Zemlje iz kojih mladi masovno odlaze, moraju uvoziti radnu snagu iz drugih, država i  kontinenata. Masovno se iseljavaju i satanovnici država  koje su primljene u EU od 2004.  Situacija u balkanskim zemljama kandidatima za EU članstvo je još gora  Ako stvari ostanu ovakve,  EU procjenjuje da će u naredne tri decenije istočno-evropske zemlje izgubiti između 10-23 posto stanovništva.  Zajednička svim ovim zemljama  je prožetost beznađem, korupcijom i nevjerovanjem u bolje sutra

Jedino doba kada varošice na sjeveru Crne Gore vrve od ljudi je tokom kratkih ljetnih mjeseci jula i prve polovine avgusta. Ne radi se o inostranim turistima, već o našim ljudima koji dođu na kratak odmor da posjete rodbinu i stari kraj. Berane je u ovo doba prepuno automobila sa danskim tablicama. U Petnjici preovladavaju luksemburške tablice, u Rožaju njemačke, dok u Plavu i Gusinju se može vidjeti ne mali broj auta sa američkim tablicama za čije vlasnike je stvar prestiža da dovedu auto preko Atlantika. To je i dobra prilika da se sklopi i poneki brak, makar i formalan, ili da se dogovori drugi način da se rodbina i prijatelji „povuku“ u Evropu ili Ameriku. Interesovanje za odlazak je izuzetno veliko uprkos „liderstvu“ Crne Gore u evroatlatskim intergracijama i nezabilježenom ekonomskom preporodu i rastu Dži-Di-Pija kako crnogorski vlastodržci zovu bruto društveni proizvod u izjavama za domaću javnost.

Stanje na terenu je vidljivo golim okom. Ovog septembra će u prvi razred osnovne škole na Žabljaku krenuti samo 12 đaka. Škole se osipaju i na drugim mjestima na sjeveru dok jedino raste potražnja za kursevima njemačkog jezika i agencijama  koje nude zaposlenja u zapadnoj Evropi i na kruzerima. Oni koji hoće da idu regularnim putem moraju predati zahtjev za radnu vizu u nekoj od ambasada u Podgorici. Odgovor za Njemačku se čeka i po nekoliko mjeseci. U posljednje tri godine, do 2019, njemačka ambasada je izdala blizu 4000 radnih viza dok je skoro 1200 odbijeno. Međutim, puno je veći broj onih koji idu „na crno“ ili se „prijavljuje na azil“. Od 2014. do kraja 2018. za azil se prijavilo preko 7600 državljana Crne Gore, što je preko 1 posto  stanovništva. Broj onih koji rade na crno je neuporedivo veći i za sada nema pouzdane statistike. Takođe su vidljivi veliki redovi pred američkim konzulatom radnim danima. Nakon legalizacije proizvodnje marihuane u Kaliforniji i Koloradu naglo je poraslo interesovanje za tzv. trimovanje kanabisa koje se plaća po učinku. Prijavljuju se i mnogi očajni doktori i inžinjeri koji se pod vidom turističkog putovanja žele dokopati vize i bilo kakvog posla, pa i uzgajanja i trimovanja „trave“. Postoji i ogromno interesovanje za odlazak na kruzere.

Sa druge strane mnogi restorani i klubovi na primorju su u jeku „uspješne“ turističke sezone oblijepljeni oglasima da traže osoblje.  Već je proslavljena najava a direktora Splenida Žarka Radulovića  da će  on  hotelsko osoblje tražiti na Filipinima dok će se za građevinske radnike investitori morati snalaziti u Pakistanu i Indiji. Za tako nešto se  Rumunija već snašla. Po objavi Associated Press-a, ta zemlja će do kraja 2020 primiti 500 hiljada radnika iz Pakistana. Citirana je i izjava rumunskog ambasadora u Islamabadu kako njegovoj zemlji nedostaje oko milion radnika u građevinarstvu, transportu, zdravstvu…

Rumunija je jedna od zemalja sa najvećim padom stanovništva od kada je ušla u EU. Sa 23.5 miliona koliko je imala nakon svrgavanja komunističkog diktatora Nikolaja Čaušeskua spala je na zvaničnih 19.5 a nezvanično na realnijih 17.5 miliona. Pad je od preko 25  ukupnog stanovništva. Sličan pad bilježi i Bugarska koja je sa 9 spala na 7 miliona. Iseljavanje iz Hrvatske je takođe intezivno. Procjenjuje se da je preko 300 hiljada, mahom mladih i stručnih ljudi napustilo zemlju po ulasku u EU 2013. U iseljavanju prednjače nekada bogati a sada bankrotirani predjeli Zagorja i Slavonije koji su u staroj Jugoslaviji bili jedni od motora razvoja čitave zemlje.

Situacija u balkanskim zemljama kandidatima za EU članstvo je još gora. Za razliku od Hrvata, Litvanaca, Bugara i Rumuna, kojima nisu potrebne radne vize za bijeg prema zapadnim zemljama, ostali jugo narodi i istočni Evropljani se snalaze na razne načine a proces potrage za boljim životom samo dobija na intenzitetu. OEBS je ove godine objavio podatak da je Srbiju od 2000 na ovamo napustilo preko 650 hiljada, uglavnom mladih i obrazovanih. Brojke za BiH, Kosovo, Albaniju i Makedoniju se takođe mjere u stotinama hiljada.

Zajednička svim ovim zemljama (uključujući i one koje se ušle u EU od 2004) je prožetost beznađem, korupcijom i nevjerovanjem u bolje sutra koje im političke elite obećavaju kao u doba komunizma. Pod uslovom da stvari ostanu tako, EU procjenjuje da će u naredne tri decenije istočno-evropske zemlje izgubiti između 10-23 posto stanovništva. Narod će biti znatno stariji i u nemogućnosti reprodukcije postati totalno zavisne od radne snage iz Azije i Afrike. Stope nataliteta su odavno pale ispod granice minimalne biološke reprodukcije od 2.1 djeteta po ženi. Zemlje kojima priraštaj padne ispod 2.1 ulaze u fazu depopulacije, tj. smanjivanja stanovništva i njegovog starenja. Time se smanjuje i radno sposobno stanovništvo na koje pada teret izdžavanja rastuće populacije penzionera. Ako se uzme u obzir i velika stopa nezaposlenosti u istočno-evropskim i balkanskim zemljama onda teret izdržavanja društva je daleko veći.

Crna Gora je pala ispod granice biološke reprodukcije već daleke 1989. godine a naknadni ratovi, sankcije i tranzicija su samo ubrzali pad nataliteta, propadanje društva i iseljavanje. Zadnja dostupna stopa priraštaja je za 2017. i iznosi 1.66 djeteta po ženi. U Srbiji iznosi 1.46, Hrvatskoj 1.42, Albaniji 1.7, BiH 1.37 i Makedonija 1.54. Najbolje se kotira Kosovo koje je na samoj granici neophodne reprodukcije od 2.1 ali sa tendencijom stalnog pada od 2005.

Sa druge strane nekadašnje Gvozdene zavjese situacija sa natalitetom je slična a negdje i gora. Njemačko, francusko, mađarsko i druga domicilna stanovništva decenijama bilježe negativan prirodni priraštaj. Kada je sadašnja predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen postala ministar za porodicu, stare, žene i omladinu u njemačkoj vladi krajem 2005. zatekla je sumorna statistika- 30 posto njemačkih žena nikada nije rađalo dok je procenat nerotkinja sa visokim obrazovanjem prešao 40 posto. Kao majka sedmoro djece sa konzervativnim hrišćanskim ubjeđenjem pokušala je pokrenuti niz podsticaja kako bi usporila bijelu kugu. Predloženi su veći porezi za samce i podsticaji za parove koji žele više djece uključujući i obavezno porodiljsko odsustvo za očeve. Naišla je na veliki otpor liberalnih krugova.  Oni su podsticaje za više beba shvatili kao „ograničenje ličnih sloboda“. Prošle godine savezni ministar zdravlja Jens Spahn je sublimirao debatu oko toga.   „Kako možemo održati naš sistem humanosti i očuvati institucije društva ako je svaki treća osoba u Njemčkoj starija od 60 godina a osobe mlađe od 20 godina čine manje od petine stanovništva“, rekao je.

Nedostatak radne snage i biološka vitalnost se nadoknađuje imigracijom i visokim stopama nataliteta među afričkim i azijskim imigrantima. Njemačka kao najveća ekonomska sila Evrope  bori se sa  nedostatkom radne snage iako je tokom migrantske krize 2015. i 2016. širom otvorila granice za preko milion imigranata iz Sirije i Bliskog Istoka uopšte. Nakon migrantskog naleta najviše pridošlica je iz istočnih EU država i sa Balkana.

Nedavno je švajcarski Neue Zurcher Zeitung objavio da autohtoni Njemci više nisu većina u Frankfurtu na Majni. Stranci i državljani sa migracionom pozadinom čine 53.1 posto stanovništva. Takođe Njemci su pali ispod 50 posto  u Ofenbahu, Hejlbornu, Zidelfingenu… U Minhenu, Berlinu, Dizeldorfu itd. procenat stranaca je uglavnom preko 40 posto  Slična statistika postoji za Brisel, Roterdam, Pariz, London. Školska statistika je još interesantnija jer niski priraštaj se najbolje vidi po školskim klupama. U Amsterdamu je svega jedno od troje djece do 15 godina čisto holandskog porijekla. Broj njemačke djece do 10 godina na saveznom nivou iznosi oko 60 posto. U velikim gradovima su manjina. Skoro je Tajfun Keltek, njemački političar turskog porijekla i predsjednik Integracionog savjeta najmnogoljudnije države Sjeverna Rajna-Vestfalija službeno predložio saveznoj vladi da se u njemačkim osnovnim školama ukine nastava engleskog i da se kao obavezno uvede učenje turskog jezika jer je za njemačku djecu puno bitnije da uče turski ne bi li se lakše sporazumijevala sa ostalom djecom u školi.

Osim koristi, neki migranti donose i probleme. Za razliku od Jugoslovena, Grka, Italijana i drugih sa evropskog Mediterana, čija se druga generacija potpuno adaptirala na Zapadu i prihvatila tamošnji sistem vrijednosti, integracija afričkih, arapskih i azijskih pridošlica ide puno teže, a nekad nikako. Još kad se tome dodaju terorizam i islamiski radikalizam slika postaje mnogo kompleksnija. Sa druge strane vidljiv je rast ksenofobije i rasizma koji pogoduje desnim populističkim partijama koje rado lansiraju teorije zavjera i računaju na strah od ugroženosti domaćeg stanovništva. Rado citiraju statistiku o kriminalu među imigrantima i rezultate referenduma u Turskoj gdje je turska dijaspora u EU ubjedljivo glasala politiku Tajipa Erdogana (63-75 posto zavisno od države) i time pokazala da EU sistemi vrijednosti i sloboda ljudi nemaju puno uticaja na njih. Desne partije su ojačale u Francuskoj, Holandiji, Mađarskoj, u istočnom dijelu Njemačke (nekadašnji DDR), Italiji….

Na zapadnom Balkanu su imigranti „samo u prolazu“ ka Šengenu dok populizam i teorije zavjera nisu odlika ekstremne desnice kao na Zapadu, već dobro ukotvljenih i korumpiranih oportunističkih državnih elita. One u odbrani svojih privilegija po potrebi aktiviraju nacionalizme i sve podjele iz 90ih. Za sve nedaće su krivi drugi a masovni odlazak nezadovoljnog stanovništva je dobro došao kao ispusni ventil. Manje je nezadovoljstva i potencijalnih birača protiv njih.