Nad Pljevljima opet magla i smog posle nekoliko vedrih i prozračnih zimskih dana, samo toliko da nam „svevišnji“ pokaže da može bar ponekad drugačije i ljepše. Magla i mraz u gradu, magla i studen oko srca. Ali, eto, skoro da smo navikli na po zlu čuvenu pljevaljsku maglu i njene otrovne produkte, ali nikako da se naviknemo na odlaske. Posebno to teško pada starijim sugrađanima koji su životni vijek proveli na ovim prostorima i koji pamte neka mnogo ljepša vremena. A odlazaka sve više na ovaj ili onaj način.

Odlaze svi koji mogu iako teška srca jer nije lako ostaviti rodna ognjišta i svoje najbliže. A onima koji ostaju teško je gledati razvaline nečega što je nekad bilo tako bogato duhom, razdragano, raspjevano, bogato i srećno. Teško je gledati pljevaljsku omladinu koja bez nade za zaposlenjem besciljno luta gradom. A statistika nemilosrdno iz godine u godinu pokazuje da su Pljevlja grad sa najvećim negativnim priraštajem u Crnoj Gori. Samo u prošloj godini rodjene su 194 bebe, broj umrlih znatno premašio broj rođenih, dok se broj stanovnika za predhodne četiri decenije smanjio za 35 procenata. 

Odlasci iz grada su postali česta pojava, jer mladi ljudi ovdje ne vide perspektivu i traže bolji život u pravcu Podgorice ili inostranstva. Odlaze čitave porodice radno sposobnih mladih ljudi i tome niko ne pridaje pažnju. Težinu trenutka na svojoj koži najbolje osjećaju oni čija djeca odlaze. Srce se stegne, a ne smiješ da to pokažeš, tapšeš ih po ramenu, hrabriš, biće bolje, samo naprijed idite…

I na kraju te najviše zaboli ta tvoja nemoć da im na rodnoj grudi obezbijediš posao, kao i taj njihov dugački pogled na grad, kojim kao da ga miluju prije nego što krenu u neizvjesnost. Teško je to kad moraš da mahneš rukom, a u srcu tuga golema i u grlu te nešto steže. 

I onda se često zapitam – možda bi i za njih ovdje bilo mjesta da smo znali da se porodično „sagnemo“, da progutamo ponos kao mnogi drugi i radimo po diktatu, ponizno, onako kako nam kažu oni „odozgo“, ali, eto, nismo mogli.

I opet, ti odlasci nam muče dušu, ali ovog puta na sasvim drugi, a ne manje tužan način. Skoro svakog dana sve više ispraćamo na vječni počinak naše stare sugrađane koji su, svaki na svoj način, doprinijeli svom voljenom gradu. Često pomislim prilikom tih ispraćaja, dok stojim iznad grada, pored nepreglednih mermernih spomenika, da su na tom mjestu ona čuvena stara Pljevlja i njeni građani koji su imali sreću da „okuse“ blagodeti življenja u tamo nekim srećnim prošlim vremenima.

I onda je posle toga još teže šetati gradskim ulicama i sretati sve manje onih koje poznaješ. Teško je gledati njihova bezlična, sumorna lica dok žure negdje „poslom“. Teško je prihvatiti činjenicu da će Pljevlja živjeti dok bude uglja, a njega je sve manje i što oni koji odlučuju o budućnosti sjevera ne pomišljaju na ravnomjeran regionalni razvoj. Onda odlasci dođu kao utjeha kad sagledamo tužnu realnost i ljudski sunovrat u kojem danas živimo, prisjećajući se kako je nekad sve bilo tako jednostavno, tako razdragano, raspjevano i srećno. 

Ali, me opet najviše muči pomisao kako što lakše preboljeti nove odlaske i istovremeno vraćati uspomene na neka ljepša vremena i drage male-velike ljude, a istovremeno u sebi umirivati pomisao da grad sve više umire. Kako u takvim momentima ne sjetiti se čuvenog pljevaljskog korza, Đurđevdanskih uranaka, plesne dvorane, mezetluka pored Ćehotine duboko u noći uz obavezne tambure i pljevaljske sevdalinke i još mnogo toga. I kako, opet, ispraćati one mlade ljude koji besciljno lutaju gradom i koje nebriga starijig tjera iz ovog nekad perspektivnog grada.

I kako opet pratiti djecu koja su stasala, a nemaju mogućnost da rade i žive od svog rada na rodnoj grudi. 

I kako opet ponovo poput fraze natjerati sebe da kao i mnogi drugi Pljevljaci izgovorim teška srca: „Idi, i ne okreći se, sine!