Poštovani gradonačelniče, gospodine Đačiću,

Možda bi se moglo reći da Vi niste adresa kojoj treba direktno uputiti ovaj apel i da je to direktor nekog od lokalnih javnih preduzeća u čiji djelokrug djelatnosti spada i tema ovog apela, ali ja sam, vjerujući u Vašu želju da naš grad učinite boljim i bezbjednijim za život svih njegovih stanovnika, kao i ni najmanje ne sumnjajući da ste Vi osoba sa najviše autoriteta u lokalnoj samoupravi, odlučio da se ovako javno obratim lično Vama.

Problem pasa lutalica, kao što znate, nije ništa novo u ovom gradu. Vjerovatno je tako i u svakom gradu u Crnoj Gori. Međutim, očigledno je da je taj problem u Pljevljima izuzetno loše riješen, ako se uopšte može i reći da je riješen. Nekada su radnici Komunalnog preduzeća vršili odstrijel pasa lutalica koji je, pored svoje surovosti, bio upitan i po pitanju bezbjednosti građana dok se iz pušaka pucalo u naseljenim oblastima. Onda smo krenuli ka evropskim integracijama i ispunjavanju evropskih standarda. Donesen je Zakon o zaštiti dobrobiti životinja i otvoreni azili širom države koji su problem životinja lutalica trebali da tretiraju i riješe efikasno i humano. Nažalost, u Pljevljima su rezultati izostali i pored pozamašnih suma novca koje se odvajaju za rad azila. Ulice su nam i dalje pune pasa lutalica kao da se radi o nekom ratom i glađu razrušenom gradu u Centralnoj Africi po kome vršljaju čopori pasa lutalica, a ne o starom gradu izuzetne istorije u srcu Evrope. I sve priče o manjku prostora, finansija, kadrova i slicno, nisu nista drugo do puka opravdanja i alibiji od kojih stanovnici Pljevalja nemaju nikakvu korist.

Građani i građanke Pljevalja možda mogu ( teško, ali možda mogu! ) shvatiti da lokalna samouprava nije u stanju da obezbijedi desetine miliona eura potrebnih za toplifikaciju grada i rešavanje pitanja zagađenosti vazduha ili milione eura potrebnih za kvalitetnu rekonstrukciju vodovoda i gradskih ulica. Međutim, kako objasniti stanovnicima Pljevalja da Opština na čijoj se teritoriji nalaze neka od najjačih preduzeća u državi nije u stanju da riješi problem nekoliko desetina pasa lutalica? Ja ću vam reći kako – nikako! To je neobjašnjivo! Svako objašnjenje se svodi na politikanstvo i izmišljanje opravdanja za nečiji nerad i nesposobnost rešavanja problema.

A psi lutalice jesu problem u ovom gradu, naročito na prostoru nekadašnjeg Malog vojnog logora, oko vojnog saniteta i bolničkog smetlišta. U blizini Kupusišta, u Vašem komšiluku. I ukoliko se nešto veoma brzo ne učini postoji ogromna mogućnost da taj problem eskalira i zavrsi se sa tragičnim posledicama, uzimajući u obzir veliku frekvenciju ljudi, a naročito djece koja se kreću tim potezom. Teško se moze desiti da krenete trotoarom od bolnice prema Kupusištu i Gukama, a da ne vidite čopore pasa lutalica. Naročito noću.

Ranije je prostor Malog vojnog logora, po izmiještanju vojske, služio kao svojevrstan gradski park sugradjanima iz okoline, u kojem su šetali svoju djecu i unuke ili kojim su prolazili na putu ka Vojnoj fabrici i dalje ka Bogiševcu. Sa pojavom pasa lutalica ne izbjegavaju ga samo najhrabriji. Ljudi koji žive u blizini više ne smiju da puste svoju mladju djecu da izadju sama ispred kuce da ne bi bila rastrgnuta kao njihovi brojni kućni ljubimci, mačke i mali psi. Lično sam par puta bio svjedok kada su ti psi pokazali izuzetnu agresivnost prema djeci koja na povratku iz škole prolaze tom ulicom. Samo božijom pomoci i reakcijom nas starijih te situacije su prošle bez težih posledica, mada je i sam stres koji su ta djeca pretrpjela teška posledica. A zamislite šta bi se tek moglo dogoditi kada bi neko od tih malih djaka bio napadnut od strane čopora pasa dok se sam vraća iz škole, naročito u večernjim časovima, s obzirom na to da se

poslijepodnevna smijena završava kada je već uveliko mrak!

Vjerovatno će neki samozvani stručnjaci raznih profila reći kako ti psi nisu opasni, ali svako ko se iole razumije u pse zna da pas nije isti kada je sam i kada je u čoporu. U čoporu njihova agresivnost raste, naročito kada se radi o psima koji nisu socijalizovani, odnosno lutalicama. A da ta agresivnost ne bi završila nekim tragičnim napadom sa teškim posledicama po nekog od slučajnih prolaznika potrebno je nešto pod hitno preduzeti. A to je na Vama i Vašim službama, koje očigledno ne rade svoj posao.

Iskreno se nadam da ćete učiniti sve što je do Vas da se za ovaj problem pronadje rešenje, da psi budu izolovani u za to predviđene prostore, a Vi svima nama pokažete da se u ovom gradu akcije preduzimaju i preventivno, a ne samo kada nastupe tragedije i šteta. A i siguran sam da ćete se složiti sa mnom da bi nam grad bio mnogo ljepši bez pasa lutalica. I da ljudima koji žive u ovom gradu opterećeni mnogim problemima, od ekoloških do egzistencijalnih, treba uvijek pomoći da se u svom gradu osjećaju ljepše, sigurnije i zadovoljnije.

S nadom da će ovaj apel stići do Vas, srdačno Vas pozdravlja,

Miljan Obrenić