Obično se kaže da se budućnost svake ozbiljne države temelji na mladim obrazovanim ljudima. Za crnogorsko društvo bi se to teško moglo reći, iz više razloga. Osnovni razlog je poraz ekonomske i obrazovne politike nosilaca vlasti. Drugi značajan razlog je sam odnos mladih ljudi prema vlastitoj budućnosti izražen kroz gubljenje vlastitog identiteta, vizije, kreativnosti i izražene volje za promjenama. Jasno je da značajan faktor predstavlja i transformacija društva koja je iznjedrila nisku produktivnost rada, visoku zaduženost, nedovoljan ekonomski rast, neuspješnu privatizaciju i visoku stopu nezaposlenosti koja najteže posledice ostavlja na mlade ljude.

Izostanak jasne državne strategije prema mladim ljudima izražen kroz nesprovođenje sistemskih mjera zapošljavanja, nepoštovanje mjera regionalnog razvoja, rješavanje stambenih potreba za mlade bračne parove, materijalno pristupačnijeg obrazovanja i učinkovitije obrazovne strategije usklađene sa potrebama tržišta, po pravilu bi kod mladih ljudi  trebalo stvoriti nezadovoljstvo koje će inicirati strategiju homogenizacije mladih ljudi u širi front borbe za ostvarivanje svojih prava. Međutim, bez obzira na izuzetno visok stepen nezaposlenosti, posebno kod mladih visoko obrazovanih ljudi čiji je broj u 2015.  godini iznosio preko 10.000, a koji sve duže čekaju na zaposlenje i evidentno povećanje jaza između sjevera i juga prilikom zapošljavanja, prave reakcije nema. Nisu poslužili za primjer ni masovni i dobro organizovani protesti studenata iz 2011. godine kad je vladajuća garnitura svjesna snage mladih ljudi ekspresno ispunila sve njihove zahtjeve. Očigledno da ne pomažu ni primjeri pojedinih mladih aktivista koji svojom aktivnošću mogu dati dobar primjer drugima.

Sumorna crnogorska stvarnost u kojoj vlast ne čini mnogo na otvaranju novih proizvodnih pogona, rešavanje urgentnog problema nezaposlenosti, dok mladi ljudi  dobrim dijelom vrijeme provodne po kafićima i sportskim kladionicama ili radeći slabo plaćene sezonske poslove daleko ispod svoje stručne kvalifikacije. Prosto je nevjerovatna njihova pasivnost, bez obzira na njihovu društvenu snagu. Toliko su „tihi“ da čovjek zaboravi  da su uopšte među nama, iako je sasvim jasno da bez njihovog aktivnijeg djelovanja nema rješavanja njihovih egzistencijalnih problema. Iako je jasno da je budućnost mladih ljudi sve neizvjesnija, ništa ne čine da se spriječi dalje ekonomsko uništavanje državnih resursa i sve neizvjesnija budućnost mladih ljudi.

Neobjašnjiva je i pasivnost studentskih i omladinskih organizacija  koje bi trebalo da budu pokretačka intelektualna snaga mladih ljudi, a postavlja se i pitanje njihove samostalnosti u odnosu na centre moći.  Iskustva ukazuju na činjenicu da bez aktivizma i jačeg učešća u društvenom životu mladi postaju „nevidljivi“, marginalizovani dio društva, a njihove egzistencijalne potrebe zanemarene. Umjesto aktivnije borbe za ostvarenje svojih prava mnogi mladi rješenje nalaze u iseljavanju u strane zemlje. Iako postoji mnogo načina organizovanja mladih ljudi kroz razna udruženja, nevladine organizacije, studentske organizacije, đačke parlamente  kroz koje bi se postigli socijalni i politički ciljevi značajan broj mladih umjesto objedinjavanja i zajedničkog djelovanja sve više upada u zamke političkih struktura na vlasti i tupi oštricu djelovanja, a sasvim je jasno da uvlačenje u partijske „torove“ aktivira ideološke podjele, razbija mogućnost homogenizacije mladih ljudi i slabi njihovu snagu i društvenu ulogu. Politički subjekti koji su mlade ljude doveli u nezavidan položaj ne mogu biti nosioci promjena. Neprepoznavanje  zajedničkog interesa kod omladine očito predstavlja prepreku značajnije integracije u društvene tokove. Sasvim je jasno da bez jasne strategije i homogenizacije nema pritiska na strukture vlasti jer individualno djelovanje kroz aktivnosti u okviru političkih subjekata samo za mali broj odabranih može dovesti do rješavana egzistencijalnih problema.

Takođe je jasno da lična neaktivnost i prepuštanje vlastite budućnosti u ruke političkih struktura na vlasti  bez aktivnijeg pritiska neće doprinijeti popravljanju vlastitog položaja mladih ljudi u društvu. Odbojnost mladih prema vlastitoj inicijativi  i odgovornosti uz visok stepen potčinjenosti prema političkim autoritetima  neće doprinijeti skorijem rješavanju potreba mladih ljudi. Što mladi prije spoznaju činjenicu da jedino aktivizmom mogu ostvariti pravednije odnose među ljudima, kroz institucijalnu borbu za ravnopravnost, toleranciju, socijalnu pravdu, mir i život u skladu sa prirodom i njenim zakonima, prije će doći do popravljanja njihovog statusa u društvu.

Jedno je sigurno – mladi obrazovani ljudi  moraju smoći snage da spoznaju svoju izuzetno veliku društvenu snagu od koje zaziru sve vladajuće strukture i da u skladu sa tim, što hitnije, iznađu načine za uključivanje u društvene tokove i izbore prava koja im pripadaju, a prije svega pravo na rad i život od vlastitog rada.

Bez aktivizma i jačeg učešća u društvenom životu mladi postaju „nevidljivi“, marginalizovani, a njihove egzistencijalne potrebe zanemarene.