Bog nas je stvorio ljudima i traži od nas da to i budemo. Nema takvih vremena u kojima to ne bi mogli biti i ne bi bili dužni da to budemo. Čovjek ne može da bira vrijeme u kojem će se roditi i živjeti; od njega ne zavisi ni od kojih roditelja, ni od kog naroda će se roditi, ali od njega zavisi kako će on nastupati u datom vremenu; da li kao čevjek ili kao nečovjek, bez obzira na to u kom narodu i od kojih roditelja” riječi su srpskog patrijarha Pavla, koje kao melem zacjeljuju ranu današnjice u kojoj sve vrvi od riječi koje se odnose na civilizacijske tekovine, ljudska prava, slobodu, a na sve strane svijeta bukte lokalni sukobi, stvaraju se kolone beskućnika koji bježe od ratova. I za tu rak ranu ne samo 21. vijeka patrijarh Pavle je nudio riječi nade i ohrabrenja “Kada bi se svi držali ljubavi, ova zemlja bi bila raj. Ali kad bi se svi držali bar onog što je malo manje od ljubavi – jer, ljubav je veza savršenstva – kada bi se maker držali principa što želite sebi, to činite drugima; što ne želite sebi, to ne činite drugima, onda bi zemlja, ako ne bi postala baš raj, bila blizu raja.”

U vremenu borbe za golu egzistenciju sve je više ljudi kojima je pomoć potrebna. Nažalost, mnogima je dosta i njihove muke i teško da razmišljaju o tuđim, o ljudima koji nemaju nikog, starim, bolesnim, iznemoglim, napuštenim. Trebalo je vremena da ubijedimo Pljevljake velikog srca da pristanu na razgovor o njihovom plemenitom podvigu pomoći čovjeku u nevolji, dijeljenju radosti i poklona učenicima seoskih škola. Znamo da priča o hrabrosti, istajnosti i dobroj volji momaka zlatnog srca neće uticati na njihov život i rad, ali se nadamo da će dodirnuti srca ostalih ljudi koji imaju trunku dobre volje da nanovo otkriju savršenstva i ljepotu ljudskosti, koja pomaže a za uzvrat ne traži, jer zna da Bog ima poslednju riječ.

Njihova dobročinstva govore više od njih, a njihova vodilja je da se dobro dobrim vraća. Ganuti teškim životnim sudbinama započeli su humanu misiju. Ne gledajući na vjeru i naciju – važno je samo da usreće i pomažu ljudima koliko je u njihovoj moći.

Tridesetsedmogodišnji Luka Pejović i tridesetogodišnji Dražen Nenadić pričaju kako su se “inficirali” da pomažu onima kojima je pomoć neophodna. Luka je prvi krenuo. Prvo je organizovao podjelu novogodišnjih paketića u osnovnoj školi u Kozici, a od januara prošle godine osnovao je Fejsbuk grupu “Humanitarci”. I tako je sve krenulo…

Put nije ni malo lak, svjestan je Luka, ali želja da ne zaboravi one koji nemaju ručak, toplu obuću u hladnim danima i krov nad glavom nadjačava sve prepreke. Nije lako pronaći čovjeka koji je u teškoj materijalnoj situaciji, jer ljudi našeg kraja su ponosni. Potrebno je ispitati da li su novac “prokockali” pijanstvom, nepotrebnim izdacima, ojadili žirante da bi darodavci znali da je pomoć stigla kome je najpotrebnija. Organizovati akciju, odnijeti pomoć, snimiti dodjelu pomoći, objaviti na Fejsbuku kako bi sve bilo vidljivo, bilo da su u pitanju novčana sredstva ili namirnice. Ljudi su ponosni, neće da priznaju da im je pomoć potrebna, a teško pristaju na snimanje. Svu prikupljenu pomoć Luka i Dražen evidentiraju, sve se zna tačno koliko, kome i od koga.

Luka je 20 godina radio kao pekar kod privatnik, a prije tri godine otvorio je svoju pekaru “Padrino”. Navikao je da radi i po 20 sati dnevno, a težak posao nije ogrubio njegovo srce. Cio život radi i tako je vaspitan da je obraz najpreči. Živi u stanu od 33 kvadrata sa roditeljima i bratom, ali je uvijek spreman da pritekne u pomoć. Luka za svoje humanitarne aktivnosti ima podršku porodice.

Pogađaju me zlobni komentari. Najomraženije mi je pitanje – Zašto to radiš? Kakvu korist imaš? Nemam ništa osim rada, truda i želje da pomognem. Bog vraća dobro, samo da smo zdravo jer onda imamo sve. Razočaran sam u ljude koji gledaju samo svoj interes i kako da napune svoje džepove. Prijatelji su počeli da mi pomažu. Dražen mi je desna ruka. Pomažu mnogi, najveća podrška na početku bio je Kerim Mrzić, a veliku zahvalnost dugujem Goranu Bajoviću. Mnogo pomažu i Mile Preradović, Jasmin Ajanović, Janko Kečina, a tu su i ljudi koji neće da se pominju prezimena: Dalibor i Borko, dječak Marko, koji od svog džeparca redovno donosi novac – objašnjava Luka koji peciva iz svoje pekare koja ostaju na kraju dana besplatno dijeli onima kojima je trenutno najpotrebnija hrana. Kaže da ima dobru saradnju sa “Merhametom” koji ga upute na ljude kojima je potrebna hrana, a neki ga i sami potraže.

Ljudi su zahvalni, kaže Luka, i puno je emotivnih trenutaka. Posebno ga je dirnulo kada mu je žena poklonila Sveto pismo u znak zahvalnosti što joj je pomogao kada nije imala da se prehrani.

Dražen je takođe privatnik koji radi od malena u porodičnoj firmi “GM kafa”. Ističe kako nikada u životu nije upoznao humanijeg čovjeka od Luke.

Luka podijeli pola svoje zarade sirotinji, onda možete shvatiti kakav je to čovjek. On me inficirao. Upozorio me na početku da ne smijem sve emotivno da prihvatam jer ima teških situacija na koje ćemo naići i gdje će srce da nas boli. Tako je bilo kada smo bili u posjeti čika Mirku u selu Klađe. Tuga je vidjeti obrazovanog čovjeka koji je zbog ratnih okolnosti morao da napusti sve što je s tekao u Zagrebu. Vrati o se u rodno selo u trošnu kuću, polusrušenu. Nekada čika Mirko nema ni 36 centi za recept, a bolest ga je sustigla. Dva puta je operisao kičmu. Nemoćan je, ne može da radi. Nekada i po pet mjeseci nema sa kim da progovori. Kada mu je pukao čir, našli su ga onesvješćnog i odvezli u bolnicu. Molio je boga tada da umre. Bio je srećan kada smo mu kupili televizor, ogrev – kaže Dražen koji vaspitava svoju djecu kao što su i njega roditelji.

Pored mnogih sela u našoj opštini ovi humanitarci obišli su baku Julku iz Rudog, koja ide na rukama, porodicu Matković iz Novog Pazara, porodicu iz Rogatice.

Zahvalni su ljudi kojima pomažemo. Oni na život gledaju kako moraju. Mnogo je stresnih situacija. Često se dešava da sanjam ljude kod kojih smo bili – priča Luka koji želi da bude dobar pravoslavac.

Ljudi kao što su Luka i Dražen pokazuju svoju nesebičnu želju da pomažu drugima, i to ne samo jednom ili u nekoj situaciji već je to za njih postala stalna životna misija. Ljudi kao što su oni saosjećaju nevolje i patnje drugih, pomažu od srca, a ispunjnost i zadovoljstvo su osjećaji zbog kojih se ponose.

“Mudrost bez dobrote prelazi u zloću, a bezazlenost bez mudrosti prelazi u glupost. Ne znate vi, djeco moja, šta znači glad i koliko je djece širom svijeta gladno, a mi bacamo hljeb pored stola i u kontejnere. Nekima one predstavljaju život i nadu, a mi ih se tako lako odričemo. Sjetite se svaki put gladne djece širom Afrike i svijeta kada vidite mrvice pored stola. Proći će sve, ali duša, obraz i ono što je dobro ostaje zauvijek” govorio je patrijarh Pavle, a Pljevljaci mogu biti srećni što imaju ljude koji su spremni da pomažu drugima i učestvuju u akcijama pomoći. Ima i Pljevljaka koji žive u Danskoj, Čikagu i širom svijeta, koji ne pitaju za vjeru i naciju već šalju pomoć ljudima u nevolji, a njihova srca puna ljubavi pozlate postojanje čovjeka.

Sugrađani kojima je pomoć potrebna kao i oni koji žele da pomognu mogu da se jave Luki na broj telefona 068-009-525.