Šta je to tako snažno što tjera planinara da i pored snažnih prepreka, vazduha koji je rjeđi sa svakim korakom koji napravi ka usponu, ali i velikog umora entuzijastično hrli ka svakom novom vrhu, kao da je prvi koji osvaja? Da se ljubav prema planini mora doživjeti, dokaz je planinar iz Kotora, Marjan Šantić, koji je nedavno osvojio najviši vrh Južne Amerike, Akonkagvu. 

Bio dječak zaljubljen u planinu: Kotoranin, Marjan Šantić je zavolio planinu još kao dječak. Dane je provodio igrajući se u blizini kuće, a kada je malo porastao, odlazio je u šumu i istraživao. Trčao bi on tada radoznalo od jednog do drugog drveta, posmatrao cvijeće i druge biljke, a kada bi se umorio, sjedao je pored rijeke i posmatrao nebo, uživao u zalasku sunca. U sjećanju mu je ostalo urezano i jedno brdo iznad rodnog Kotora na koje se često peo sa roditeljima.

“Imam fotografiju sa tog brda na kojoj imam samo tri godine. Planinarenjem se bavim od kada sam prohodao, a ostalo mi u je srcu za cijeli život.”, počinje on priču za Portal Analitika.

Iako je danas Marjan jedan od najboljih planinara u našoj zemlji, njegov put do uspjeha nije bio lak. Prije šest godina, on je povrijedio nekoliko kičmenih pršljenova. Procijenjen mu je invaliditet od 49 odsto, pa su mnogi bili nepovjerljivi za njegov oporavak.

“Ta povreda me je vezala za krevet, počeo sam ispočetka da učim hodati. Mnogi su bili nepovjerljivi za moj oporavak. Sa prvim korakom, koji je bio loš i nestabilan, ja sam se sebi zarekao da ću za godinu dana biti na najvećem austrijskom vrhu Grosgglokner.Treninzi su trajali tokom cijelog dana, čitavih 11 mjeseci. Uspio sam u naumu. Uživao sam u pogledu i ljepotama Alpa, iako sam na leđima nosio ruksak od 21 kilograma”, objašnjava planinar.

Naš sagovornik se prošle godine popeo na najveću evropsku planinu Elbrus, za koju se pripremao pola godine.

“Vrativši se sa Kavkaza samo sam nastavio sa treninzima koji su se sastojali od svakodnevnog uspona od četiri puta po dvije ipo hiljade skalina, to jeste 10.000 skala visine od 1000 metara nadmorske visine prema gore i isto toliko nazad. Nakon napornih treninga, mislio sam, spreman sam za Akonkagvu”, kaže.

Osvajanje najvišeg vrha Južne Amerike: Dolaskom u Argentinu, pred njim se prostrla ogromna planina, čijom visinom je bio zaprepašćen.

“Kasnije su mi rekli da to nije Akonkagva, da je ona još visočija. Za uspon na nju se trebalo još pripremiti. Ubrzo sam zbog stalno mokre odjeće i obuće dobio upalu bubrega. Par dana sam se liječio antibioticima, a kada mi je bilo mnogo bolje krenuo sam na uspon”, objašnjava naš sagovornik.

Tada, Šantić je sa “Ekstrem timom” sastavljenim od 20 planinara bivše Jugoslavije krenuo u osvajanje najvišeg vrha Argentine u masivu Anda uz obalu Tihog okeana. Započeli su višednevno penjanje kroz prašinu i jak vjetar.

“Dnevno se hodalo od osam do dvanaest sati. Visine su bile od od 1000 do 1400 metara nadmorske visine. U taj dnevni prosjek je ulazila i aklimatizacija koja je obavezna, a koja se sastoji od penjanja, boravka i vraćanja na početnu tačku. Jaki vjetar se trudio da nam oteža svakodnevni boravak na turama”, kaže.

Nakon pet dana napornog hodanja, kratkih pauza i večernjeg spavanja, nalazili su se na preko četiri hiljade metara nadmorske visine.

“Tada smo trebali otići na veće visine i obaviti predstojeće aklimatizacije. Ja sam usput izgubio ruksak. Srećom, donio ga je helihopter, a bilo je pitanje da li će moći, jer je vazduh bio jako rijedak. Da mi ga nijesu donijeli, moj uspon bi bio gotov, jer je sva moja oprema bila u njemu”, 

Uspon na visinski kamp koji je na oko pet ipo hiljada nadmorske visine naš sagovornik opisuje kao paklen. Planinari su sa teretom od 30 kilograma na leđima hodali čitav dan. I pored prepreka, nastavljali su dalje, umorni, iscrpljeni sa vrlo malo kiseonika u vazduhu. Tada je odustalo sedam planinara.

“To je bila mudra odluka. Bilo kakva prehlada ili gušenje bi bilo opasno po život. Mi smo nastavili i nakon dobijanja meteorološkog izvještaja ustanovili smo da je uspon na vrh moguć samo desetog februara, jer su tada najavili vjetar ispod 100 kilometara na sat. Da bismo to ostvarili morali smo se odreći dva dana aklimatizacije, a bez dovoljno priviknutih pluća, nije moguće popeti se”, objašnjava nam on.

Bilo je teško, ali znali su da ukoliko ne iskoriste jedini dan bez vjetra, uspona neće ni biti. Ubrzo su odustala još četiri planinara.

“Temperatura je bila -25 stepeni, a voda u šatoru se zaledila. Prokuvavamo je i krećemo u četiri sata ujutru. Hladno je, a čeone lampe dosežu samo do nogu, gdje se vidi ogromna prašina. To je bio pakleni završni uspon. Kiseonika je sve manje, a koraci sve kraći. Problem je bio i taj što se planina od strane vlasti zatvara u 16 časova. Jedva smo stigli, Bili smo na vrhu par minuta ranije”, prisjeća se on.

I tako, naš sagovornik je osvojio najviši vrh Južne Amerike, Akonkagvu (6.962 m) i sa vrha Anda zavijorila se crnogorska zastava. Pogled koji se pružao ispod jednog od najvećih vrhova na svijetu će pamtiti cijeloga života.

“Tu smo se kratko zadržali, pa se poluonesviješćen spuštam na 4300 metara nadmorske visine, jer mi tijelo nema ni kapi vode. Popio sam preko par litara, da bih došao sebi. Jako gadna i opaka planina, ali što teža, zadovoljstvo je veće.To je ono što nas privlači da rizikujemo život. Uspio sam”, osmjehuje se on.

Šantić priznaje da je ovo bio najteži uspjeh u njegovom životu, ali da bi se opet vratio u istu avanturu.

“Ljepotu planine ne čini samo kamen, nego ljudi. Na ovoj planini sam doživio najljepše planinarske trenutke baš zahvaljujući ljudima koji su brinuli da nam se ništa ružno ne desi.Uživamo u svakom koraku i ovo je najljepši od svih vrhova. Ovaj put se pokazala sva opasnost ovog hobija”, objašnjava.

Vraća se crnogorskim planinama: I pored toga što osvaja najveće svjetske planinske masive, uvijek se vraća crnogorskoj prirodi u koju je zaljubljen. Kaže da imamo najljepše planine na svijetu, koje dovoljno ne cijenimo.

“Naše planine su pune života. Uživate u njima zimi i ljeti. No ima dosta problema, naši građani nemaju naviku da šetaju prirodom, a prosjek planinara je najmanji u regionu. Staze su slabo obilježene, mada se ulaže poprilični trud. Najvažnije su vertikalne signalizacije, koje su veoma rijetke, a ukoliko se ne vidi jedna markacija ugrožava se život. Takođe, usputne stanice na stazi su veoma rijetke, a vodiči su priučeni ljudi turističkih organizacija, koji nikada nijesu održavali neku stazu, a kamoli markirali. Ipak, u Crnoj Gori postoje fantastični entuzijasti, koji su odlično organizovani, šteta što ih država ne iskoristi”, objašnjava.

Mladim ljudima bi preporučio bavljenje ovim sportom, jer kako kaže “priroda je najbolji drug”.

“Ona izvuče iz vas ono najbolje. I znajte naše planine su bajka svijeta. Kiseonika koliko god hoćete, zelenilo i ljubav svuda, u ptici i cvijetu. Ja se vraćem crnogorskim planinama, koje su tako lijepe i gorde. Žao mi je što mnogima služe za otpad i odlagališta.One su budućnost naše zemlje, jer more i obalu smo odavno uništili.”zaključuje naš sagovornik priču za Portal Analitika.

Šantić ne zna koji je sljedeći vrh koji će osvajati, ali zna da će uživati u kratkoj pauzi koju će napraviti. Osim planinarenja, on piše pjesme, koje su i pobjedile na nekim takmičenjima, ali i glumi u amaterskom pozorištu iz Kotora.