Predhodnog dana samo što sam obavio podnevnu molitvu – pravac na Sinjavac. Na moju žalost, nije bilo nikoga. Sami ja i Lim. Ako ste pomislili da mi je bilo dosadno, grdno se varata. Samo što sam zaplivao uz Preporučne bukove, zbog niskog vodostaja nabasah na ploču. Nađoh oslonac za noge, okrenuh leđa matici, a žubor vode se promijeni u govor.

„Brojala sam ti, šezdeset godina dolaziš na Lim. Imao si ne više od pet – šest godina kada te babo poslije nekoliko dana instrukcija uvede sa šlaufom u najdublju vodu i krišom ti izvadi čep. Nisi ni osjetio kada je izdušio, nastavio si da plivaš i tek kada si izašao na ostrvo vidio si da si svo vrijeme plivao sam. Od tada si svake godine dolazio, ali si šarao- išao si i na druga kupališta, tražeći čistiju vodu. Nisam se ljutila, od Plavskog jezera pa sve do Sastavaka zovu me Lim, tako da mi nisi mogao pobjeći iako si od mene bježao“.

Gotovo je, pokrenuo se limski vremeplov. Kao na filmskoj traci počeše se ređati davno izblijeđela sjećanja. Hiljade kupača/ca na obalama, desetine kajaka, ribolovci sa improvizovanim štapovima za pecanje, teferiči, harmonike ispod kruške na Bajramspahića imanju u Rakonjama, Vidojevine, Prštavac, Sinjavac, Preporučna, Kazani, Idriski, Kadin krš…

Vrijeme kada sam u džezvu majci zahvatao vodu kako bi napravila kahvu, kada bi zaronili i napili se slatke i čiste vode, kada smo peraćim sapunom prali kosu i lice, i miomiris neponovljive čistoće duha i tijela.

A, onda, fabrike celuloze u Ivangradu i njihove otpadne vode tamne poput Coca-Cole i tone izvrnutih i uginulih riba što su danima plutale vodom. Godine plača i kuknjave za zelenom vodom i ribom. A onda, u znak prkosa, iako su nam ljekari savjetovali da se nikako ne smijemo kupati u tako otrovnoj vodi, nastavili smo da se kupamo. To je bio znak revolta jer drugo ništa nismo ni moglu učiniti. Ko se nije kupao u celulozi, taj nikada nije, niti će voljeti Lim. Tako smo se tješili i potajno nadali da će jednoga dana fabrika u Ivangradu prestati sa radom.

Iako ima mnogo istinskih zaljubljenika u Lim, meni je ovom prilikom posebno ostala u sjećanju slika rahmetli Redžepa Hasića, zvanog Džore. Eh, Džore je godinama otključavao i zaključavao Sinjavac. Nikada ga niko nije vidio da pliva, samo je ronio. Došao bi na Sinjavac, stao bi na ploču zvanu Sofrica meditirajući po nekoliko minuta, a onda skočio na glavu i po četiri puta je znao preroniti Sinjavac i to preko brkljaje uz samo dno i sve to na jedan dah. Iako su i ostali pokušavali uraditi isto, nikada niko nije uspio toliko puta preroniti Lim na jedan dah.

Poče se oblačati, teška srca izađoh iz vode, krenuh u pravcu Brkljaje. Ponovo zaplivah i bacih ključ. Onaj ko bude iduće godine odlučio da prvi otvori sezonu kupanja morat će ga prije toga izvaditi kako bi, po pravilima višedecenijskog običaja, legalno otvorio sezonu. Do tada:

Šta se ono na Sinjavcu bijeli,

Bjelopoljci šator razapeli.

Sve se mijenja,

Sem kamenja,

Hajd’ sad,

Do viđenja…

Piše: Ibrahim ČIKIĆ