“Nije da mi ne prija ljudsko društvo, ali mi više prija da budem sam. Nisam prgav. To nemam u karakteru sigurno ali umijem da budem neprijatan za jednu vrstu ljudi. A za drugu vrstu ljudi mogu da budem i prijatan. Kako kažu Englezi, ja sam džentlmen ja nikoga ne uvrijednim slučajno”, kaže Milan Lane Gutović.

On je u emisiji “Lično, nezvanično” Prve televizije, autora Filipa Čukanovića, govorio o svom životu, smrti, kolegama, ženama, nagradama, državi, Šojiću…

Slavni glumac je novinarskoj ekipi pokazao svoj “kontejner” koji je napravio prije dvije godine blizu rijeke, na oko 100 kilometara od Beograda.

ODUSTAO OD KUĆE ZBOG KOMŠIJA

Oduvijek sam imao ideju da napravim nešto ovako ali sam u realizaciji imao problema zato što sam mislio da bi trebalo da zidam kuću. Ali čim se sazida kuća, pošto je to na nekom placu, onda dođe jedan komšija, onda drugi pa treći komšija. Pa gužva…

I onda sam redukovao svoje želje i došao do ovoga.

LIJEČENJE ŽIVOTINJA

Koze umijem da izliječim od skoro svega. Držao sam koze pa me je jedan čobanin naučio. Taj čobanin me je naučio nekoliko ljekova koje mogu da koriste i ljudi.

Koze uglavnom pate od kožnih oboljenja.

O DRUŽENJU SA KOLEGAMA

Kad bih imao razloga, družio bih se sa kolegama. Družim se sa njima na probama i predstavama.

I to mi je dovoljno… A izgleda da je i njima.

ŽENAMA SE NE UDVARAM NEGO SE POTURAM

Ne prilazim ženama nego se poturam. Moje godište za žene nije baš upotrebljivo. Pošto nema smisla da se ja čiča udavaram ženama, onda sam našao rješenje – ne udvaram se nego se poturam.

I bivalo je efekta.

Kad mi kažu da dobro izgledam za svoje godine ja im kažem da je to zato što ne pušim, ne pijem i lažem za godine.

Ja ne mogu dobro da izgledam, ja mogu samo da ličim.

O GLUMI I NAGRADAMA

Nisam se umorio od glume jer uživam u ovom poslu, a od uživanja se niko nije umorio.

Nagrade u principu nemaju zadatak da nagrade tog čovjeka koji prima nagradu, već imaju funckiju da budućim generacijama ukažu kako bi trebalo da se radi. Zbog toga dobitnik bilo koje nagrade bi mogao da bude ponosan na to što je izabran za primjer generacijama. Dakle da bude ponosan na svoj bivši a ne sadašnji rad.

Pošto dobijam sve te nagrade za životno djelo ostaje mi još samo da umrem. Ali nisam imao u planu još to.

O ŠOJIĆU

Kada smo počinjali da radimo seriju tih filmova Jugoslavija je u to vrijeme bila stabilna zemlja u kojoj se znalo ko kosi a ko vodu nosi. Taj lik, taj format čovjeka kao što je Šojić, on je bio jedna marginalna populacija, jedan otpadak od društva, jedna džukela najobičnija koja je mogla da bude direktorčić u nekom malom preduzeću gdje je mogao da ga čerupa…

Kako je država propadala, tako je ta bitanga dobijala na cijeni. On se nije usavršavalao, on je ostao bitanga. Ali je oko njega sve tonulo.

On je u ovom zadnjem serijalu već bio u Skupštini, znači stigao je u Parlament.