Dina Saničara su odgajali vukovi u džungli Utar Pradeša u Indiji sve dok ga lovci nisu pronašli 1867. i odveli u sirotište. Kasnije će poslužiti kao inspiracija Radjardu Kiplingu za lik Moglija.

Roman Radjarda Kiplinga Knjiga o džungli priča priču o Mogliju, dječaku kog su odgajili vukovi nakon što su ga roditelji napustili. Oni su ga učili da se snalazi u životinjskom carstvu, međutim on nikada nije naučio kako da komunicira sa drugim ljudskim bićima.

Kiplingova poznata priča, koju je kasnije ekranizovao Dizni, završava se porukom o tome kako je moguća harmonija između ljudi i divljine. Međutim, malo ko zna da je zasnovano na istinitim događajima.

U 19. vijeku, dječaka Dina Saničara zaista su tokom prvih nekoliko godina njegovog života odgajali vukovi, a on je rastao u uvjerenju da je i sam pripadnik čopora. Tek kada su ga lovci otkrili kako spava u jednoj pećini, odveli su ga u obližnje sirotište.

Zaposleni u sirotištu su pokušali da ga nauče stvarima i vještinama koje do tada nije znao, poput hodanja i pričanja. Međutim, jazi koji se stvorio između ljudskog ponašanja i onoga što je naučio od životinja je bio preveliki da bi Dina uspio da ga preskoči. Priča o pravom Mogliju nije se završila poput one u crtanom i animiranom filmu.

Kako je ulovljen Dina Saničar

Godina je bila 1867, a mesto radnje: okrug Bulandšar u Indiji. Jedne noći, grupa lovaca probijala se kroz džunglu kada je naišla na čistinu. Iza nje se nalazio ulaz u pećinu u kojoj je, kako su lovci tada vjerovali, živeo vuk samotnjak.

Lovci su već bili spremni da ulove svoj plijen, kada su shvatili da to što vide nije životinja. Bio je to dječak, ne stariji od šest godina. Nije im prilazio, niti je odgovarao na njihova pitanja.

Lovci su ga doveli u sirotište Sikandra Mission u gradu Agra. U sirotištu su mu dali ime Dina Saničar, što na hindi jeziku znači subota — dan kada je stigao.

Tokom boravka u sirotištu, Saničar je dobio još jedno ime: „Dječak vuk“.

Prema pričama zaposlenih u sirotištu, Saničarovo ponašanje je više ličilo na ponašanje životinje nego na čovječije. Hodao je četvoronoške i teško je stajao na dvije noge. Jeo je samo sirovo meso, a onda bi – poput životinja kada hoće da naoštre zube – glodao kosti.

„Lakoća sa kojom se snalazio na četvoronoške je iznenađujuća“, pisao je jednom svom kolegi Erhart Luis, upravnik sirotišta. „Prije nego što proba bilo koju hranu, on je pomiriše, a ako mu se miris ne bi svidio, on bi je bacio.“

Komunikacija sa „pravim Moglijem“ je bila teška iz dva razloga. Prvo, nije koristio bilo koji jezik. Kad god bi želio nešto da kaže, zarežao bi ili zavijao kao vuk.

Drugo, nije razumeo ni neverbalnu komunikaciju. Kada, na primjer, ljudi ne govore istim jezikom oni mogu da se sporazumiju upiranjem prsta u različite predmete ili pojave. Ali pošto vukovi ne pokazuju – bar ne na način kako to rade ljudska bića, ovaj univerzalni gest je bio besmislen.

Iako je Saničar na kraju uspijevao da razume kada mu se neko obraća, on sam nikada nije naučio da govori jezikom kojim su govorili ljudi koji su brinuli o njemu. Možda su za njeg zvuci ljudskog govora jednostavno bili previše strani.

Međutim, što je duže boravio u sirotištu, sve više je počeo da usvaja ponašanje ljudskih bića. Naučio da stoji uspravno i, prema riječima njegovatelja, počeo je sam da se oblači. Neki čak kažu da je pokupio i jednu ne baš sjajnu osobinu: pušenje cigareta.

Druga divlja djeca

Zanimljivo je da Saničar nije bio jedino dijete vuk koje je u to vrijeme živjelo u sirotištu Sikandra. Ako je vjerovati nadzorniku Luisu, pridružila su mu se još dva dječaka i jedna djevojčica za koje se takođe govorilo da su ih odgajali vukovi.

Priče o djeci koju su odgajali vukovi počele su da se pojavljuju širom Indije. U većini slučajeva, njegovatelji koji su se brinuli o djeci bili su jedini izvori, tako da o tome koliko su djeca zaista bila divlja – ostaje da se raspravlja.

Neki smatraju da su radnici sirotišta možda željeli medijsku pažnju, dok drugi pretpostavljaju da su u pitanju bila djeca sa mentalnim ili fizičkim invaliditetom, a koja su, kao takva, bila napuštena od strane roditelja.

Saničar je 1895. imao samo 35 godina kada je umro od tuberkuloze. Iako je većinu svog kratkog života proveo u društvu ljudi, nikada se nije u potpunosti prilagodio životu u sirotištu.

Iako kratak, njegov život bio je inspiracija za jednu od najpopularnijih priča koja nam daje nadu da je suživot ljudi i divljih životinja moguć.