Tog 5. septembra 2002. godine, tadašnja selekcija Jugoslavije savladala je na Svjetskom prvenstvu u Indijanapolisu domaćina Ameriku sa 81:78.

Jugoslavija je na tom prvenstvu osvojila zlato, dok je Amerika, uprkos organizovanju takmičenja, završila na poražavajućem 6. mjestu.

Najprije je selekcija Argentine načela Amerikance u grupnoj fazi, a onda ih je naša reprezentacija potpuno dotukla u četvrtfinalu. Tada je u potpunosti razbijen mit o nepobjedivosti NBA profesionalaca.

U „finalu prije finala“, kako su mnogi nazvali utakmicu između Jugoslavije i SAD, pobijedio je kolektiv. Igra u napadu ekipe sastavljene od američkih NBA profesionalaca svodila se na individualne akcije, dugo držanje lopte u posjedu i završavanje akcija nerezonskim šutevima.

Za razliku od njih, „plavi“(u ovoj utakmici „bijeli“) su djelovali kao organizovana cjelina. Najzaslužniji za rezultatsku ravnotežu u prvom poluvremenu bio je Vlade Divac koji je u ovom dijelu igre postigao svih svojih 16 poena. Kada se umorio, lidersku ulogu preuzeo je Dejan Bodiroga, a „raspucao“ se i Predrag Stojaković (20 poena). Amerikanci su pokušali da „slome“ protivnika u trećoj četvrtini i bili su na dobrom putu, pošto su preokrenuli nepovoljan rezultat i pred početak poslednjeg perioda igra imali +6.

Završnica susreta donijela je malo očekivan rasplet. Amerikanci, koji su bili u daleko povoljnijem položaju nego u susretu sa Argentinom, kada su morali da „jure“ rezultat, serijom 8:0 povećali su svoju prednost na +10 (69:59). Ali je onda junak susreta, Milan Gurović, koga je američka odbrana potpuno zaboravila, sa uzastopnim „trojkama“ najavio senzaciju.

Domaćini su ponovo poveli, ali je iza linije za tri poena za novo izjednačenje (71:71) pogodio i, do tada indisponirani, Marko Jarić, 2 minuta i 26 sekundi prije kraja. Sa još jednom „trojkom“ i dva realizovana bacanja, Gurović ponovo zadaje „domaći zadatak“ Amerikancima.

Andre Miler, 38 sekundi prije kraja, odgovara „trojkom“ na drugoj strani (77:76 za Jugoslaviju). Još jedan junak završnice susreta, Marko Jarić, nepogrešiv je sa linije slobodnih bacanja (79:76, 23 sekunde). Redži Miler ispod koša poentira za 79:78, 13 sekundi do sirene. Jarić je ponovo fauliran i ponovo precizan iz slobodnih bacanja (81-78, 11 sekundi). U posljednjem napadu Amerikanci su pokušali da pogode za tri poena, ali su, kao i nebrojeno puta tokom meča, bili neprecizni.

Tadašnji trener SAD-a Džordž Karl bio je u šoku nakon meča.

„Argentina nas je uzdrmala, a nakon poraza od Jugoslavije smo razočarani i frustrirani. Moramo biti tužni, pa ovo je kraj jedne ere, ali čitav košarkaški svijet treba noćas da slavi jer ovo je dokaz da košarka postaje globalna igra“, iskren je bio selektor Amerike.

Ostaće upamćena i izjava sjajnog Dejana Bodiroge:

„Sada Amerikanci mogu malo učiti košarku od nas. Neka dođu i vide kako se u Jugoslaviji igra košarka, ne samo u dvoranama, nego i na terenima ispred zgrada. Možda će im poslije toga neke stvari biti jasnije. Zašto čekati drugu priliku, najsađe je tući ih ovdje u njihovoj kući“, rekao je u euforiji Bodiroga.

Pred početak legendarnog meča, selektor naše reprezentacije Svetislav Pešić je na pitanje novinara „šta ako izgubimo“, odgovorio:

„Ja spremam ekipu da pobijedimo, a kad pobijedimo vidjećemo koga ćemo sljedećeg da pobijedimo“.

Nakon meča popularni Kari je posebno pohvalio kapitena Divca.

„Pobijedili smo zahvaljujući velikoj i hrabroj igri čitavog tima. Savladali smo velikog protivnika i prezadovoljni smo zbog toga. Nemam običaj da hvalim pojedince, ali moram da isktaknem da je Divac odigrao najbolju utakmicu od kako igra za reprezentaciju. Odličan je bio i Milan Gurović koji je pokazao veliku odvažnost u odlučujućim momentima meča. Takođe bih istakao i sjajnu partiju mladog Jarića, koji je u finišu bio nepogrešiv i sačuvao nam pobjedu. Drago mi je, takođe što je moj sin Marko uveo Njemačku u polufinale svjetskog šampionata“.