Olivera Ćirković povukla se iz svijeta kriminala ali je ostala upamćena kao jedno od najvećih imena među Pink Panterima. Ova Srpkinja iza sebe ima bogatu košarkašku karijeru, a iz zatvorskih rešetaka pobjegla je koristeći svoje umjetničke sposobnosti u slikanju. Spoj nespojivog, adrenalin, muka, patnja, bol, luksuz – sve je to satkano u Oliverin lik koja je ovih dana promovisala drugi dio autobiografije pod nazivom „Ja, Pink Panter“.

U razgovoru za FOS prisjeća se kako se narugala grčkom pravosuđu, policiji, ministarstvu… Pred našom kamerom evocirala je i prvi trenutak slobode nakon više godina robije – momenat kada Oliveru na motoru čekaju dva prijatelja i kada postaje prva žena koja je uspjela da na lukav način pobjegne iz ozloglašenog grčkog zatvora.

„Vrlo sam ponosna na to, nemam kajanje nikakvo. To smatram nekim buntovnim činom, ne sramotnim već sto posto pobjedničkim. Kada si se već našao u situaciji da si u zatvoru naći rješenje i pobjeći iz njega a da si pritom žena i nalaziš se na ulici gdje ima 150 policajaca i preko puta muški zatvor, ja sam se osjetila ponosnom i sposobnom… Nema bjekstva iz zatvora silom, to bi onda bio rat, bile bi žrtve, pucnjava neka i mnogo mrtvih. Mora baš perfidno i lukavo“, smatra Olivera.

Svijet prestupa upoznala je preko svog bivšeg supruga koji se nikada nije bavio tom vrstom kriminala, ali je preko njega Olivera ušla u određene krugove i ubrzo stekla ime i moć.

„Našla sam način kako da kažem „ne“ sistemu. Otišla sam u kriminal postepeno: prvo sam otkupljivala kradenu garderobu, onda kako sam ulazila u taj svijet tako sam grabila jače i jače. Korak po korak, postala sam organizator i onda definitivno jako. Poslije posljednjeg zatvora vratila sam se u kriminal jače nekog ikad“.

Kaže da za sve ove godine nikada nije pomislila da je dosta… Nakon osam godina robije Olivera Ćirković se vraća na „velika vrata“. Iz tog miljea, tvrdi, odlazi onda kada pobjeđuje sebe, a ne zbog zatvora.

„Desile su mi se neke stvari gdje sam ja imala teške lomove i gdje sam vidjela da počinjem baš da narušavam život svome sinu….“.

Tada je, kaže, došlo vrijeme da pokaže da može da funkcioniše u građanskom životu a ne samo u kriminalu. Upravo sin joj je bio najveća motivacija sve te godine.

„Od prvog dana života moj sin je bio svjestan mojih aktivnosti, i sportskih a kasnije i kriminalnih. Nije se upućivao detaljno u moje kriminalne akcije ali je svjestan bio da sam ja na nekoj drugoj liniji i to se nije krilo. I baš zato što se nije krilo bilo je dosta grubo ali je on živio sa tom grubom i iskrenom stranom i zato mi nikada nije zamjerio… Prihvatio je to, a naravno da je vidio i drugu stranu, crnu stranu, te medalje“

Jedina zemlja u koju joj je zabranjen ulaz je Grčka, ali ističe da bi se rado vratila jednog dana. Pink Panterka ističe da joj je pola života ostalo u toj državi, da su joj tamo najveći prijatelji i da ima i poziv od tamošnjeg Ministarstva da se vrati, ovoga puta, kao spoljni saradnik. Olivera je i sa crnogorskim Ministarstvom ostvarila saradnju – držaće obuku iz umjetnosti i etike, a oslikaće i prostor unutar spuških bedema.