U vrijeme zahuktale predizborne kampanje Pljevljaci su ponovo imali priliku, da kao i mnogo puta u prošlosti, da uživo odgledaju paradigmu čuvene Andrićeve pripovjetke „Aska i vuk“. Ipak, u odnosu na Andrićevu pripovjetku u kojoj ovčica Aska svojom voljom za životom i otporom protiv vlastitog nestajanja na kraju pobjeđuje zlo, u pljevaljskoj životnoj pripovjetki “Aska” samo odlaže neminovno nestajanje podilaženjem okrutnom “Vuku”.

U odnosu na originalno Andrićevo dijelo i njegovu Asku, koja živi u prirodnom i zdravom okruženju, pljevaljska „Aska“ živi u zatrovanoj životnoj sredini u kojoj se rađa sve manje mladih, a sve više umire, mladi se sve više iseljavaju, raste nezaposlenost zbog nepostojanja novih proizvodnih pogona, a i u ono malo preostalih smanjuje broj zaposlenih.

Pored toga, novi protagonisti su umjesto Andrićeve zelene livade i prirodnog okruženja izabrali betonsko sportsko borilište i dobro ga popunili. Izgleda da je u mentalnom sklopu pljevaljske „Aske“ izbor da svojim pristajanjem na vlastito uništenje i podrškom nezasitom „Vuku“ makar još malo odagnaju svoje neminovno nestajanje. Valjda je ova pljevaljska „Aska“ unaprijed shvatila da bi borba za vlastiti opstanak i budućnost svog podmlatka bila uzaludna i da bi tako samo mogli naljutiti strašnog „Vuka“. A i „Vuku” se očigledno ne žuri kad još mnogo toga može iskoristiti od „Askinog stada“ koje mirno i sa odobravanjem čeka svoju tužnu sudbinu. Očito je da se pljevaljska „Aska“ mnogo razlikuje od one Andrićeve u kojoj ovčica Aska svojom hrabrošću, voljom za životom pokazuje Vuku da ga se ne boji i da ima pravo na vlastito postojanje.

Ipak, ono što je mimo svake logike je činjenica da žrtve „višedecenijske nebrige za Pljevlja“ aplaudiraju onima koji decenijama unazad uništavaju njihovu bilo kakvu pomisao o boljem životu dostojnom čovjeka i opstanku grada u kome žive. Nevjerovatno je da i posle više decenija brutalne eksploatacije Pljevalja, ekološkog i zdravstvenog sunovrata i sve većeg propadanja grada u kome žive postoje oni koji podržavaju vlastito uništenje. Oni koji su shvatili da i pored izgradnje drugog bloka termoelektrane, koji će najmanje služiti Pljevljacima. Jer, od prozvodnje struje i eksploatacije uglja korist će imati ukupno oko hiljadu pljevaljskih radnika, a najveću korist domaći i strani tajkuni koji ubrzano napuštaju rodni grad, jer im je sasvim jasno da najveći crnogorski industrijski centar bez obzira na višedecenijska prazna obećanja i ogromni prirodni potencijal sve brže umire.

Ostaje samo da se zapitamo da li bi čovječanstvo napredovalo da su svi bili „poslušne ovčice“ i da su, kao u ovom slučaju, mnogi vjerovali da se najvažniji životni ciljevi mogu ostvariti bez uporne institucijalne borbe za vlastita prava. Jer samo hrabri i odlučni mjenjaju svijet. U slučaju Pljevalja i Pljevljaka očigledno da nije tako.