U PODRUMU ČEKA JEDNA ČAŠA…

Svjetski poznata i prepoznata kao senzacionalno otkriće, jedna od pet pronađenih staklenih posuda u svijetu, svjetska a naša, samo jednom izlagana očima javnosti i to ne kod nas već u Moskvi, a zatim vraćena u podrum muzeja u Pljevljima gdje se čuva pod određenim uslovima i zaštitom, još uvijek nevidljiva za javnost, a samo na osnovu nje bi slika ovoga grada bila mnogo drugačija, jer njenim otkrićem davne 1975. godine Pljevlja su ucrtana na mapu svijeta kao značajna kulturno-istorijska tačka.

Niko ne bi pogodio da se sva ova priča odnosi na jednu staklenu posudu, koja, istina je, nije obična čaša, već jedinstvena i neponovljiva, pljevaljska diatreta. Značaj ove svjetski poznate čaše prevazilazi granice Crne Gore, i kao takva spada u najznačajniji i najveći arheološki pronalazak na našim prostorima.

U svijetu ih ima samo pet, a pljevaljska je najbolje očuvana, bez većih oštećenja i u cjelosti iz jednog komada. Preostale četiri diatrete su izložene u muzejima u Milanu i Londonu, u adekvatnim uslovima i na reprezentativnim mjestima. Pljevaljska diatreta čeka neko novo “otkriće”, da dobije svoje mjesto gdje će biti na adekvatan način izložena i prezentovana javnosti.

U nekropoli Municipijuma “S” u naselju Komini u Pljevljima, davne 1975. godine, grupa arheologa pronašla je diatretu u grobnici koja je bila velikih dimenzija, sa više prostorija i komora. Sama veličina grobnice je asocirala da ona pripada nekoj ličnosti visokog staleža ili lično imperatora. U okviru te grobnice nalazio se grob od opeka vezanih malterom, a u njemu je bio olovni sarkofag sa skeletom pokojnika i staklenim prilozima. Zanimljivo je da je ova grobnica bila davno opljačkana, ali da su na sreću, razbojnicima promakli skupocjeni stakleni predmeti, koji su bili smješteni pored ramena pokojnika. Pored diatrete, pronađeni su i drugi predmeti: amforismos, toaletna bočica vretenastog oblika i krčag.

Prema saznanjima ova diatreta datira iz IV vijeka nove ere, a napravljena je u tadašnjim germanskim radionicima stakla u Kelnu. Ovakve staklene posude pripadale su samo ljudima visokog staleža i obično je bila sahranjivana sa vlasnikom. Diatreta predstavlja vrstu luksuznog staklenog pehara, izrađenog od kristalnog bezbojnog stakla, reljefno ukrašenog. Karakteristična je za etapu poznog Rimskog carstva i odraz je vrhunca razvoja staklarske vještine u antici. Visina pljevaljske diatrete je 14,9 cm, prečnik otvora 13,3 cm i baze 3,7 cm. Zvonolikog je oblika, od prozračnog bezbojnog stakla i kobaltno plave mreže, koja u tri reda prstenova sasvim slobodno obavija prehar. Na čaši se nalazi natpis, koji se sastoji od 19 slova i koji nije povezan sa mrežom, već stoji slobodno na gornjem dijelu staklene posude. Jedno slovo O je oštećeno, a poslednje slovo koje nedostaje, najvjerovatnije je slovo M(emoria). Natpis VIVAS PANELLENI BONA se može prevesti kao poruka – U slavu Panelenija.

Sama tehnika izrade ovih posuda još uvijek je nepoznanica, jer su mnogi u današnjem vremenu sa savremenim načinom izrade staklenih predmeta pokušavali da naprave prototip diatrete, i u tome su bili bezuspješni, jer nisu uspijevali da dobiju takvo estetsko savršenstvo i finu uglačanost samih staklenih segmenata. Način izrade diatreta dugo je bio predmet naučnih istraživanja i teorija, naročito proces izrade ukrasne staklene mreže i natpisa na posudama, koji ne predstavljaju poseban dio posude, već su izrađivani iz jednog dijela, iz jednog komada stakla. Reljefni oblici i slova su vezani uz diatretu staklenim stubićima. Predpostavka je da se osnova jezgra umakala u obojenu staklenu masu i da se nakon hlađenja brusila točkićima različitih oblika i dimenzija. Smatra se da je za proces izrade diatrete potrebno veliko vrijeme, i da su tadašnji majstori diatreta bili pod zaštitom rimskih careva i da su bili privilegovani, jer su za svoga života mogli da naprave samo jednu ili najviše dvije ovakve skupocjene staklene posude. Ova priča dovoljno govori o kakvim se značajnim predmetima radi.

Nakon pronalaska pljevaljske čaše ista je bila izložena u Moskvi, a nakon toga je vraćena u Pljevlja u zavičajni muzej, gdje nikada nije našla adekvatno mjesto za izlaganje, tako da je skoro niko od Pljevljaka nije ni vidio. Stručna lica su predlagala da pljevaljska diatreta zaslužuje sama svoj muzej, koji bi bio posvećen samo njoj, i da na osnovu samo tog muzeja Pljevlja mogu da izgrade reputaciju znaćajnog svjetskog kulturno-istorijskog lokaliteta, koji bi bio na mapi i u ponudi mnogih turističkih agencija i kompanija.

Pljevljaci su na svom gradskom trgu “13 jul” izgradili fontanu u obliku diatrete, te tako bar u nekom obliku ona može da se doživi, i da se da nagovještaj da ona postoji tu negdje i da pripada Pljevljima, i da se ovaj grad ponosi tom činjenicom.

Diatreta ja ipak ostala u Pljevljima, da bude naša a svjetska. Ali, kod nas ona ponovo treba da se “otkrije” – pronađe i prezentuje javnosti, kako bi znali šta imamo i sa čime raspolažemo. Da je pljevaljska diatreta, drugim slučajem, ostala negdje u nekom od svjetskih muzeja, možda bi se više znalo o pljevaljskom rimskom arheološkom nalazištu Municipium “S” i o Pljevljima kao značajnoj kulturno-istorijskoj sredini. Ali, da ne nagađamo, već da ono čime raspolažemo iskoristimo kao turistički potencijal, po kome se neće samo čuti više o Pljevljima, već i o Crnoj Gori.

Ako su studenti sa Oksforda prije dvije godine namjenski došli da vide pljevaljsku diatretu da se uvjere u njenu savršenost i očuvanost, zašto je onda i mi čije je ona naše blago ne otkrijemo da sija.

U podrumu čeka jedna čaša, svjetska a naša…

AUTOR: Vaso Knežević