Nema potrebe da od Crne Gore pravimo utopističku zemlju u kojoj ćemo da postavljamo standarde koje niko od nas ne traži, niti kome pada na pamet da ih kod sebe implementira i kojima ćemo unazaditi i ekosistem i sebe

Lov u Crnoj Gori je goruća tema i to toliko bi se dalo zaključiti, ili makar pomisliti, da je u odnosu na ovu oblast neka akcija prijeko potrebna. Pobiše li lovci po Crnoj Gori sve živo, na ovaj okrsni bijeli svijet, ili je u nečemu drugome „kvaka“? Pitam jer ova tema nikako da se stavi ad acta. 

Tako je nova, a stara, inicijativa NVO i Agencije za zaštitu životne sredine da se proširi zabrana lova na što više lovnih vrsta potpuno nejasna, da ne kažem besmislena. Što npr. donosi potpuna zabrana lova na sve vrste ptica koje se inače u Crnoj Gori love u toj mjeri da ih više strada za jedan dan nevremena nego li ih svi crnogorski lovci ulove za period od 20 godina?

Ili što, dok težimo ulasku u EU, znači inicijativa zabrane lova na vuka u Crnoj Gori dok paralelno sa istom imamo inicijativu u EU da vuka opet učine lovnom vrstom – a oni su ovu vrstu, za razliku od nas đe je stalno prisutan, tek nedavno vratili u šume.

Interesantno je dodati da većina EU zemalja, za razliku od naše, u svojim staništima nije u bližoj prošlosti imala „krupne zvijeri“, koje se sada tamo ponovno naseljavaju najviše migracijom sa prostora bivše SFRJ, a podatke o tome smo dobili i od kolega iz Slovenije i Hrvatske, koji su nam na okruglom stolu, kojem su prisustvovale i NVO, prenijeli svoja iskustva oko pristupa EU u oblasti životne sredine i lovstva.

Narativ koji se plasira u odnosu na lovce Crne Gore je naslonjen na neistine i manipulacije kroz relativizaciju suštinskih stvari koje se tiču stanja u lovištima. U tom smislu ću pokušati da vam neke od tih neistina i manipulacija rasvijetlim na način kojim ne želim da predstavim u boljem svijetlu lovce već isključivo da vama – nelovcima približim istinu o ovoj temi. Ovo iz razloga što bi eventualna implikacija ovih inicijativa o zabrani lova imala mnogo veći uticaj na životnu sredinu i sve nas, nego na lovce koji bi bili prinuđeni da okače pušku o klin.

Moratorijum na lov

Na teritoriji Crne Gore jedna četvrtina ukupne lovne površine je pod stalnim moratorijumom na lov. Teritorija Nacionalnih parkova Crne Gore, sa skoro 8% posto ukupne površine države i to one najljepše, je trajno zabranjena za lov. Isto je i sa zaštićenim područjima poput Ulcinjske solane, Dragišnjice, Komarnice, Komova itd. 

Kada se na sve to dodaju površine na kojima se nalazi različita infrastruktura i na kojima je po zakonu zabranjen lov dolazimo do činjenice da je na preko 50 % površine Crne Gore svakoga dana u godini moratorijum na lov. Lov je, shodno našem zakonu, dozvoljen samo neđeljom i državnim praznicima tokom lovne sezone.

Za razliku od Crne Gore lov na neke vrste divljači u Evropi se provodi tokom cijele godine, znači nema lovostaja na iste, dok se u većini tamošnjih nacionalnih parkova takođe provodi lov po zonama (drugoj i trećoj zoni).

Dakle, crnogorska regulativa je vjerovatno najstroža regulativa u odnosu na lovnu površinu i vrijeme za lov u Evropi, što znači ne da smo samo restriktivniji od zemalja EU nego da bismo da budemo „veći papa i od pape“.

Naravno, ovo nije agitovanje za lov na zaštićenim područjima niti je to poenta ovoga teksta, već želim da ukažem kako se od lova pravi problem – agresivan pristup u državama koje nemaju dovoljno jake institucije daje odlične rezultate, što NVO (čast izuzecima) odlično koristi jer činjenica je da političari ne vole galamu. 

Nije dobra opcija da prirodom gazdujemo ne na bazi struke i nauke ili interesa da valorizujemo resurse tamo gdje to možemo ne šteteći životnoj sredini, već prioritetno pod pritiskom „ostrašćenih ekoloških aktivista“ koji na računtoga žive kao „bubreg u loju“ i to bi Agencija za zaštitu životne sredine morala znati.

Kako izgleda primjer relativizacije kada je u pitanju moratorijum na lov po riječima zagovornika

Princip je jasan, dakle, zabraniti lov da bi se stalo na put krivolovu. Ono šta većina od zagovornika izbjegava da kaže jeste činjenica da krivolov jeste kriminalna aktivnost koja je oduvijek, a ne samo sada, prepoznata krivičnim zakonikom. Dakle, nešto što je već zakonom zabranjeno ćete spriječiti kao pojavu tako što ćete ljudima koji poštuju zakon uskratiti pravo da upražnjavaju tu aktivnost onako kako to ti isti zakoni nalažu?!

Analogija zagovornika zabrane lova bi vam odprilike bila kao da vam neko zabrani učešće u saobraćaju na pola godine, jer je neko juče u pijanom stanju na semaforu udario pješaka, pa je neophodno zaštiti pješake.

Da ne bi bilo nesporazuma krivolov jeste neprijatelj lova, ali treba ga sankcionisati kako to zakon predviđa. Moratorijum na lov bio bi ništa drugo do najveća pobjeda krivolova i krivolovaca. 

Da li je moratorjum na lov društveno-političko pitanje

Zamislite situaciju gdje je moratorijumom lov u Crnoj Gori zabranjen na pet godina. 

Populacija divljih svinja, izuzetno invazivna vrsta, bi dosegla kvanitativno nezapamćene razmjere. To znači da bi se iz razloga načina života ovih izuzetno inteligentnih i adaptabilnih životinja poljoprivredno zemljište našlo na udaru u mjeri da bi bilo onemogućenaproizvodnja na istom. 

Kao direktna posljedica epidemije afričke kuge divljih svinja, za koju je brojnost ove vrste pogonsko gorivo, bila bi zabrana uzgoja i prerade domaćih svinja.Šta bi to značilo za domaćinstva koja uzgajaju svinje za sopstvene potrebe ili za prerađivače koji nas u radnjama snabdijevaju „njeguškim specijalitetima“, prosudite sami. 

Ili recimo, zamislite krajnje domete trenutne inicijative od strane NVO i Agencije za zaštitu životne sredine da se vuk trajno stavi na listu zabranjene divljači za lov. Čemu i kome bi to koristilo? Da li bi pored već visoke populacije vuka na ovako maloj teritoriji kakva je Crna Gora njegova ekspanzija zadala i konačni udarac stočarstvu u Crnoj Gori?Šta da radi pastir dok mu čopor vukova raskuba stado? Da piše mejl nekoj od institucija?

Naveo sam samo dva scenarija, a ima ih više koji bisvi destabilizovali i poljoprivrednu proizvodnju u ruralnim područjima države. Tako bismo „tradicionalnog crnogorskog proizvođača hrane“ umjesto daga zaštitimo kao kulturno dobro, i učinimo sve da opstane, osudili kao koletarealnu štetu radi udovoljenja ljudima koji se otimaju o grantove. Hoćemo li to učiniti ilipokušati naći dobar modus operandi – da su vuci siti i da su ovce na broju. 

„Divlji svijet“ Crne Gore je u odnosu na razvijene zemlje EU otprilike kao Yelloustone National park u odnosu na neki prigradski park u Americi. Rekao bih da je to od nas i više nego dovoljno. Nema potrebe da od Crne Gore pravimo utopističku zemlju u kojoj ćemo da postavljamo standarde koje niko od nas ne traži, niti kome pada na pamet da ih kod sebe implementira i kojima ćemo unazaditi i ekosistem i sebe.

Da li su lovci ubice

Narativ ovih dana je da su lovci ubice?! 

Dakle lov koji je nastao kao evolutivni mehanizam koji nas je odredio ovakvim kakvim jesmo danas je okarakterisan najtežom kvalifikacijom kojom se ijedna ljudska aktivnost može opisati – ubijanje!

Dakle, lovac koji konzumira kobasicu divlje svinje je ubica. Njegov kritičar, ekološki aktivista, koji dok piše tekst na ovu temu, sprema mladu teletinu i užasava se nad kobasicom od divlje svinje je divan čovjek?

Hm, kako to da seljak koji je zaklao tele nije ubica, a lovac jeste? Kako to da svi oni konzumenti životinjskog mesa nijesu saučesnici ubica i još gore od toga podstrekači jer je njihova potreba razlogom ubijanja, a lovci jesu?Logika je prosta – kada se radi o vašoj „zadnjici“ ni meso više nije tako krvavo.

Dakle svako ubijanje, lišeno konteksta kojem pripada i koje ga drugačije definiše, jeste ubijanje. Obrni okreni, nema proizvodnje hrane bez ubijanja pa i ratarstvo nije ništa drugo do ubijanje zemljišta (mikrorganizama, organskih tvari) te uskraćivanje staništa za mnoge životinjske i biljne vrste, dakle kroz nestanak staništa, što je opet ubijanje.

I je li pretjerano, ili da ne budem grub maliciozno, ljude koji na jedan od načina održavaju stabilnost u ekosistemu nazivati ubicama?

Epilog priče

Poenta teksta nije ni u jednom trenutku da se lov predstavi u ljepšem svijetlu nego što to on stvarno jeste.Na ovoj oblasti treba da se radi jer ona jeste „živa materija“, ali ne možete očekivati ni da lovstvo bude bolje oddruštvenog konteksta kojem pripada, iako mu nije teško biti bolje od konteksta koji je šupalj kao rešeto. 

Sprečavanjem požara, pošumljavanjem, održavanjem brojnosti pojedinih vrsta, uzgojem i zaštitom divljači lov nije sport i razonoda, kako to kritičari sarkastično vole da kažu, to je naučna disciplina kojoj na taj način sve ozbiljne države kroz svoje institucije pristupaju. Dakle, lovstvo jeste nauka koju treba ostaviti ljudima od struke i nauke, a ne „namicateljima grantova“. 

Ovaj tekst nije protiv NVO sektora čiji je autor veliki podržavalac, već samo glas protiv nenormalizacije istog kojem izgleda kraja nema. Kako god, da ne uvodim politiku u priču, svjedoci smo da je nažalost nevladin sektor obolio u ništa manjoj mjeri od istih bolesti kao i politička elita, čast izuzecima. Da je sreće, lovci i ekološki aktivisti bi prirodno bili najveći saveznici u unapređenju divljeg svijeta Crne Gore, a ne krvni neprijatelji. 

Nego šta je danas u Crnoj Gori onako kako bi trebalo da bude?

Dakle, kada se uzme u obzir da je na preko 50 % teritorije države stalni moratorijum na lov, da se lovi samo neđeljom i državnim praznicima u vrijeme lovne sezone, da nam brojnost svih lovnih vrsta linearno raste, da imamo najobimniju listu zaštićenih životinja u odnosu na zemlje okruženja i EU, datamo đe gazduju lovačka udruženja za razliku od države (Skadarsko jezero npr) krivolov je na nivou izolovanih incidenata, treba svi da se zapitamo čemu zapravo služi neprestana hajka na lovce.

Da li su lovci samo koletaralna šteta nekih drugih ciljeva kojima stoje na putu? Što je stvarni uzrok, a što će biti posljedica ove hajke na lov koju neko ne žaleći novac finasira? Je li to zaista lov ili je sve u širem kontekstu? 

Svjedoci smo činjenice da su neki centri moći preko zelenih partija ostvarili nesumnjiv politički uticaj u Evropi. Da li će i lovstvo Crne Gore, a samim tim i građani, kojima se dezinformacijama iskrivljuje ekološka svijest ove države postati taoci sada nam nepoznatih interesa pokazaće vrijeme.