Evo još jedne priče iz starina. Priča je stara 40 godina i mnogi će se vjerovatno sjetiti ovog dogadjaja, pogotovu moja generacija, koja je bila prva generacija gimnazijalaca u Rogatici. Priču mi je ispričao nas profesor Huso Hodzic koji je ujedno bio i sudionik ove priče zajedno sa članovima KUD-a Slaviša Vajner Čiča. Za ovakav poduhvat je trebalo imati snalažljivost a i petlje da se  realizuje zamisao tadašnjih rogatičkih entuzijasta. Oni su to hrabro odradili I jednom munjevitom akcijom obezbijedili Rogatici prvi poslijeratni klavir.

„Skupština Opštine Rogatica, je početkom 1970 godine, donijela Odluku da se Ekonomska škola postupno transformiše u Gimnaziju, pošto je ekonomskih kadrova u Rogatici bilo dovoljno, a završenim učenicima Ekonomske škole bio je ograničen broj fakulteta na kojima su mogli nastaviti svoje dalje školovanje. Za otvaranje i rad Gimnazije kao i njeno verifikovanje morao se ispuniti odredjeni broj zahtjevnih uslova. Pored kadrovskih, morali su biti ispunjeni i neki uslovi, posebno na opremanju škole, nastavnim učilima, koja su bila jako skupa. Medju ostalim učilima, škola je morala imati i klavir za muzičko obrazovanje. Tada u Rogatici nije bilo niti jednog klavira, a na trzistu su bili jako skupi.

Svake godine, pa i te 1970, 04. jula, na Tjentištu je organizovana velika proslava, jugoslovenskog značaja, povodom Dana boraca i proboja  partizanskih jedinica iz totalnog okruženja od strane njemačkih vojnih snaga u V neprijateljskoj ofanzivi. Pored govora istaknutih boraca i političara SFRJ, obavezno je organizovan bogat i raznovrstan kulturno-umjetnički program, čiji je organizator uglavnom bila Medjurepublička zajednica za kulturno-umjetničku djelatnost sa sjedistem u Pljevljima. Svake godine u ovom programu učestvovao je KUD „Slavisa Vajner Čiča“ iz Rogatice. Te 1970 godine u kulturno-umjetničkom programu učestvovali su istaknuti umjetnici iz Beograda, medju kojima i operski pjevači, koji su u ovom programu pjevali operske arije, revolucionarne i borbene pjesme. Za izvodjenje  ovih pjesama bio im je potreban klavir za muzičku pratnju. Kemo Šećerkadić, direktor Medjurepubličke zajednice iz Pljevalja, za potrebe programa dopremio je klavir-pianino na Tjentište. Prije toga u jednom razgovoru sa Kemom, sa kojim sam dobro saradjivao, rekao mi je, da su od Kulturno-prosvjetne zajednice  Srbije, dobili nekoliko klavira – pianina, kao nagradu za uspjesan rad na širenju kulture na tromedji tri republike : Bosne I Hercegovine, Crne Gore i Srbije.

 Kada sam video taj klavir-pianino na pozornici, sinula mi je ideja da mi njega, umjesto da se vrati u Pljevlja transportujemo u Rogaticu za potrebe Gimnazije. Sa ovom idejom upoznao sam neke clanove KUD-a, koji su odmah ideju prihvatili i dogovorili se kako da je realizujemo. Dvojica clanova KUD-a su zaduženi da Sadika, iz Medjurepubličke zajednice, koji je bio zadužen za klavir, odvedu negdje na piće, a ostali članovi – muskarci, bili su zaduženi da odmah po završetku programa , kada počne demontiranje pozornice preuzmu klavir.

 Upoznali smo rahmetli Mlatišuma Vehbiju, koji je sa svojim dvotoncem na Tjentište dovukao neke stvari za potrebe proslave, sa našom idejom, i zamolili ga da on sa svojim kamionetom prevuče klavir do Rogatice. On je odmah  prihvatio našu ideju i stavio nam se na raspolaganje.

 Poslije završenog programa, kada je počelo demontiranje pozornice, mi smo pozvali Vehbiju da sa kamionetom pridje sto blize pozornici. On je to odmah uradio, a naši momci folkloristi i svirači, brzo su natovarili klavir na karoseriju kamioneta, a Vehbija se odmah udaljio od pozornice i ubrzo krenuo prema Rogatici.

 Kada je Sadik vidio da na pozornici nema klavira, uspaničio se. Ja sam mu prišao i slagao mu, da me je Kemo, pred nas polazak na Tjentiste nazvao i zamolio da klavir sa Tjentista umjesto u Pljevlja prebacimo u Rogaticu, jer ce  trebati za program proslave povodom 06. septembra i čudio sam  se kako to da i njemu nije rekao.

 Sadik mi je povjerovao, a meni zbog gore učinjenog nije bilo ni  puno žao, a ni puno krivo. Ocijenio sam da činim dobru stvar, pogotovo što sam znao da to nije jedini klavir Zajednice.  Sadik ovu moju nezlonamjernu smicalicu nije mogao provjeriti, jer tada nije bilo mobitela, a telefonske veze nisu dobro funkcionisale.

Sutradan me je Kemo  nazvao, napao me i rekao da klavir odmah prebacim u Pljevlja. Kemo je bio dobar čovjek i veliki entuzijasta na planu širenja kulturno-umjetničkih djelatnosti na području Medjurepublicke zajednice. Mnogo je doprinjeo i afirmaciji našeg KUD-a, a mi smo se njemu revanširali našim nastupima na prostoru Zajednice i šire, sa dobrim programima.

 Ja sam mu tada rekao zasto nam treba klavir, a da ako nam ga on ne pokloni, da nam pošalje fakturu koju mu  mi ne mozemo platiti  ili da pošalje revers za klavir. On je ubrzo poslao revers, koji sam ja potpisao i sa pismenom zahvalnicom  ga vratio.

 Kratko je bio ljut na mene, da bi mi jednom prilikom rekao, neka si to uradio, isto bih uradio i ja da sam bio na tvom mjestu.

 Tako je stigao  prvi poslijeratni klavir u Rogaticu u njenu Gimnaziju i služio svojoj svrsi sve do ovog zadnjeg nesretnog rata. Kakva je njegova sudbina sada, to ne znam, znam da je dobro koristio kako u nastavi, tako i u vanskolskim aktivnostima.

 Napominjem da je u Rogatici izmedju dva Svjetska rata bilo nekoliko klavira, ali svi su uništeni u ratnim dejstvima.“

Izvor :rogatica.com