Piše: Nebojša Medojević, predsjednik Pokreta za promjene

ZAŠTO DPS TONE!

Nestanak DPS-a je prosto prirodni proces. Đukanović je od DPS-a napravio privatno preduzeće, a od svojih birača neku vrstu “zaposlenih“. Ogromna većina birača DPS-a ima interesni odnos sa strankom. Glasaju DPS, ne zbog programa, ideja, ideologija, lidera, već zbog interesa. U toj piramidi vlasti, moći i korupcije, oni na dnu dobijaju najmanje. Socijalu, neku crkavicu pred izbore, tovar drva, polutke, pakete VOLIJA. Najveći broj korisnika MOP glasa za DPS jer im aktivisti DPS iz Centara za socijalni rad priprijete da će izgubiti tu nadoknadu, ako ne glasaju DPS. O zloupotrebi teškog siromaštva od strane DPS aktivista bi se mogla knjiga napisati, ali i hiljade krivičnih prijava.

Kako se birači DPS-a penju prema vrhu piramide, korist od glasanja za DPS se povećava. Zapošljavanja jednog člana porodice se pokazalo kao najefikasniji mehanizam izborne korupcije. “Jedan zaposleni, četiri glasa” nas je doveo da imamo najveću državnu administraciju prema broju zaposlenih na svijetu. Preko 30% svih zaposlenih prima platu iz budžeta

Od sistema “Sigurni glas” najveću korist su imali blagajnici u mini izbornim štabovima koji su zaduživali gotovinu iz centrale DPS-a da korumpiraju birače u kampanji. Njihova zaduženja su se kretala od 30.000-100.000 u zavisnosti od biračkog mjesta i procjena koliko birača treba kupiti. Posle svakih izbora blagajnicima je ostajalo 5-30.000 eur jer su krali i svoju partiju.

Prva liga aktivista su ministri, državni funkcioneri, direktori javnih preduzeća koji su morali da “otplate” to što ih je majka partija postavila na funkcije, od kojih su se obogatili, pljačkom države.

Na vrhu piramide su tajkuni, šverceri cigareta i droge koji su finansirali čitav, veoma skupi sistem. Ali koliko god da su trpali u kasu DPS-a, to bi im se višestruko isplačivalo jer su posle od DPS vlade dobijali koncesije, fabrike, monopole, jeftine kredite preko IRF (koje nijesu vraćali), zaštitu za šverc cigareta i droge.

Sve je to funkcionisalo, doduše sve teže i sve skuplje, dok je DPS bio na vlasti.Vlast i čvrsta kontrola nad i najmanjim djelom sistema omogućavao je da ova, već posustala, mašina kako tako funkcioniše.

Padom sa vlasti, nestalo je vezivno tkivo koje je držalo ovu grupaciju zajedno. Bez vlasti ovaj organizam je ostao bez “krvi”.

Njih je zajedno držao INTERES. Nesta vlasti, nesta KORISTI od glasanja za DPS. I počinje bježanija. Čak i u uslovima majčinskog odnosa od strane Vlade koju vodi bivši funkcioner DPS-a, DPS tone. Da je DF ušao u Vladu i pokrenuo demokratske mehanizme demontaže ovog bolesnog sistema, DPS bi već sada bio minorna politička stranka.

Čak i sa ovakvim bratskim odnosima Vlade i DPS-a, oni tonu. Lagano “krv” ističe iz tog politčkog mrtvaca. Tajkuni više ne izlaze tako rado u provod sa “šefom”, direktori iz DPS koje je Krivi ostavio na pozicijama se pasiviziraju, članovi mini štabova sad ne mogu, kao nekad da zapošljavaju, birači se okreću novim vlastima. Ne može Milo više da okrene telefonom direktora RTCG i da uređuje program (mada je tamo DPS kadrova ostalo koliko hoćeš). Švecere cigareta su preuzeli Krivi i Mickej.

To je prirodni proces. Đukanović je od izbora napravio pijacu, a od politike trgovinu. Njihovi birači su 30 godina trgovci koji svoj glas prodaju na pijaci. Sad je DPS žrtva svoje politike, svog bolesnog sistema. Nema besplatnog glasa za DPS. Svaki mora da se plati. Aco i Milo neće da plate sa svojih računa od opljačkanih narodnih para. Neće ni tajkuni. I zato pad. I biće sve veći.

Đukanović i njegovi prvi saradnici ne umiju da budu opozicija. Djeluju zbunjeno, konfuzno, pogubljeno i smiješno. Milova avantura sa protestima na Cetinju i njegovo blamiranje i poraz ga je koštao političkog masakra na Cetinju. Glumatanje nekog mafijaškog bosa i tjeranje Krivog u ćošak (što je Krivi zaslužio odavno, ali iz drugih razloga) imalo je za cilj da povrati moral u razbijenu vojsku aktivista DPS. Ali bez uspjeha. Niegovi birači-trgovci ga znaju dobro. Znaju odlično prostu činjenicu- nesta vlasti, nesta birača. U najčvršćem jezgru DPS-a koje je premrezeno sa više političko, švercersko, kriminalnih, tajkunsko, policijskih slojeva DPS je izgubio 796 glasova ili 25%.

Da izbori budu sledeće nedelje, izgubio bi još 25% glasova. To je logika raspada sistema koji funkcioniše jedino kad si na vlasti.

I svako ko pokuša da kopira Milov “Siguran glas” osuđen je na propast. Jer to može samo da funkcionise kad je Milo na vlasti i kad su sve institucije pod njegovom ličnom kontrolom.

To najbolje pokazuje havarija koju je pretrpjela porodica Krivokapić u Mojkovcu, koji su pokušali da iskopiraju Milov sistem. Taj pokušaj je okončan tragikomično. Demohrišćani kupovinom i korupcijom osvojili samo 2 mandata. Dvije vladajuće partije Demohrišćani Vijesti ukupno osvojili 4 mandata od 31.

Milov sistem ne treba kopirati. Njega treba demontirati do temelja i vratiti politici ono dostojanstvo koje mora da ima u svakoj demokratskoj zemlji.

Partije se takmiče idejama, ideologijama, programima, liderima, pozitivnim vizijama budućnosti zemlje, a birači SLOBODNO biraju one kojima vjeruju. To je esencija demokratije i stabilnosti zemlje.

Vrijeme kupoprodaje i korupcije mora ostati iza nas, kao ružni dio naše prošlosti i vladavine komunističko-mafijaške kamarile koja je razorila i opljačkala ovu zemlju.

DF je neuništiv jer je klasična evropska demokratska grupacija desnog centra. Imamo ideologiju, ideje, program, lidere i politiku koju nijesmo promjenili ni za jotu. Ne trčimo po ambasadama da ih molimo da nas dovedu na vlast. Svoj politički program smo svjedočili ličnim primjerom. Mi smo uvijek bili na čelu svakog protesta. Nijesmo se krili ni bježali od milicije, kao Milo na Cetinju. Bili smo po zatvorima, lažnim suđenjima, progonjeni od DPS tužilaštva, armije plaćenih botova svakodnevno šire najmonostruoznije laži o nama. Ali sve džabe. DF pobjeđuje.