Na magistralnom putu Pljevlja-Sarajevo na 40-om kilometru od Pljevalja se nalazi selo Metaljka.

Ovo najsjevjernije naselje Crne Gore, gdje često duvaju jaki vjetrovi, rasuto je na padinama jedne kose koja povezuje planine Kovač i Stahorinu. Okruženo je sa svih strana četinarskom šumom prošaranom bukovinom, livadama i pašnjacima.

Higijensko zdravstvo iz Sarajeva je po preporuci kralja Aleksandra 1932 god. i po odobrenju državnog kredita uložilo novac i trud u ovaj dragulj prirode i adaptiralo i sagradilo zgrade. Zgrade su sagrađene za dvije godine, a puštene na upotrebu na Petrovdan, 12 jula 1934 godine.

U vremenu austrougraske okupacije ovo je bila varošica sa uličnom rasvjetom i turistima koji su dolazili u vazdušnu banjo namjenjenu za oporavak bolesnika. Oporavilište je imalo prostrane, lijepe spavaonice, kupatila, dvije trpezarije, vlastiti vodovod sa odličnom planinskom vodom kao i sopstveni agregat za osvjetljenje naselja. Imalo je svoj automobil koji je saobraćao između oporavilišta i željezničke stanice u četrdesetak kilometara udaljenom Goraždu.

Državno oporavilište bilo je pogodno za oporavak slabunjavih i malokrvnih osoba. Preko cijele godine su primani đaci osnovnih, srednjih i visokih škola, kao i odrasle osobe, ukoliko je bilo slobodnih mjesta. Školska djeca muškog pola primana su u julu, a ženskog u avgustu.

Za razonodu priređivani su izleti do bliže i dalje okoline, igre na igralištu, a zimi je uprava preporučivala zimske sportive naročito smučanje. Korisnici su mogli da slušaju radio i koriste biblioteku koja je za to vijeme solidno bika opremljena. Oko zgrada oporavilišta bio je lijepo uređen park sa fontanom i hladnicima. Naselje je imalo tri ulice, sa makadamskom podlogom. Duž ulica, sa obje strane bile su zasađene lipe,kestenje, jasenovi,četinari i raznovrsno cvijeće. Najuređenija staza je bila od centra naselja do oporavilišta , pored koje sa obje strane bile su postavljene klupe.

Sa razvojem zdravstvenog turizma, na Metaljci pojedinci počinju da grade objekte i otvaraju zanatske, trgovačke i druge radnje. Prvu mehanu je otvorila Zorka Cvijović iz Poblaća u bivšoj turskoj carinarnici. Pekaru čije zidine još postoje imao je Uzeir Čengić. On je imao i kovačnicu.

U ratu 1943 godine požar i bombardovanje su sve uništili osim kovačnice i vodovoda. Poslije rata kamen od kojeg je bio napravljen sanatarijum mještani su koristili za svoje potrebe. Raspadom SFRJ odmaralište je bukvalno podijeljeno posred kuća pa je jedan dio imanja pripao Crnoj Gori, a drugi Republici Srpskoj / BiH.

Od nekadašnjeg poznatog odmarališta danas su samo vidljivi ostaci betonskih ploča mini bazena, fontane, stepenica… Jedino je ostao čist planinski vazduh, koji širi pluća i krijepi čovjeka.

“ Svakom mjestu je Bog dao nešto, a Metaljci čist vazduh”, (kralj Aleksandar 1932 god.)
Ovo “čarobno mjesto” danas izgleda kao proplanak obrastao šumom, gdje tišinu jedino remeti cvrkut ptica i huk vjetra.