Ima posla za psihologe iz Crne Gore, pod uslovom da nisu iz Pljevalja, jer su najvjerovatnije i oni zaraženi pljevaljskim virusom, koji se manifestuje kroz ničim izazvano povjerenje prema gradskim ,,ocima“. Virus je zavladao Pljevljima još od 80-ih godina prošlog vijeka, a što je najgore, radi se o oboljenju koje se izgleda prenosi. Dvije su specifičnosti ovog virusa. Prva – oni koji su zaraženi obično ne pokazuju nikakve simptome i druga – broj oboljelih direktno je proporcionalan vladajućoj lokalnoj strukturi. Broj oboljelih rastao je iz godine u godinu, da bi maksimum bio dostignut u vremenskom periodu 2007 – 2009. Nakon toga uslijedio je period stagnacije virusa, zatim i suzbijanja, tako da se broj oboljelih značajno smanjio. Virus je opet rapidno uznapredovao 2014. godine, tako da je broj oboljelih dostigao prethodni maksimum. Ne može se reći da u ovom periodu lokalna vlast nije imala konkretne mjere za borbu protiv virusa. Kako bi riješili problem gornjih disajnih puteva, tadašnji gradonačelnik posavjetovao je Pljevljake da se šetaju okolnim brdima, što su oni, bez ikakve dileme, odmah prihvatili. Sigurnim korakom kolone građana su se sve više i češće kretale ka Rudnici i Golubinji i onako unezvijereni, oboljeli od povjerenja, tumarali do kasno u noć, kada bi se iscrpljeni, ali srećni što su poslušali gradonačelnika, vratili svojim kućama. Uvidjevši da je i on sam zaražen pljevaljskim virusom, tadašnji gradonačelnik riješio je da prvo izliječi sebe i u tome je uspio u maju, 2019. godine svjedočeći ličnim primjerom da lijek ipak postoji i da je svima na dohvat ruke – prosto, samo treba biti čovjek. Kada smo se svi ponadali da je virus konačno izgubio bitku, on se opet pribrao i riješio da Pljevljacima zada završni udarac, ovoga puta sa fatalnijim posljedicama.

Mentalitet Pljevljaka, bez sumnje, mogao bi biti inspirativna i posve izazovna istraživačka tema s obzirom na to u kakve sve besmislice vjeruju trenutnistanovnici ovog grada. Pored kultnih vjerovanja našeg naroda, od toga da se nikada nećemo udati ili oženiti ako zauzmemo mjesto na ćošku stola, ili onog, meni omiljenog vjerovanja, da će nas zub prestati da boli ako na njemu držimo ljutu rakiju, pa sve do vjerovanja da se fleke od crnog vina mogu uspješno ukloniti ako po njima pospemo bijelo ili da ćemo dobiti čmičak ako budemo namigivali trudnoj ženi, Pljevljaci idu i korak dalje, pa vjeruju u još bajkovitije stvari kao što su toplifikacija grada, željeznička pruga Podgorica – Bijelo Polje – Pljevlja, pljevaljska vazdušna luka, II blok TE (iako nam je rečeno da ga neće biti, ali mi ipak vjerujemo), cementara itd. Ma čudni smo mi Pljevljaci kad se inatimo. Neobično čudan soj. Ne mogu oni obećavati koliko mi možemo vjerovati.

Trenutno, najreprezentativniji primjer oboljelih od pljevaljskog virusa su radnici D.O.O. „Grijanje“ – Pljevlja. Ne boli mene što su vjerovali, ali boli činjenica kome su povjerovali. Igoru Goluboviću. Grigorije Aleksandrovič Potemkin bi se postidio pred improvizacijama našeg gradonačelnika, a carica Katarina II bi mu dodijelila i čin više, a možda i dva. Šta da kažem o čovjeku koji radnicima koji nisu primili 10 zaostalih plata prijeti prestankom radnog odnosa? O čovjeku čija je fasada na jednoj od kuća identična onoj na pljevaljskom Domu kulture, kako reče jedan odbornik u lokalnom parlamentu. Nisam vidio i ne tvrdim, ali vjerujem ovom odborniku. U vezi sa suspendovanjem poslovođe u pomenutom preduzeću stvorio se utisak kao da se radi o načelniku Generalštaba. Uostalom, komentari naših sugrađana su rekli sve o postupku gradonačelnika i njegovom odnosu prema radnicima preduzeća čiji je osnivač Opština. Umjesto da je podnio ostavku kao njegov prethodnik, on je riješio da se i dalje obračunava sa nesrećnim radnicima ne isplaćujući im zarade a tjerajući ih da rade, jer ih, kako reče, Zakon obavezuje. Sve što je uradio ovaj čovjek, kod mene, a nadam se i kod iole mislećeg Pljevljaka kojeg pljevaljski virus još uvijek nije „zakačio“, izaziva jedno duboko osjećanje indignacije kao reakcije jednog zdravog duha na zlu ideju, kao što je reakcija stomaka na pokvareno jelo.

Na kraju, šta poručiti radnicima? Jedino što mi pada na pamet je jedna novozavjetna poruka: „Kupljeni ste skupo, ne budite robovi ljudima“ i ja bih dodao – i još manje neljudima. Poslije svega, čini mi se da bi Vam prestankom radnog odnosa izašli u susret, samo vodite računa, uzmite otpremnine. Zakon Vas obavezuje, ali i štiti.

AUTOR: Radomir Starčević

NAPOMENA: Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uređivačku politiku PV Informer-a.