Za Žugića Luku, koja je prva zaustavna destinacija u ponudi za rafting turizam niz kanjon rijeke Tare, vezane su brojne legende, koje mogu značajno povećati turističku atraktivnost ovog lokaliteta.

Jedna od legendi koja bi mogla biti interesantna turistima je legenda o ljubavi dvije sestre ljepotice, Bojane i Trojane, i siromašnog pastira Radovana.

Nizvodno oko 3 km od Luke Žugića nalaze se tri sjajne visoke litice, dvije sa desne strane Tare, i jedna na lijevoj obali rijeke. Latice koje kao džinovski prsti streme ka nebeskim visinama. To su Bojana, Trojana i Radovan, koji su nijemi i vječni svjedoci nesrećne ljubavi.

U narodu je ostalo više legendi, a jedna od njih se prenosi do dana današnjeg.

U pradavna vremena, na desnoj obali rijeke Tare, čuvale su stado koza, sestre bliznakinje, po imenu Bojana i Trojana. Bile su potpuno iste, ljepote im se nije moglo nagledati, a ličile su toliko jedna na drugu da ih ni majka nije mogla razlikovati.

Čuvajući svoje stado, zanosno su pjevale, tako lijep glas kao one niko nije imao.

Njihova pjesma, zvonki smijeh, najavljivali su svako jutro, svitanje nad Tarom.

Zanosni zvuci pjesme i ljepota djevojačka, nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim. Pred tom ljepotom sve je ostajalo nijemo, čak se i ptice postide, vjetrovi zaćute, vode umuknu.

Sa druge strane Tare, iz prostora zastrtog vitkom linijom visokog kanjona, danima ih je sakriven od očiju, iza kamene piramide koja se uzdizala na obali, kao da je tu nečijom rukom posađena, posmatrao i slušao pastir Radovan.

Čežnjivo i sa strepnjom gledao je ka drugoj obali, gdje iz mora zečenila izranjaju dvije glatke bijele latice, neposredno jedna uz drugu, kao dva snažna ramena, kada će se pojaviti sestre bliznakinje i zoru najaviti nad Tarom.

Radovan je bio toliko lijep , da se nije dao porediti ni sa jednim momkom na neđelju dana hoda. Lagan poput ptice, dubokih sjajnih očiju poput dijamanata, izmamljivao je potajne, čežnjive uzdahe djevojaka iz njegovog kraja.

Svakog jutra Radovan se radovao životu, skriven od očiju u iščekivanju kada će sestre oglasiti svojom pjesmom. Kada bi se sestre oglasile sa druge obale iza litica, na kojima su orlovi svoje potomstvo čuvali, ptice u njihovim njedrima gnijezda savijale, nebo predaha tražilo.

Nije znao ni ko su, ni odakle su, zavolio ih je kako nikada nije mogao ni slutiti da se može voljeti.

Radovan ih je čekao i čekajući se nadao, od tuge obnevidio, od ljubavi izmučen i omamljen, izvadio bi ispod pazuha svoju frulu i zasvirao. Radovan je bio siromašan mladić, ali kad zasvira na svojoj fruli nema stvora koji mu nije zavidio i koji se sa njim ne bi mijenjao.

Kada su ga prvi put ugledale sestre su shvatile da nisu same na svijetu. Ugledaše mladića kakav se ni u snovima ne može izatkati. Gledale su ga kao da prvi put vide život, i obje su istovremeno znale da ga vole jednakom ljubavlju i da se ta ljubav ničim ne može zamijeniti.

Saznale su da se zove Radovan, a on je odavno znao da se jedna zove Bojana, a druga Trojana. Nije ih mogao razlikovati, ali ih je obadvije jednako volio. Dozivao je Bojanu, odazivala se Trojana, zvao je Trojanu, smijehom je odgovarala Bojana

Čim bi se ujutro našli na obali Tare, umjesto pozdrava Radovan bi zasvirao na fruli, a one su ga pratile pjesmom, njihovoj sreći nije bilo kraja. Trajalo bi to do kasno u noć. Sa obale na obalu, sa jedne na drugu stranu pretrčavala je njihova ljubav. Žudnja da budu zajedno rasla je svakim danom sve više, međutim nijedno od njih nije znalo plivati. Između njih su se ispriječili zeleni virovi Tare i bukovi koji su vodu pretvorili u bijele kovitlače pjene.

Radovan je pokušavao pregaziti rijeku, ali su svi pokušaji bili uzaludni.

Očajan sjedio je na kamenu tik uz obalu, čeznjivo gledajući na drugu stranu. Gubio je nadu ali tada voda nanese pored kamena neko izvaljeno drvo i u njegovoj duši pojavi se nada. Sjede na drvo i zavesla put druge obale. Kada ugledaše da se Radovan bori sa maticom rijeke, zagaziše u vodu do grla, pružajući ruke prema njemu, i obje ga istovremeno dograbiše u zagrljaj i obasuše vrelim poljupcima.

Na ispranom i mekom pijesku vreli pogledi, strast i ljubav započeli su svoju igru. Toga dana, a i svih narednih dana, pješčana obala Tare je bila svjedok strasne i omamljujuće ljubavi o kojoj se nadaleko pročulo.

Jednog dana za to je čuo Bojanin i Trojanin otac. Sumnjao je i pratio kćeri izvjesno vrijeme, uvjerio se u njihovu ljubav prema Radovanu. Čuo je i njihove riječi, kada su se zaklele da će njihova ljubav vječno trajati i da ih samo smrt može rastaviti.

Saznanje da njegove dvije lijepe kćeri vole istog mladića, učvrsti njegovu odluku da ih što prije uda. Sjutradan je pošao na put, nije mu bilo teško da za svoje ljepotice nađe bogate mladiće i da sa njima dogovori svadbu.

Odrediše dan i kada će svati doći po đevojke. Za to vrijeme Bojanina i Trojanina majka je spremala ruho za njih. One su sve to nezainteresovano gledale i ćutale, tužne zbog skorog rastanka i zbog ljubavi koje su obje u srcu samo za Radovana gajile.

Dan uoči svadbe, zamoliše oca i majku da još jedan put dozvole da sa stadom odu i oproste se od svega, jer se tamo više nikad neće vratiti.

U ranu zoru sestre na rijeku krenuše. Dođoše do dvije litice bijele, zapjevaše tanko, glasovito. Tužna pjesma djevojačka stopi se sa bolnim zvukom frule, koja je izvirala ispod Radovanovih vještih prstiju. Točila je muzika, kao da dolazi iz dubine duše. Tuga je sipala iz tih tonova, a zajedno sa njom ljubav, golema i nesrećna.

Sve troje, stopljeni u vrelom zagrljaju, za koji su znali da je poslednji u životu, baciše se u valove plahovite Tare, i tako zagrljeni odlepršaše put zvijezda.

Odmah iza toga se začu krik, bolan i strašan, a onda sve naglo utihnu, i pjesma djevojačka i frula momačka.

Sjutradan su ih našli pod stijenama. Bili su kažu lijepi i nasmijani. Po njihovim imenima litice dobiše ime Bojana, Trojana i Radovan. Prkosno stoje na obalama Tare i vječno pričaju i svjedoče o neostvarenoj i nesrećnoj ljubavi.

Prof. Asim Kuhinja