Prva žena pilot u istoriji vojnog i civilnog vazduhoplovstva Crne Gore poručuje mladima da je to zanimanje vrijedno truda i da ne odustaju na prvoj prepreci.

Kristina Bačić, prva žena žena pilot u istoriji vojnog i civilnog vazduhoplovstva Crne Gore, o tom pozivu, iako je joj je otac vojno lice, nije razmišljala sve do završetka srednje škole i upisa na Građevinski fakultet. Umjesto zvanja inženjera sad je vojni oficir i upravlja vojnim avionom, a trenutno je na preobuci za helikopter. Dani provedeni u vojnoj akademiji u Atini ostali su joj u najljepšoj uspomeni, uprkos teškoj obuci. U intervjuu za Graciju kaže da emocije jesu bitan faktor našeg života i da ih ne treba ignorisati, ali da su u zahtjevnim situacijama, kako u avionu, tako i na zemlji, potrebni racionalno razmišljanje i objektivno sagledavanje stvari. “Strah je posljedica neznanja, a meni je drago što imam tu mogućnost da razbijem predrasude i podijelim iskustva i znanje koje sam stekla”, njen je odgovor na uvriježeno shvatanje da je to tipično muški posao.
Iako je kćerka jedinica, imala je punu podršku roditelja, jer su, kaže, znali šta je za nju najbolje, a sebe ne može da zamisli u drugom pozivu.

Kada ste odlučili da upišete Vazduhoplovnu akademiju i zašto?
– Uniforma je oduvijek bila prisutna u mojoj porodici. Međutim, o vojnom pozivu, konkretno pilota, nisam ozbiljnije razmišljala do završetka srednje škole. Ministarstvo odbrane je raspisalo konkurs za Vazduhoplovnu akademiju u Atini i kada sam obaviještena da sam primljena odlučila sam da se potpuno posvetim vojnom pozivu zbog odličnih uslova koji su mi ponuđeni pri upisu, naravno i ljubavi prema domovini.
Koliko je na odluku uticalo to što Vam je otac vojno lice?
– Nije bio presudan faktor pri upisu, ali je svakako pomoglo u mojoj odluci, ne samo kao mentalna podrška pri upisivanju akademije, već njegovo znanje i iskustvo koje me je umirilo, odnosno uputilo u ono što bih mogla očekivati na samom početku.
Napustili ste studije na Građevinskom fakultetu da bi upisali Vazduhoplovnu akademiju. Kakve su bile reakcije porodice, momka, rodbine, prijatelja?
– Iako sam kćerka jedinica, koliko god da je mojim roditeljima bilo teško u početku znali su šta je za mene najbolje, pružili mi potpunu podršku i upućivali me od samog početka. Što se tiče mojih prijatelja, bilo je malo nevjerice, jer su me oduvijek gledali kao prilično zatvorenu i mirnu osobu, ali oni najbliži su znali da je to moj izbor, da neću odustati i da će moja istrajnost, pomalo i tvrdoglavost, izvući ono najbolje iz mene da uspješno završim akademiju.
Kako je teklo školovanje, odnosno obuka? Koji su bili najveći izazovi na putu do cilja i kako ste ih savladali?
– Konkretno, za vojne akademije u Atini svi kadeti moraju prvo da prođu kurs grčkog jezika koji traje godinu dana, uz polaganje predmeta prirodnih nauka prije nego što počnu obuku na željenoj akademiji. Ispiti su bili na grčkom jeziku, te je sam kurs bio neophodan za uspješne rezultate. Zatim upisujemo prvu godinu i nakon uspješno obavljene obuke postajemo kadet, član jedne velike porodice i nastavljamo studije u trajanju od četiri godine. Za jednog pilota, osim terenske obuke i akademskog dijela, postoji i letjenje, koje bih izdvojila kao možda najteži, a ujedno i najljepši dio mog školovanja, jer sam tada najviše naučila, spoznala sebe i ono me je napravilo osobom kakva sam danas. Ono što mi je pomoglo da prebrodim teške momente u obuci su, prije svega, bistra glava, logičko razmišljanje i nikad nisam zaboravila svoj cilj, zbog čega se tu nalazim. Emocije su bitan faktor našeg života, naravno, i ne kažem da ih treba ignorisati, ali u zahtjevnim situacijama, kako u avionu, tako i na zemlji, ono što me nikad nije izdalo jeste racionalno razmišljanje i objektivno sagledavanje stvari.

“Tužna je istina da danas postoje ljudi koji gledaju drugačije i usađuju, ne samo djevojkama, već svim mladim ljudima etikete i samim tim ih ograničavaju”

Kakav je bio osjećaj kada ste prvi put poletjeli sami?
– Prvi samostalan let sam napravila na prvoj godini akademije i bilo je zaista nevjerovatno iskustvo, divan osjećaj koji nikada neću zaboraviti. Bio je to krug oko aerodroma koji se nalazi u sklopu baze gdje se nalazi akademija, ali uvijek volim da izdvojim svoj prvi samostalan let u zoni, kad me pitaju za najljepša iskustva sa obuke. To je bilo na četvrtoj godini akademije, u bazi koja se nalazi u gradu Kalamata na Peloponezu. Let je trajao sat vremena i, radeći akrobacije u zoni koji mi je dao potpunu slobodu, oslobodio me i najmanje sumnje koju sam možda osjećala do tada i na pravi način shvatila šta znači riječ odgovornost.
Kojim letjelicama upravljate?
– S obzirom na to da je moja obuka na akademiji sadržala letjenje samo na avionima, kao i moje kolege koje se kasnije opredijele za helikoptersku eskadrilu, trenutno prolazim preobuku kako bih uspješno savladala novi tip letjelice. Vojna akademija mi je dala sigurnost i adekvatnu pripremu kako bih mogla obaviti i nove zadatke koji se od mene očekuju.
Kao prva žena pilot u istoriji vojnog i civilnog vazduhoplovstva Crne Gore razbili ste predrasude da je to isključivo muško zanimanje…
– Odrasla sam u porodici otvorenih shvatanja, nisu mi nikada bile nametnute obaveze zbog mog pola. To sam ponijela sa sobom i vani, nisam nikad gledala u odabiru posla podjele na bilo koji način. Tužna je istina da danas postoje ljudi koji gledaju drugačije i usađuju, ne samo djevojkama, već svim mladim ljudima etikete i samim tim ih ograničavaju. Došla sam do zaključka da je većinu prijateljica strah ili su roditelji bili glavni razlog zbog čega se ne bi upustile u ove vode. Strah je posljedica neznanja, a meni je drago što imam tu mogućnost da razbijem predrasude i podijelim iskustva i znanje koje sam stekla, da približim svoju profesiju njima u nadi da ih inspirišem.
Kakve su reakcije ljudi koji Vas ne poznaju kada im saopštite zanimanje?
– Nije nešto što očekuju, to je sigurno. Znatan broj je pomislilo da tek upisujem visoke studije. Nisam osoba koja voli mnogo da priča o sebi, ali oni koji me zaista upoznaju shvate da iza mene stoji jedna naporna obuka, iskustvo i, prije svega stav, koji odaju držanje jednog vojnog oficira.
Jeste li se nalazili u opasnoj situaciji i kako ste reagovali?
– Opasnosti po život, konkretno u avionu, nisam imala, ali je svakako bilo nepogodnosti i situacija u kojima, bez pravilnog rasporeda i razmišljanja, uz malo panike, može doći do kobnog završetka. Tome i služi letačka obuka, temeljno utvrđivanje teorije, ispiti i simulacija na zemlji. Da budemo pripremljeni i na svojoj koži osjetimo, u samostalnom letu, da vremenske prilike mogu drastično da se promijene i učine neprijatnim povratak na aerodrom.
Šta je najteže, a šta najljepše u Vašem poslu?
– Kao što sam i ranije napomenula, u najtežim trenucima najviše naučimo i primjenjujemo u sljedećem letu. To sve čini naša iskustva. Kada pogledam unazad, najljepše trenutke mogu izdvojiti upravo iz tog perioda. Velika je odgovornost titule pilota, ali ujedno nosi i ono najljepše sa sobom. Koliko god da je teško bilo moje školovanje, ne bih to mijenjala ni za šta, niti sebe vidim u drugom pozivu.
Kako izgleda jedan radni dan pilota/pilotkinje?
– Kad je period letjenja, ono što je uvijek bitno je priprema. Učenje, obnavljanje, ne samo na poslu, već i kod kuće. Ovo nije poziv, odnosno posao od 7 do 15 časova. To je nešto što nosimo sa sobom i, kada pričamo konkretno za letački dan, priprema je sve i najbolji pokazatelj koliko smo sposobni za let. Osim grupnog sastanka, gdje se konsultujemo sa meteorologom, doktorom, mehaničarima i, naravno, međusobno, postoji i individualna priprema gdje kao posada definišemo i analiziramo ono što očekujemo u letu koji predstoji. Po završetku leta slijedi opet analiza, ali onog što je učinjeno, i naglašavamo jake i slabe tačke onog što smo odradili, pričajući, konkretno sada, za preobuku. Uvijek predstojimo da učimo iz grešaka ako ih ima i gledamo kako da se što bolje usavršavamo.
Šta preporučujete mladima koji žele da krenu Vašim stopama?
– Želim reći da je, prije svega, vrijedno truda i da ne odustaju na prvoj prepreci. Sa teškim situacijama se susrećemo svakodnevno, i u privatnom životu, i na poslu. Uslova za studije ima, ono što vas dijeli do diplome i uspješnog završetka akademije ste vi, ne koliko želje imate, već koliko ste spremni na odricanje od standardnog studentskog života i da zaista provedete četiri-pet godina učeći i napravite od sebe osobu koja želite da budete – uspješna, sposobna i spremna na zadatke koje ovaj poziv nosi sa sobom.
Kakvi su Vam planovi za budućnost?
– Trenutno želim da uspješno završim preobuku za helikoptere, da naučim nešto novo iz svakog leta i budem što bolja u svom poslu. Svaki dan da budem bogatija za neko novo iskustvo i implementiram stečena znanja u sljedeći let. Na kraju se uvijek trud isplati.