Vizuelni umjetnik Aleksandar Ostojić dobitnik je nagrade „Milčik“ za rad ,,Ekstraktivizam sjećanja“. Nagrada podrazumijeva dvomjesečni rezidencijalni boravak u Njujorku u prostoru organizacije Residency Unlimited, pokrivene cjelokupne troškove puta i boravka, kao i organizovanje samostalne izložbe u Crnoj Gori, po povratku iz rezidencije.

Finalna izložba šestog izdanja programa „Milčik“ otvorena je u decembru u prostoru Kolektor, a odluku o dobitniku nagrade donio je međunarodni žiri koji su činili Irena Lagator-Pejović, Ivan Šuković, Milica Mijajlović i Roksana Fabius.

Ostojić je kazao da ovo priznanje doživljava kao priliku da njegova praksa i rad kojim istražuje određene fenomene dopru do šireg kruga ljudi, kako u zemlji, tako i u inostranstvu.

– Kao umjetnik mlađe generacije, smatram da je od ključne važnosti isticati teme koje su duboko autorske, koje umjetnika same pronađu, u mom slučaju to je okruženje u kojem živim i radim, u kojem sam rođen. Ova nagrada mi pruža motivaciju da ovaj rad nastavi da živi i da se manifestuje u nekom drugom obliku na nekoj novoj izložbi – istakao je Ostojić.

SVJEDOK

Ostojić je pojasnio da je „Ekstraktivizam sjećanja“ umjetnički rad koji istražuje kompleksne procese eksploatacije resursa, identiteta i sjećanja. Centralni motiv rada je materijal lignit – resurs koji dolazi iz rudnika uglja u Pljevljima, a koji stavlja fokus na pitanja ekstrakcije i ekstraktivizma kao ideologije, eksploatacije kao sistema industrijske transformacije materijala u energiju.

– Na koncu toga, govori i o posljedicama. Kroz instalaciju, koja uključuje sušeni pulverizovani lignit, dokumentarne fotografije, video-projekcije i zvučne pejzaže industrije, stvaram privremeni pejzaž koji prenosi utisak o dislokaciji i transformaciji. Lignit ovdje nije samo materijal već istorijski svjedok prolaznosti – istakao je Ostojić.

Prema njegovim riječima, rad pokušava da poveže prošlost sa sadašnjošću, otvarajući prostor za razmišljanje o društvenim, ekološkim i filozofskim implikacijama eksploatacije resursa.

– Na taj način, posmatračima se pruža prilika da sami učitaju značenja i postanu dio narativa eksploatacije koji instalacija otvara – rekao je Ostojić.

Umjetnik podsjeća da su Pljevlja, grad u kojem je rođen, mjesto njegovog prvog sagledavanja sredine i prostora.

– Kako se moja porodična kuća nekada nalazila na rubu rudničkog kopa i kako su se vremenom ta mjesta pretvarala u nove pejzaže, postajala mjesto igre i cjelodnevnog boravka na rudarskim nasipima, ne mogu da zamislim ni jedan jedini trenutak svoje prošlosti i svog ličnog iskustva tog pejzaža bez materijala koji su me okruživali. Obično je to bio laporac ili lignit – kazao je Ostojić.

On je istakao da se najveći antropogeni nasip u Crnoj Gori nalazi na 60 metara od njegovog ateljea i naziva se „Kipa“.

– Upravo taj naziv govori da je riječ o odloženom materijalu, rudarskim rječnikom rečeno, „iskipanom“ materijalu. Taj nasip je trebalo da predstavlja rekultivisano mjesto iskopa. Ako pitate djecu u Pljevljima na šta ih asocira „Kipa“, reći će vam na sankanje ili igru. Ipak se radi o ne tako dobro riješenoj rekultivaciji zemljišta nekad velike pljevaljske žitnice, možda najplodnijeg tla na teritoriji Crne Gore. Danas se i to mjesto mijenja, ali rukom prirode koja pokušava da preoblikuje i uredi po svom taj nasip. Kao djeca, često smo posmatrali rudare koji se vraćaju kući u tri sata popodne i kako užurbano hrle svojim kućama. Možda ni najmanje svjesni da će konsekvence ubrzane eksploatacije dovesti do procesa koji nepovratno mijenjaju i lice samog grada – od pejzaža koji nestaju do radničke zajednice čiji identitet biva preoblikovan decenijama kasnije – rekao je Ostojić.

Ova iskustva su ga podstakla da razmišlja o tome šta znači „gubitak mjesta“ i kako takvi procesi utiču na kolektivnu svijest i identitet zajednice.

– U „Ekstraktivizmu sjećanja“, u kontekstu umjetničkog rada, ekstraktivizam se ne posmatra samo kao praksa koja pogađa prirodu već kao simbolički proces koji utiče na ljudske zajednice, kulture i identitete. On podrazumijeva dislokaciju i transformaciju ne samo materijala već i značenja, priča i iskustava. Sa druge strane, sjećanje ovdje nije statično, ono se neprestano oblikuje u interakciji sa fizičkim prostorima, simbolima i narativima koji okružuju zajednicu – istakao je Ostojić.

PROLAZNOST

Ostojić je istakao da posmatrači njegovog djela prisustvuju dokumentovanom procesu koji je prije svega fizički, stvaran, kontinuiran, sistemski, monumentalan, strogo tehnički projektovan, ispitan, ekonomski isplativ i zaokružen.

– Međutim, ono što posmatrači osjećaju i iskustveno percipiraju je apsolutno suprotno od svega navedenog. Postavljanje pitanja na ličnoj ravni, ličnog svjedočenja tom procesu, toj širokoj slici i širokom prostoru jeste krajnji cilj ovog rada. Instalacija stvara prostor u kojem se osjećaju prolaznost, destrukcija i transformacija, kako materijala, tako i samih značenja – kazao je Ostojić.

On je naglasio da kroz lignitni nasip na podu, koji je privremen i sklon nestajanju, posmatrač svjedoči prolaznosti i fragilnosti materijala, ali i krhkom balansu između napretka i gubitka.

– Želio sam da ovaj rad pokrene pitanje, da postane mjesto dijaloga, da aktivira razmišljanje o cijeni razvoja, o tragovima koje eksploatacija ostavlja na mjestima i u sjećanjima ljudi, te o dislokaciji koja nije samo fizička već i duboko egzistencijalna – istakao je Ostojić.

Istraživanje dinamike prostora i resursa u Njujorku

Aleksandar Ostojić je istakao da rezidenciju u Njujorku vidi kao priliku da stekne nova iskustva i pogleda veoma važna djela umjetnika koja je uglavnom mogao da vidi na lošim reprodukcijama.

– Planiram da istražujem dinamiku prostora i resursa u velikom gradu kao što je Njujork, gdje se svakodnevno odvija neprekidni proces ekstrakcije i potrošnje energije, ideja i prostora. Zamišljam radove koji bi se bavili paralelama između lokalnih i globalnih pejzaža. Refleksija dislokacije, transformacija i prolaznost će vjerovatno biti teme mog istraživanja. Teško je već sada znati šta takav ambijent sa sobom donosi – istakao je Ostojić.