velikog bosanskog ustanka pod Husein-kapetanom Gradaščevićem 1832, nisu su se oni bili toliko zapatili kao kad je stigao Omer-paša Latas kojeg su, simptomatično, prozvali – Đaur-paša, piše Telegraf.rs.