Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić poručio je da “pravda ne smije da bude politička, odnosno pobjednička, nego čista legalna pravda koja se zasniva na individualnoj odgovornosti utvrđenoj na osnovu nesumnjivih dokaza”.

“Oni koji zagovaraju sprovođenje brze i revolucionarne pravde, namjerno ili iz neznanja, prijete da diskredituju samu ideju pravde i onemoguće ciljeve koji se žele uspostaviti vladavinom prava. Međutim, postupci pripadnika bivšeg režima, poput pokušaja suspenzije Skupštine, daju, nažalost, za pravo svima koji smatraju da pravda treba da bude brza i nemilosrdna”, rekao je ministar u intervjuu za “Vijesti”.

Povodom v.d. stanja u vrhu pravosuđa zbog problema dvotrećinske većine za izbore, on kaže da “Vlada i parlamentarna većina imaju obavezu da dogovore i predlože sve moguće alternativne načine razrješenja institucionalne krize”.

Kakvo ste stanje zatekli u Ministarstvu pravde nakon preuzimanja funkcije? Da li su vas dočekali isključen kompjuter, javašluk… kao neke Vaše kolege, ili je Vaš prethodnik imao drugačiji odnos u primopredaji vlasti?

Nisam naišao na neprimjerene postupke, već na normalan i profesionalan odnos i to jednako u oba resora koji su sada objedinjeni. Zahvaljujući tome, mogao sam nesmetano da počnem sa radom već prvog dana. Zaposleni u ministarstvima ne iskazuju odnos prema ministrima lično, već svoj sopstveni odnos prema profesionalnim obavezama i građanima koji plaćaju njihov rad. Zvanične primopredaje nije bilo i držim da je tako najbolje. Ovo je prva demokratska smjena vlasti u istoriji Crni Gore i mnoge demokratske ustanove će sada da zažive prvi put.

Što se tiče opšteg stanja u ministarstvu, postoje pitanja koja preispitujemo i koja ćemo zajednički mijenjati u narednom periodu. Nedopustivo je da zaposleni oklijevaju sa izvršavanjem zakonskih obaveza od kojih svakodnevno zavise potrebe građana. Takođe, bezbjednost zaposlenih i podataka ne smiju da budu ugroženi, a uslovi rada moraju biti zadovoljavajući za sve. Prepolovljen je tzv. vozni park novog ministarstva, ispituje se opravdanost pojedinačnih ugovora sklopljenih sa trećim stranama. Cilj je da sve odluke koje se donose budu ne samo zakonite, već i cjelishodne i transparentne.

Sa kim od saradnika radite ovih mjesec dana kad nemate šefove direktorata, sekretara Ministarstva…?

Detaljno smo se pripremili za zakonitu tranziciju vlasti, budući da važeći pravni propisi dovoljno regulišu ovakve situacije. Zaposleni u ministarstvu već sprovode sve aktivnosti. Novoimenovani državni sekretar obavlja poslove iz djelokruga sekretara. Na isti način su i ostali zaposleni u ministarstvu, koji ispunjavaju potrebne uslove iskustva i stručnih kvalifikacija, ovlašćeni da vrše poslove iz djelokruga viskorukovodnog kadra do nove sistematizacije radnih mjesta.

Blizu 80 odsto zaposlenih jeste ekspertski kadar koji raspolaže iskustvom i poznavanjem više povezanih oblasti. Kako se to kolokvijalno i ispravno kaže, oni “nose” rad ministarstva. Zajedno sa novim saradnicima i onima koji će u narednom periodu dobiti priliku da se prijave na javne konkurse, Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava funkcionisaće još uspješnije.

Šta za Vas znači napredak u vladavini prava i reformama – otvaranje postupaka u fiokama tužilaca, hapšenje neke “krupne ribe”, jednak pristup pravdi za sve što podrazumijeva promjene na čelnim pozicijama Državnog tužilaštva, sudstva, u Ustavnom sudu…?

Pravda ne smije da bude politička, odnosno pobjednička, nego čista legalna pravda koja se zasniva na individualnoj odgovornosti utvrđenoj na osnovu nesumnjivih dokaza. Oni koji zagovaraju sprovođenje brze i revolucionarne pravde, namjerno ili iz neznanja, prijete da diskredituju samu ideju pravde i onemoguće ciljeve koji se žele uspostaviti vladavinom prava. Međutim, postupci pripadnika bivšeg režima, poput pokušaja suspenzije Skupštine, daju, nažalost, za pravo svima koji smatraju da pravda treba da bude brza i nemilosrdna. Zbog toga je važno stalno podsjećati da u društvu svi imaju odgovornost, svaka grupa i svaki pojedinac, ne samo Vlada i njeni članovi.

Cilj nije neka djelimična, tranziciona pravda, već uspostavljanje sistema pravde za sve. To podrazumijeva vladavinu zakona koji su međusobno usklađeni i iz čije primjene niko nije izuzet. Prirodno je da najveću odgovornost snose oni koji su vršili društveno najopasnija djela ili najviše oštetili javni interes. Pogotovo kada postoje kršenja zakona koja su vidljiva golim okom. Pošto takvih slučajeva nije malo, društvo se ne može zadovoljiti niti napredovati simboličkim sankcionisanjem pojedinaca. Pravni sistem ne smije da služi za međusobne obračune, jer je sazrelo opšte shvatanje da svako odgovara za sopstvene postupke i to pred Ustavom i zakonom, a ne pred političkim suparnicima i elitama.

Preduslov ovakvog sistema pravde jeste smjenjivost. Svako neprirodno nastojanje da se, protivno slovu i cilju zakona, produži mandat ili trajanje obavaljanja bilo koje javne funkcije prvi je i, po pravilu, kobni znak kršenja zakona. Decenijska nesmjenjivost izvršne vlasti odrazila se i na stanje u sudstvu, čemu su doprinijela i neadekvatna ustavna i zakonska rješenja u ovoj oblasti. Sada je potrebno mijenjati sve loše zakone i prakse i važni koraci u tom pravcu su već napravljeni.

Jedna od glavnih prepreka za sve ovo je odsustvo dvotrećinske većine u Skupštini za izbore sudija Ustavnog suda, VDT, članova Sudskog savjeta. Da li znate ili ste razgovarali sa političkim predstavnicima vladajućih koalicija kako bi se izašlo iz tog začaranog kruga vd. stanja?

Siguran sam da je vladajuća većina spremna za parlamentarni dogovor, ali ne i za trule kompromise oličene u izboru ljudi koji kasnije neće biti sposobni i voljni da preuzmu odgovornost i obavaljaju povjerene dužnosti zakonito i savjesno. Postizanje kvalifikovane većine o kojoj govorite značilo bi podizanje demokratske kulture i poštovanje domaćeg pravnog poretka. DPS i opozicione stranke su dugo proglašavale sebe za jedine patriote. Ispostavilo se da je njihova najava odgovornog pristupa i posvećenosti istinskim promjenama bila obmanjivanje domaće i međunarodne javnosti.

Vlada i parlamentarna većina imaju obavezu da dogovore i predlože sve moguće alternativne načine razrješenja institucionalne krize, jer je volja građana u tom pogledu jasna: blokada institucija pravnog sistema predugo je trajala i ne može više biti prihvatljiva opcija.

Državni sekretar u Ministarstvu je Ivan Vukićević koji je ukazivao na sporne izbore sudija i lošu politiku Sudskog savjeta? Da li mu je to bila preporuka?

Gospodin Vukićević je, prije svega, odličan pravnik koji je čitavu deceniju proveo vrijedno radeći u crnogorskom sudstvu. Pri tom, on je bio izuzetno hrabar da javno istupi protiv svih nepravilnosti i kršenja zakona u postupcima izbora sudija. Braneći svoja prava, on je jednako zastupao i prava svojih kolega i sudijski poziv uopšte. Za sve to vrijeme, gospodin Vukićević je sačuvao lični dignitet i odnos uvažavanja prema starijim kolegama pravnicima čijim stavovima se oštro suprotstavljao. Ako želimo da budućnost Crne Gore bude uspješna, a želimo, onda se ona već danas mora graditi na osobama takvih profesionalnim i ličnih kvaliteta.

Da li ćete zadržati sve te komisije i savjete koje je imao prethodni resor, od Savjeta za vladavinu prava, radne grupe za 23 i 24… ili imate drugačiji koncept za ispunjenje obaveza države iz pristupnih pregovora?

Tijela koja ste pomenuli nisu stvar izbora bilo kojeg ministra, nego obaveza države i sprovođenje međuresorne saradnje u cilju usklađivanja domaćeg zakonodavstva sa aktima Unije i njihove dosljedne primjene. Ono što će biti drugačije jeste potpuna posvećenost u radu ovih tijela. U svim ostalim slučajevima, Vlada sprovodi maksimalnu racionalizaciju državne uprave i upotrebe javnih resursa.

Bez obzira na pokušaje opstrukcije rada parlamenta, da li mislite da je usvajanje izmjena i dopuna Zakona o slobodi vjeroispovijesti iza ponoći i bez opozicije loša poruka koju šalje nova vlast i kako ocjenjujete odluku predsjednika da vrati Zakon na ponovno odlučivanje?

To nije bio običan pokušaj opstrukcije, već zločin protiv demokratije i pokušaj suspendovanja Skupštine kao centralnog i najvažnijeg organa državne vlasti. Svima je poznat slučaj američkog senatora Roda Blagojeviča koji je osuđen na 14 godina zatvora zbog „trgovanja“ predstavničkim mjestom i zloupotrebe volje glasača.

S obzirom na to da Skupština ima puno pravo da odluči o mandatu potvrđenog kandidata za poslanika, kao o prethodnom pitanju u upravnom postupku, usvajanje Zakona o izmjenama i dopunama zakona o slobodi vjeroispovijesti je najbolja poruka koju su narodni poslanici i članovi Vlade mogli poslati domaćoj i međunarodnoj javnosti – a to je odlučnost da se volja građana štiti u državnim institucijama.

Odlukom da vrati zakone na ponovno usvajanje, predsjednik Đukanović je zloupotrijebio svoje pravo, svrstavajući se među lica koja su 28. decembra, kriminalnim radnjama, pokušala da smanje Ustavom zagarantovan broj narodnih poslanika sa 81 na 80. O tome će brzo dati sud i građani i Skupština.

Da li su usvajanjem izmjena zakona diskriminisani vjernici CPC koji neće imati pravo na svoje crkve?

Ovim zakonom niko nije diskriminisan, već je svim vjerskim zajednicama garantovana nepovredivost imovinskih prava, dok je, u pogledu mogućih sporova, potvrđeno važenje Ustava i prihvaćenih međunarodnih ugovora prema kojima se svi sporovi ove vrste rješavaju pred nadležnim sudovima. Problem, međutim, nastaje kada pojedinci zastupaju stav da zakonom treba oduzimati i raspodjeljivati konkretna dobra i nepokretnosti. Zakonom se to ne radi niti se zakonom mogu stvarati i gasiti crkve i vjerske zajednice. Zakoni kojima su činjene takve stvari, uvijek su u istoriji izazivali ogromne ljudske katastrofe, pa je prethodni Zakon o slobodi vjeroispovijesti zamalo doveo i Crnu Goru u takvo stanje. Zbog toga je i izmijenjen.

Đukanović se svrstao među one koji su 28. decembra, kriminalnim radnjama, pokušala da smanje Ustavom zagarantovan broj narodnih poslanika sa 81 na 80

DPS političkim porukama plaši građane da će Srbija oteti državnu imovinu Crne Gore, odnosno imovinu MCP i SPC?

To je potpuna neistina. Novi zakon o slobodi vjeroispovijesti nikome ne dozvoljava da otima imovinu vjerskih zajednica, dok bi stari zakon to otimanje dozvolio svakome ko to poželi i ima da plati ili kompenzuje. Eto koliko je pomenuta tvrdnja netačna i žalosna.

Svako ko uporedi prethodni zakon i izmjene koje je usvojila nova Vlada, vidjeće da je prethodna vlast smanjila nivo zaštite i ugrozila kulturnu baštinu Crne Gore koja se nalazi u posjedu crkava i vjerskih zajednica. Naime, bivši režim je propisao da saglasnost o raspolaganju kulturnom baštinom daje samo jedan organ, Vlada, i to u kratkom, nedefinisanom postupku. Nova većina, međutim, prihvatila je predlog da u davanju ove saglasnosti učestvuju tri javne institucije u složenom postupku provjere svrhe korišćenja kulturnih dobara i njihove posebne zašite. Sve vjerske zajednice i njihovi ogranci djeluju u granicama i imaju sjedište u Crnoj Gori. To su odredbe koje su zadržane iz prethodnog zakona, a zatim dodatno osnažene normama o obavezi djelovanja u granicama jedinstvnog pravnog poretka Crne Gore.

I prvo Specijalno tužilaštvo, kao i postojeće, napravljeno je uz pomoć SAD, odnosno uz njihove savjetnike, edukacije, tehničku, materijalnu pomoć… Jedino što prethodna vlast nije dozvolila da tužioci koje je nudila SAD pomažu u konkretnim predmetima. Šta će se mijenjati najavljenim izmjenama zakona u Specijalnom tužilaštvu, uz pomoć SAD, koje je premijer pominjao?

To je manir koji je postao zaštiti znak bivšeg režima: formalno prihvatanje saradnje, primanje materijalne pomoći, uz obavezno odbijanje izvršenja preuzetih obaveza. Nova Vlada zaista želi da ostvari suštinsku saradnju – gdje će znanje i iskustvo zemalja, poput SAD, biti od pomoći Crnoj Gori, uz poštovanje suverenosti državne vlasti i zakonitog i nezavisnog rada domaćih državnih organa. Pomenute zakonske izmjene su još uvijek predmet konsultacija i prethodnih razgovora.

Srbija da poštuje ekstradiciono pravo i preuzete obaveze

Prethodni ministar vam je ostavio vruć krompir – ekstradiciju Svetozara Marovića. Da li mislite da se politički nešto promijenilo da bi Srbija bila spremna da udovolji Vašoj urgenciji za ekstradiciju?

Prethodna vlast nije ostavila vruć krompir meni, već građanima. To je odnos nepoštovanja svojih građana, pogotovo socijalno ugroženih grupa i onih koje je režim revnosno sudski gonio i lišavao slobode za namjanje prestupe i novčane kazne koje nisu imale od čega biti plaćene.

Nova Vlada je odlučila da uputi, ne urgencije, već potpuno novu Molbu za izručenje. Slučaj pravne odgovornosti gospodina Marovića nije usamljen i jedini kojim se bavimo, ali ne može biti ni zaboravljen ili minimiziran. U tom smislu, Republika Srbija treba da udovolji, ne Crnoj Gori ili novoj Vladi, već onome što su zahtjevi evropskog ekstradicionog prava i bilateralno preuzetih obaveza.

Komisija za istinu i pomirenje istražiće stradanja i progone

Kao ekspert za ljudska prava, da li ćete Vaše znanje pretočiti u praksu nove državne politike?

Već imamo pozitivne rezultate do kojih se ranije nije moglo doći. Proširen je katalog posebnih prava i sloboda, neka prava vjerskih manjina su priznata prvi put u istoriji iako postoje stotinama godina na ovim prostorima. Naš cilj su dobra rješenja na zadovoljstvo svih, i ona sada postaju realnost. Crna Gora, kao tzv. kontaktna kultura, ima potencijal da bude “zlatni most“ između različitih civilizacija, uključujući i različite vjeroispovijesti, uvjerenja i opredjeljenja. Pored posebne zaštite i unapređenja položaja pripadnika ranjivih grupa, Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava ima cilj da formira Komisiju za istinu i pomirenje sa zadatkom da istraži i kodifikuje sve slučajeve stradanja i progona, bez obzira na političku ili ideološku pripadnost žrtava i heroja. Centar državnog života mora postati slobodan i dostojanstven čovjek, bez ozbira na pripadnost i lična svojstva.