Moćna medijska mašinerija, tvornice trolova, podmetanja i dezinformacije… Ruska propaganda ima jake karte, a osim toga može računati na „osovinu autokrata“ koji je podržavaju i oponašaju ruski model vladanja, piše iskusni njemački novinar Thomas Brey,  Deutsce Welle.

„Ta osovina počinje s Vladimirom Putinom, ide preko mađarskog premijera Viktora Orbana i srpskog predsjednika Aleksandra Vučića koji sve više vlada kako mu se prohtje, kao i njegovog mlađeg partnera Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini, pa sve do slovačkog premijera Roberta Fica“, navodi Brey.

Taj novinar, koji je studirao istoriju istočne Evrope, a potom skoro četiri decenije bio dopisnik najveće njemačke novinske agencije dpa iz Beograda, u novoj publikaciji ponovo se bavi ruskom propagandom u Evropi, pretežno na Balkanu i na primjeru Srbije.

Analiza „Rusija, utiranje staze za autokrate“ objavljena je za fondaciju Friedrich Naumann, blisku njemačkim liberalima (FDP) i cijela je dostupna na internetu.

Brey naziva Balkan „laboratorijom i trenažnim poligonom“ ruske propagande.

Uglavnom se bavi Srbijom i podsjeća da ta zemlja nije uvela sankcije Rusiji, piše o ulozi rusofilnog jastreba Aleksandra Vulina i srdačnim „bratskim“ dočecima ruskih političara, uprkos agresiji Moskve na Ukrajinu.

„Ukupno gledano, naravno da je EU ostao daleko najveći donator novca za Srbiju. Ali, kroz državnu propagandu jedan ogroman dio srpskog stanovništva to vidi drukčije“, piše Brey.

Srpski mediji kao da su ruski

Plodnost ruske propagande u Srbiji objašnjava prisustvom dva servisa, Sputnjika i RT-a koji su prisutni u Beogradu. Ali to je, ocjenjuje, manje od pola priče.

Ključno je, piše njemački novinar, što domaći mediji – oni pod kontrolom Vučićevog tabora – preuzimaju čitave tekstove tih ruskih servisa, bez ikakve provjere i uređivanja, dajući im često još iskrivljenije i lažnije naslove.

Televizije su, podsjeća Brey, pune emisija u kojima gostuju proruski analitičari i „teoretičari zavjere“ koji, kako kaže, neprestano lažu o ratu u Ukrajini i drugim temama. Takve emisije, navodi nadalje Brey, postižu izvanrednu gledanost.

Citirajući brojne naslove iz srpskih režimskih tabloida i portala, njemački novinar piše da rusku i srpsku propagandu vezuje mahom negativno prikazivanje Zapada, često i same Njemačke, uz sva ritualna pretjerivanja.

„Prema tim napisima stanje na gotovo uvijek negativno konotiranom Zapadu je katastrofalno. Široki društveni slojevi osiromašuju. Poskupljenja čine život nepodnošljivim i nestašice hrane vladaju gdje god da se okrenete“, navodi se u tekstu.

S druge strane, divljenje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, kako piše, prelazi granice novinarstva i dobrog ukusa. Među brojnim primjerima Brey spominje i tekst na portalu Večernjih novosti o tome u koje vrijeme Putin doručkuje prepeličja jaja, kako se zdravo hrani i trenira.

Zaplaši pa vladaj

Osim propagande, zemlje poput Srbije uvoze i Putinov model očuvanja vlasti, smatra Brey.

„Na prvom mjestu je novi nacionalizam koji se raspaljuje tvrdnjom da susjedne zemlje, NATO, SAD ili EU prijete vlastitoj naciji“, piše Brey. On na primjeru Vučića navodi da je poruka propagande kako jedino apsolutna poslušnost jakom vođi može zaštititi narod od silnih prijetnji.

„Vučić dalje tvrdi, kao i sve druge evropske autokrate, da postoji koncentrisana medijska hajka kojom upravljaju strane vlade, a koja se usmjerava prema njegovoj zemlji u načelu i posebno prema njemu lično“, navodi novinar i ocjenjuje:

„Tu se radi o klasičnoj zamjeni uloge počinioca i žrtve – a to je takođe činilac autokratskih sistema. Jer, u medijima kojima upravlja država, čiji je Vlada dijelom i vlasnik, Zapad se svakodnevno ocrnjuje sve sumanutijim optužbama po svim pravilima propagande.“

Predsjednik iz televizora

Pišući da je srž tih sistema i opšti nepotizam i klijentelizam – u kojem političari i biznismeni daju bezuslovnu vjernost u zamjenu za bogaćenje – Brey dalje opisuje Vučićev sistem vladavine s televizora: 

„Sveprisutni predsjednik običava dovoditi javnost u stanje permanentne uzbuđenosti, kao u televizijskom reality showu. Skoro svakog dana se pojavljuje na malim ekranima kako bi, ponekad i satima (u prosjeku dnevno govori sat i po na televiziji), svojim građanima priredio važne, sjajne, nevjerovatne, dramatične priče, koje tako najavljuju vladini mediji.“

U Vučićevim pričama se radi o „zavjerama, organizovanom kriminalu, scenarijima užasa iz budućnosti, spektakularnim stranim investicijama, polaganjima kamena temeljca ili otvaranju modernih bolnica, puteva, fabrika, krakova pruga ili elektrana“, piše Brey.

Tu potpuno nestaje granica između šefa države i same države, dodaje autor, a Vučić stalno priča kako je omogućio ovo ili ono, „kao da investira svoje privatne novce“.

Predsjednik se predstavlja kao „moćni akter“ međunarodne politike koji se, kad mu se prohtje, sastaje s Putinom, kineskim predsjednikom Xijem ili šefovima vlada velikih zapadnih zemalja.

„Uprkos relativno malom broju stanovništva od ispod sedam miliona, ljudi mogu steći dojam da predsjednik zemlji jamči važnost koja ne nalazi utemeljenja u veličini ili ekonomskoj potentnosti“, zaključuje novinar.

Ujedno dodaje da opozicija i kritičari ne postoje u režimskim medijima, ali da su ipak stalno na meti.

Kako je u regiji?

Premda se najviše posvećuje Srbiji, pa onda Mađarskoj, Brey u radu taksativno navodi i kako stvari stoje s autokratskim tendencijama i ruskom propagandom širom Balkana i Evrope.

Za Bosnu i Hercegovinu se fokusira na Republiku Srpsku i njenog predsjednika Milorada Dodika. Piše da mediji koje Dodik kontroliše „svakodnevno šire ruske narative ne samo o agresiji na Ukrajinu, već praktično o svim svjetskim problemima izvještavaju iz ruskog ugla“.

Kod primjera Sjeverne Makedonije njemački novinar nešto opširnije piše i o greškama Evropske unije. U Skoplju su, kako navodi, nacionalisti ponovo na vlasti, a njihovom oživljavanju doprinijelo je to što proces pristupanja EU-u nije donio osjetni boljitak za obične ljude.

Naprotiv, ta zemlja je dvije decenije bila žrtva grčkih ultimatuma zbog kojih je promijenila ime, da bi onda dospjela pod pritisak Bugarske koja traži da se Makedonci odreknu svog identiteta.

„Višegodišnje nestabilno stanje u Sjevernoj Makedoniji, uzrokovano i pogrešnom politikom EU-a, Rusija koristi kao prostor za propagandu“, dodaje Brey.

Dalje piše da Rusija „decenijama“ pokušava uticati i na događanja u Crnoj Gori i da za to koristi „srpsku manjinu, kao i Srpsku pravoslavnu crkvu u zemlji koja spada pod beogradskog patrijarha i tradicionalno slijedi velikosrpske ciljeve“.

Brey se osvrće i na decenije vladavine Mila Đukanovića za kojeg piše da je činio političke iskorake, ali da je autokrata čiju je eru obilježio epski klijentelizam i prožetost cijele države kadrovima njegove Demokratske partije socijalista.

Za Hrvatsku se navodi da se i novinari žale na stil premijera Andreja Plenkovića, a da se i Plenković žali na to što predsjednik Zoran Milanović navodno istupa kao apologeta Rusije i Putina. „Kao vrhovni zapovjednik vojske više puta je blokirao angažman hrvatskih vojnika u okviru projekata NATO-a u vezi s ratom u Ukrajini“, piše Brey.

Šta preduzeti?

U posljednjem dijelu analize na 44 stranice Brey pokušava dati ideje što se može učiniti kako bi se smanjio ili potisnuo „toksični“ propagandni uticaj Rusije.

Tu, recimo, navodi da bi trebalo jačati medijsku pismenost ljudi, jer bi tako „svaki čitalac i slušalac mogao lako prepoznati izmišljene informacije“ kad ih vidi i čuje u medijima. 

Taksativno spominje medije i portale koji se bave provjerom činjenica, kakvi su Raskrinkavanje i Istonomer, kao i strane zapadne servise poput DW-a, BBC i Radija Slobodna Evropa.

Kako piše Brey, ti mediji imaju isti problem kao i oni koji provjeravaju činjenice (fact checking) – njihovi izvještaji tek sporadično dospijevaju u veće medije i to samo one koji su kritični prema vlastima.

„Vjerovatno je vrlo ograničen krug građana koji uopšte znaju za postojanje takvih programa ili ih aktivno traže na internetu“, procjenjuje Brey.

On poziva Evropsku komisiju i Evropski parlament da s riječi pređu na djela i da, recimo od Srbije, traže poštovanje evropskih vrijednosti u medijskom sektoru, a ne da samo taktički manevrišu, piše Deutsce Welle.