Krstariti kulturama, običajima, jezicima poput likova iz romana i filmova, u njenoj verziji, čak je i zanimljivije. Grad pod Bedemom, Izmir ili Smirnu, kao i dobar dio Crnog mora, teritorija Male Azije i okoline, u ovom romanesknom, putopisnom, obrazovnom i “uvijek može bolje“ smislu, povezuje Nikšićanka Marija Đurđevac, sa svojim čudesnim iskustvom poliglote i avanturiste. 

Foto: Privatna arhiva

Naime, kišan je dan, zabrana kretanja je i dalje na snazi, a Kivircikina priča, između ostalog otkriva kako je u jednom danu bila 

Pravoslavka, Jevrejka i Muslimanka, kako je biti glavna junakinja dokumentaca turske državne televizije, nezaboravno iskustvo staža u Turkish airlinesu, novo otkrivanje izučavanja španskog uz zemljane zvuke violončela….a o prijateljstvima, putovanjima kojih je sada manje….To se mora doživjeti…. 

Izmir – pravi studenski grad

Marija je nakon završenih osnovnih studija na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, krenula dalje sa usavršavanjem. Oduvijek je mislila da će sledeća zemlja biti Italija, ali s obzirom na okolnosti tog trenutka, ljubavi prema Kapadokiji, kao i uslova stipendije Turske vlade, sagovornica je otišla mnogo južnije i to u Izmir.

Završila je magistarske studije na Dokuz Eylül univerzitetu, gdje se prve godine učio jezik,a poslednje dvije i master studije. Postoje izvjesne sličnosti i razlike sa našim obrazovnim sistemom, ništa što za sagovornicu FOS-a nije bilo nemoguće ili otežavajuće.

“Preporučila bih svima da se prijave za ovu stipendiju, jer uslove koje nudi su zaista fenomenalni, plaćena karta kad se ide i vraća iz Turske, besplatno školovanje, učenje jezika, dom, hrana, zdravstveno osiguranje, džeparac. Studenti koji se prijave za tu stipendiju praktično imaju sve uslove, upoznaju divne ljude, dobro obrazovanje, posebno u Izmiru koji je pravi studenski grad“, ističe Đurđevac, dodajući da je od svega najljepše – upoznavanje kultura i novih ljudi.

“Bila sam uzbuđena što ću da idem tamo, jer sam znala da ću upoznati jako veliki broj ljudi, različite kulture. Imam mnogo prijatelja iz Sudana, Pakistana, Gruzije, Vijetnama, Kolumbije, jako mnogo društva iz Južne Amerike. Bila sam 11 puta u Istanbulu, posjetila bivšu Mesopotamiju, Urfu, Mardin, Gazijantep. To  tek treba da se vidi i osjeti. Ljepota i kultura istočne Turske, njihovi običaji, gradovi.Posjetila sam oblast Crnog mora, Trabzon, Rize, bila sam u Gruziji, Batumiju. Gruzija je jako interesantna zemlja. Oblast Crnog mora ima specifičnu kulturu, dok je Turska specifična, jer svaka regija nosi svoj šarm, hrana je drugačija, ljudi takodje, kultura, muzeji.Posjetila sam Kapadokiju, to svima preporučujem. Letjela sam balonom, takodje bila Goromjeju, Urgupu, posjetila sam cijelu Kapadokiju, to se mora vidjeti. Doručkovati pored balona, piti njihovu specifičnu kafu, jela… Bila sam u Bodrumu, Marmarisu, Bursi, Ankari, Eskišehiru, stvarno sam imala priliku da veći dio Turske obiđem“, prisjeća se sagovornica FOS-a, uz primjetnu nostalgiju u njenom glasu.

U jednom danu Pravoslavka, Jevrejka, Muslimanka

Kako dalje govori,  zahvaljujući blizini i jako povoljnim kartama, imala je prilike da iz Istanbula ode za Jerusalim, što je ujedno bila njena želja od djetinjstva, jer je htjela da vidi Bogorodičin grob, hram Hristovog Vaskrsenja, Vitlejem, Maslinovu goru, Gestimanski park, Zid plača, Via dolorosa, Golgotu, Davidovu kulu.

Zatim muslimanski dio, džamiju Alaksu. Zahvaljujući prijateljima, otišla je u glavni grad Aman, posjetila Petru. Imala je, priznaje nebrojeno anegdota, ali za čitaoce priča baš jednu koja se tiče boravka u gradu iz kog se preslikava cijeli svijet – Jerusalim.

U jednom kratkom periodu, bila je Pravoslavka, Jevrejka i Muslimanka, prvenstveno zbog potrebe, da se ne bi izgubila u velikim gužvama, ali i iz radoznalosti.

“Kada sam se vraćala iz Jordana, čekalo me društvo, pa smo na brzinu išli da vidimo Davidovu kulu. U Davidovu kulu mogu samo kao Pravoslavka da udjem sa jedne kapije. Nakon završetka, išla sam ponovo  sa prijateljima, pa smo se pravili da smo Jevreji, s obzirom da sam ja pravoslavka, a oni muslimani, a potrebno je ući na različite ulaze. Taj dan je bila ogromna gužva, a postojala je mogućnost da se izgubimo, a ja  nisam imala mobilni telefon. Pretvarali smo se da smo Jevreji,  bila je jedna grupa njihova iza nas, pa smo srećom ušli. Posjetila sam Zid plača, a rekli su mi kad zamislim želju i ostavim je u zidić, nipošto ne smijem da okrenem ledja zidu, jer to je najveća uvreda za Jevreje. Tako sam i uradila. Nakon toga, čekao me drug od drugarice da mi da burku da obučem, jer smo išli da vidimo džamiju Alaksu, i čitavu tu oblast, a tu mogu da udju samo Muslimani.  Naučila sam nekolike molitve na arapskom.Poslije tog obilaska, spakovala sam burku, sjela sa prijateljem na motor, i otišli smo u tržni centar da popijemo kafu. Što znači da sam u istom danu, u vrlo kratkom periodu bila Pravoslavka, Jevrejka, Muslimanka. A moji roditelji su mi nakon tog putovanja i još dodatnih dešavanja rekli da više ništa od mene ne može da ih iznenadi(smijeh)“, prisjeća se Marija.

Dokumentarac na državnoj turskoj televiziji

Učenje turskog jezika nije joj teško palo. Međutim, ističe da je velika razlika u odnosu na turski jezik koji se čuje u serijama, na ulici u odnosu na akademski.

“Postoji nešto što  se zove akademski jezik i ti nastavci u turskom koji su specifični za sadašnje, prošlo i buduče vrijeme, tako da je akademski specifičniji i teži od onog koji mi slušamo, ali trudeći se, i to može da se nauči. Turski jezik je mekši , melodičniji u odnosu na naš jezik. A imaju i divnu muziku, književnost, zahvaljujući njihovim piscima Atilla Ilhan-u,  Orhan Veli-ju, Turgut Uyar-u i mnogim drugima posebno sam zavoljela poeziju“, ističe sagovornica FOS-a.

Njeno znanje, izgovor dovelo je do toga da bude glavna junakinja dokumentarca na državnoj turskoj televiziji TRT.

Prijateljica Hadžer se sjetila nje, jer joj je za ulogu trebala strankinja, koja u svom spomenaru uporedjuje kako je Ankara izgledala nekad i sad. Snimanje je trajalo tri dana, treme nije bilo, iako joj je to bilo prvo iskustvo

“Snimanje je trajalo tri dana, jer sam obilazila različite djelove Ankare, koja je jako velika. U dokumentarcu smo izabrali da muzika bude dua Nikčevič Bulatović, kao i moj glas i kolege sa radija. Sve je to radjeno u momentu kada sam imala jako visoku temperaturu, u novembru 2017. godine kada je u Ankari jako hladno. Ali uprkos hladnoći, bolesti, to je  sve izgledalo jako lijepo, a iskustvo kog se uvijek sjećam“, govori Kivircik.

Za sebe kaže da je neumorna,  kao mala, u srednjoj školi, u Turskoj i sada.Uvijek je interesovalo puno stvari.

“Kao mala sam pored škole išla sam i u muzičku, ples, hor. Tako je bilo i u Turskoj. Nijesam htjela da to  bude relacija dom – škola, već i neke druge aktivnosti. Od malena sam htjela da naučim svirati violončelo, pored klavira. U blizini mog doma, preko interneta našla sam privatnu muzičku školu, da učim violončelo.Još jedna želja iz mladosti je bila da naučim španski jezik. Našla sam školu, gdje sam počela izučavati, imala sam profesore iz Kolumbije, i to mi je dalo podstreka  da i sada nastavim sa učenjem španskog jezika“, ističe Đurđevac.

Staž u Turkish airlinesu

Pored mnogobrojinih iskustava, staž u Turkish airlinesu ubraja u ona rijetka iskustva, što obilježe život.

Dok je još bila u Crnoj Gori, na četvrtoj godini studija, izrazila je želju da radi u Turkish ariline-su u Podgorici, jer voli putovanja, jezike, nove kulture. Tri godine kasnije , želja joj se ispunila, ali kroz staž u Istanbulu.

“Tri godine kasnije imala sam priliku da odradim staž u Turkihs airline-su ali u Istanbulu, smjer u departmanu za prodaju i marketing. Naučila sam puno, jako dobre kolege, divnog mentora, radili smo razne projekte. Jedan od projekata nam je bio da istražujemo i druge kompanije i da to uporedjujemo sa Turkishom. Imali smo organizovan smještaj, prevoz do posla, ručak na poslu, kod njih je sve to fenomenalno organizovano, kao jako velika firma, imali smo sve obezbjedjeno“, navodi sagovornica FOS-a.

Neumorna i nepredvidljiva

Kada si na više strana svijeta, “siješ“ prijatelje, iskustva, uvijek si u nekoj vrsti nostalgije. Pitam je, kaže sve joj nedostaje.

“Izmir, divni ljudi, moji prijatelji iz Pakistana, Sudana, Gruzije, Vijetnama, Turske.Ispijanje kafe pored mora u mjestu koje se zove Kordon i Al Sandžak, Eski Foča. Razgovor svakodnevni na španskom, turskom i engleskom jeziku. Istanbul, putovanja po Turskoj, baklave, časovi violončela  sa profesorom, časovi španskog. Dok sam bila u Turskoj, nedostajala mi je porodica, prijatelji odavde, kao i crkveni hor “Prepodobna mati Angelina“, u kom pjevam već 17 godina“, govori Kivircik koja tečno govori enegleski, turski i španski, a poznaje francuski i italijanski jezik.

U skladu sa ljubavlju prema jezicima, nakon konačnog povratka u Crnu Goru, Marija se upućuje u Andaluziju na mjesec dana, gdje ostvaruje još jednu želju.

“Španija – od malih nogu sam željela da posjetim Sevilju i Andaluziju. Prošle godine sam bila u Španiji, u Sevilji, jer sam htjela da se usavršavam po pitanju španskog jezika. Provela  sam mjesec dana u Sevilji, a vikendima sa posjetila i čitavu Andaluziju“, ističe sagovornica, koja trenutno odradjuje pripravnički staž u Erste banci u Nikšiću.

Planovi su joj, ako bude prilike da ostane u banci i da se istovremeno usavršava u oblasti digitalnog marketinga i jezika.

Na kraju, uvijek postoji mogućnost odlaska u inostranstvo, jer je kod nje, kako kaže, sve nepredvidivo.

“Naime, uvijek sam nezadovoljna sobom, uvijek smatram da treba više da se usavršavam. Po prirodi sam jako dinamična, vrijeme se mijenja, treba pratiti svakodnevicu pa tako se unapredjujem u sferi koja me najviše interesuje. Neprestano. Svakako,mislim da čovjek vrijedi onoliko koliko proputuje i zna jezika, a što se mene tiče, to nek drugi kažu“, zaključuje sagovornica Fos-a, o kojoj se na osnovu bogatog iskustva može kazati mnogo toga, čak na više jezika, nego što ona zna – Kivircik Marija, ili “kovrdžava“ na turskom, gdje je i po tome, bila prepoznatljiva.