Ulcinjanka Aleksandra Knežević (25), za razliku od vršnjakinja, nema puno vremena da uz piće i muziku uživa u plažnom baru kupališta “Mohito” na Velikoj plaži.

Njen pogled, kroz suncobrane, prikovan je za more, ali ne iz neke velike želje da se osvježi i okupa. Motri na kupače jer su ove godine njena odgovornost na poznatom kupalištu.

A đe ćeš ti mala za spasioca, priča da su joj govorili kada je čvrsto odlučila da na crtu stane svim muškarcima na obuci u Sutomoru ove godine.

“To je onaj inat koji te tjera da ideš do kraja“, kaže za “Vijesti” Aleksandra koja već više od mjesec i po radi kao spasilac na “Mohitu”.

Toga 7. juna, Aleksandra je među prvima ispunila normu – preplivala je 300 metara za 6 minuta, a 50 metara za 50 sekundi. Umjesto 25 metara, koliko je iznosila norma, Ulcinjanka je ronila tri metra duže.

“Samo ja đevojka među 40 muškaraca, ali nije bilo popuštanja. Naprotiv”, priča Aleksandra.

Obuka u Sutomoru trajala je sedam dana. Svakog dana, prije podne i poslije podne, kandidati su morali da plivaju po kilometar. U međuvremenu, imali su nastavu sa akcentom na tome kako prepoznati bolesti kod nezgode, koju zastavicu i kada istaći na plaži…

Zajedno sa Aleksandrom, na plaži kao spasilac radi i njena sugrađanka Slavka Andrović (19), koja je licencu u Sutomoru dobila krajem juna. I ona je, kao i Aleksandra, morala ispuniti normu poput svih drugih kolega.

“Moj stric Uroš bio je spasilac. Tako sam zavoljela ovaj neobičan, ali zanimljiv posao”, kaže Slavka.

“Mohito” je danas tako jedina plaža u Ulcinju, a možda i šire, koja ima kompletnu žensku spasilačku posadu.

I to se pokazalo kao pun pogodak, jer Aleksandra i Slavka, osim što se krajnje profesionalno odnose prema pozivu, plijene osmijehom, neposrednošću i izazivaju opšte simpatije svih gostiju na plaži.

Pljevljak Danko Despotović, koji je već pet godina redovan gost na kupalištu, ne krije zadovoljstvo.

“Kćerku mi je danas ugrizao ranč, a njih dvije su odmah došle i savjetovale da nogu zatrpamo vrelim pijeskom. Sve je prošlo začas”, kaže profesor fizičkog vaspitanja.

Dodaje da biti spasilac, znači imati veliku odgovornost.

“Djevojke su sjajne i komunikativne. Pošto sam dijelom i sam u tom poslu, znam sigurno da im niko nije gledao kroz prste prilikom testiranja i dobijanja licence. Zato im čestitam”.

Ističe da je riječ o plemenitom, ali teškom poslu “koji, eto, nije predodređen samo za jači pol, jer cure sve više ulaze u svijet spasličakih službi”.

Aleksandra kaže da joj je glavna motivacija za odabir poziva bilo to što Ulcinj, osim Marije Batrićević, nije imao ženskih spasilaca.

Priča da se porodica protivila kada je odlučila da stane uz rame muškarcima.

“To je bilo u početku, malo”, kaže kroz osmijeh.

Ističe da njen otac Vojo nije sumnjao da će proći obuku.

“Dobro, možda nije baš vjerovao da ću tako lagano sve proći, ali znao je da ja to mogu”.

Njen prvi dan na poslu bio je emotivan, iako nije bilo puno gostiju. Čim je stigla na plažu u 9 časova, istakla je zelenu zastavicu i najavila bezbjedno kupanje.

“Mi, Ulcinjani, dobro znamo Veliku plažu. Ujutro nema vjetra i more je mirno, zato je i zelena zastavica. Kada počne da duva oko 13 časova, prepoznam vjetar i, shodno tome, eventulano promijenim zastavicu u žutu.

Crvena zastavica, koja znači zabranu kupanja, uvijek je istaknuta kada je bura ili sjeverozapadni vjetar.

Talasi su tada veliki, prelamaju se i ne vidim kupače”.

Aleksandrin posao je da tada zabrani kupačima da idu do bova, gdje je dubina od metar i po do dva i odakle ih struje mogu ponijeti mnogo dalje. Do sada je, podsjeća, tako bilo dva puta ove godine.

“Moje je da ih upozorim, ali stvarno ima dosta neposlušnih. Mogla bih da ih pustim jer onda idu na svoj rizik, ali ne mogu, takva sam. Ulazim u more i ponovo ih upozoravam. Dođe i do svađa, možda me i ne shvataju ozbiljno jer sam žensko”.

Priča kako su tri gosta iz Novog Pazara pošto-poto htjeli da prilikom zadnjeg nevremena dušekom odu do bova, iako su neplivači.

“Rekla sam im nekoliko puta da ne idu sa dušekom. Jedan od njih mi je dobacio da im onda čuvam dušek. Pokazala sam identifikaciju da sam spasilac, a ne čuvar, ali uzalud. Pošli su u talase i poslije par minuta vidjela sam kako se prevrću zajedno sa dušekom. Na kraju sam ih našla kako se drže za bove i dušek. Izašli su kada je gazda intervenisao, ali me pogodilo to što su cijelo vrijeme pričali kako im nijesam ništa rekla, niti ih upozorila”.

Aleksandra i Slavka pričaju da su ih kolege sa obližnjih kupališta prihvatili kao sebi ravne.

“Oni su stvarno sjajni. Dali su nam brojeve telefona ako nam nešto treba, a često i navrate. Mada, iskreno da kažem, ja ne sumnjam u sebe”, kaže Aleksandra.

Priča i o tome kakvo će vrijeme biti narednih dana.

“Pratim dosta prognoza, imaćemo puno sunca i još više mirnog mora”.

 Plaža salse i himne “Hej Sloveni”

Kupalište “Mohito” postoji devet godina, a već pet je nosilac “Plave zastavice”. Prepoznata je po tome što se osam godina na njoj, svako poslije podne tačno u 18 časov, sluša himna “Hej Sloveni“ uz isticanje crvene zastave, što simbolično označava kraj radnog dana zaposlenih na plaži.

“Naši stalni gosti to znaju i ako slučajno kasnimo minut ili dva, tu su da nas opomenu”, kroz osmijeh kaže menadžer kupališta Nemanja Andrović.

Osim toga, “Mohito” je širom zemlje poznat i po plesu salse, koji se organizuje svake godine zadnjeg vikenda jula, kada pleše cijela plaža.

“Sada imamo Aleksandru i Slavku i kao tim, možemo biti ponosni. One posao rade maksimalno profesionalno, ali sa mnogo više emocija nego muškarci”, kaže Andrović.