Kada je prije skoro tri godine riješila da pomogne svom komšiji, kojem je život bio ugrožen, humana Nikšićanka nije ni slutila koliku će pažnju izazvati taj njen potez.

„ZNALA SAM DA MOGU I DA MORAM DA POMOGNEM“

A kako i ne bi…

Naime, gledajući kako se njen komšija Nikola Mijušković godinama bori sa zdravstvenim problemom, Tatjana Vukićević je bila odlučna da mu pomogne, i to ne bilo kako, već da mu spasi život – donira bubreg.

I, ni u jednom momentu nije željela da odustane.

Nakon odrađenih analiza, ustanovljeno je da je ona potpuno zdrava, te da je kompatibilan davalac bubrega. Uslijedilo je putovanje i operacija u Turskoj, gdje je sve prošlo u najboljem redu.

Od tada pa do dana, vrijeme je, kako kaže Tatjana za naš portal, proletjelo.

„Čini mi se da je moj zivot nastavio tamo gdje je stao nakon povratka iz Istanbula. Nijesam sigurna da sam i tad, a i sad svjesna svog humanog čina. To je važno Nikoli i njegovoj porodici. Ja sam jednostavno znala da mogu, i moram da mu pomognem. Pustila sam da me srce vodi“, ističe ova humana Nikšićanka na početku razgovora.

Nije je plašila činjenice što će život nastaviti sa jednim bubregom.

Vjera joj bila vodilja, a osjećaj da je nekome spasila život, nemjerljiv je, i nakon tri godine.

U svemu tome, veoma joj je bila bitna podrška porodice, koja je od starta imala razmijevanja.

Hrabrili su i bodrili jedni druge, jer odustanje nije bilo opcija.

„Naravno da mi je porodica bila podrška. Kada su vidjeli da sam odlučna i da neću odustati, bili su uz mene. Sigurno je bilo brige, ali svi smo hrabrili jedni druge“.

„ŽIVOT JE NAJVAŽNIJI“

Prema navodima Svjetske zdravstvene organizacije, bubrezi su među najtraženijim doniranim organima širom svijeta. Liste čekanja su veoma duge, pa svaki živi donor koji odluči da daruje svoj bubreg zaista čini humani potez, vrijedan života.

Kada se Tatjana vratila sa operacije, u Crnoj Gori je zatekla situacija koju nije očekivala.

Brojne medijske ekipe su bile zainteresovane za njenu priču, informacija je došla i do zemalja regiona… Poruke podrške su u tim momentima neprestano stizale.

A onda su uslijedile i brojne nagrade, a ona koja se među njima posebno ističe je Medalja čovjekoljublja, kojom je Nikšićanku odlikovao predsjednik Crne Gore Milo Đukanović.

Za našu sagovornicu, to je bilo jedno dodatno novo iskustvo.

„Naravno da mi je bilo neobično i potpuno neočekivano. I ranije je bilo slučajeva donorstva, pa nije bilo tako propraćeno. Valjda je kod mene bilo neobično što nijesmo rod. Ali i ostali donori su po mom mišljenju podnijeli istu žrtvu kao i ja, a za njih se nije ni čulo“, ističe ona.

Tatjana danas živi daleko od medijskog života, posvećena sebi i porodici, ali ne krije da često razmišlja koliko ima ljudi koji se bore sa različitim zdravstvenim problemima, i kojima je potrebna pomoć… 

Koliko su ljudi danas humani? Da li nas je trka za novcem, poslom, želja da porodici obezbijedimo što bolje uslove života, otrgnulo od saosjećanja sa drugima?

Da li smo zaboravili koliko naše malo, pojedincu u teškoj situaciji može značiti cijeli svijet?

„Cijeli svoj život sam bila optimista. Vjerovala u ljude i dobro u njima. Da ima još dobrih ljudi. Mada, generalno gubimo mnoge svoje kvalitete usvajajući te nove vrijednosti. Ja bih više voljela da usporimo, sačuvamo našu tradiciju i običaje. Sada kad smo u opasnosti od korone, još više se otuđujemo. Svi su zatvoreni u svoja četiri zida, i većinom misle o svojoj najužoj familiji, a da često i ne znaju za neku muku najbližih. Ja sam razmišljala i probala da pomognem gdje treba, ali sam shvatila da sam nemoćna. Jedino zvanične institucije mogu pomoći mnogim mladim ljudima, koji se kao Nikola bore s bolestima koje se kod nas ne mogu liječiti. I treba da se pobrinu za njih, valjda je život najvažniji“, zaključila je Tatjana Vukićević.