Ekonomski fenomen koji neprekidno oblikuje svakodnevni život pojedinaca i kolektivne ekonomije širom svijeta čini štednju sve manje isplativom, a u pojedinim kategorijama čak i nemogućom. Definisana kao opšti rast cijena tokom vremena, ima dalekosežne posljedice po kupovnu moć i životni standard.

Piše: Ana Nives Radović

Inflacija – pojava o kojoj se već nekoliko godina svakodnevno govori, ali čiji uzroci i oblici i dalje ostaju nepoznanica mnogima koje pogađa – spada među osnovne ekonomske koncepte koji se odnose na opšti porast cijena dobara i usluga u jednoj ekonomiji tokom vremena.

Ova pojava utiče i na pojedince i na ekonomije u cjelini, jer predstavlja stopu po kojoj se ukupne cijene dobara i usluga povećavaju, smanjujući kupovnu moć valute. Kada dođe do inflacije, za svaku jedinicu valute moguće je kupiti manje dobara i usluga nego prije, čime se vrijednost novca vremenom smanjuje. Ovakvo smanjenje kupovne moći znači da jednaka količina novca kupuje manje, što može da ima široke ekonomske posljedice.

Riječ „inflacija“ potiče iz latinske riječi „inflatio“, što znači oticanje ili naduvavanje, a koristila se u opštijem smislu da označi nešto što se širi ili naduvava.

Inflacija se obično izražava kao procenat, obračunat za određeni period, najčešće na godišnjem nivou. Kada inflacija raste, troškovi svakodnevnih artikala kao što su namirnice, gorivo, stanovanje ili usluge se povećaju. Dok se u zdravim ekonomijama umjereni nivo inflacije obično očekuje, prekomjerna inflacija destabilizuje ekonomije i uništitava ušteđevine.

Ravnoteža između inflacije i rasta prihoda obezbjeđuje ekonomsku stabilnost, ali kada inflacija nadmaši rast plata, životni standard ljudi opada, budući da se tada bore da održe korak sa rastućim troškovima osnovnih potreba. 

Pojave kroz istoriju

Inflacija postoji koliko i novac, odnosno njegova vrijednost kroz vrijeme, pa je bila registrovana u drevnim društvima, kao što su Rim i Grčka. Rimsko carstvo zabilježilo je značajan period inflacije tokom 3. vijeka nove ere, uglavnom zbog odluke vlasti da obezvrijedi svoju valutu. Da bi finansirali vojne izdatke, rimske vlasti su kovale novčiće sa manjim sadržajem plemenitih metala, što je rezultiralo padom vrijednosti novca. Kako je više novca bilo u opticaju bez adekvatne podrške u imovini, cijene dobara i usluga su naglo porasle, doprinoseći daljem slabljenju rimske ekonomije. 

Proučavanje inflacije kao pojave, na način na koji joj pristupamo danas, počelo je u 17. vijeku, a jedan od prvih koji je istraživao ovaj koncept bio je engleski ekonomista Vilijam Peti, koji je 1660-ih analizirao odnos između ponude novca i nivoa cijena. Peti je uočio da bi povećanje količine novca u opticaju u ekonomiji prirodno dovelo do rasta cijena, što danas prepoznajemo kao osnovni princip inflacije, pa je njegov rad postavio temelje za moderne ekonomske teorije o inflaciji i monetarnoj politici. 

Do 19. vijeka razvijeni su sistematičniji pristupi za mjerenje inflacije, od kojih je najznačajniji bio stvaranje indeksa potrošačkih cijena – ključnog ekonomskog indikatora koji prati promjene u nivou cijena potrošačkih dobara i usluga tokom vremena. Ova inovacija omogućila je ekonomistima da preciznije prate inflaciju, pomažući vladama i finansijskim institucijama da efikasnije upravljaju ekonomijama. 

Jedan od najznačajnijih perioda inflacije u modernoj istoriji desio se tokom 1970-ih i ranih 1980-ih, naročito u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovaj period obilježio je brzi rast inflacije, koja je dostigla vrhunac od više od 14% u 1980. godini. Nekoliko faktora doprinijelo je ovom skoku, uključujući rast cijena nafte, povećanu državnu potrošnju i ekspanzivnu monetarnu politiku, zbog čega su posljedice bile ozbiljne, sa ekonomskom stagnacijom, visokom nezaposlenošću i smanjenjem realnih prihoda. Bile su potrebne drastične mjere, uključujući visoke kamatne stope koje su nametnule Federalne rezerve, da bi se inflacija konačno stavila pod kontrolu, ali ne bez značajnih teškoća za preduzeća i potrošače.

Najprepoznatljivija na ovim prostorima bila je hiperinflacija s početka devedesetih godina u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, koja je ujedno bila i najduži period hiperinflacije u svjetskoj istoriji, jer je trajala čak 22 mjeseca – od marta 1992. do januara 1994. Inflacija je kulminirala u januaru 1994. sa mjesečnom stopom od 313 miliona procenata. Dnevna inflacija iznosila je 62%, što znači da je satna stopa od 2,03% bila viša od godišnje stope inflacije u mnogim razvijenim zemljama. U januaru 1994. godišnja stopa inflacije je dostigla 116,5 triliona procenata. Cijene su tada bile izražavane u poenima jednakim tadašnjoj vrijednosti njemačke marke, s obzirom na to da se zvanični kurs tadašnjeg dinara mijnjao nekoliko puta dnevno. 

Uzroci inflacije

Inflacija uzrokovana tražnjom nastaje kada potražnja za dobrima i uslugama premaši raspoloživu ponudu, zbog čega njihova cijena raste. Ova vrsta inflacije se često javlja u ekonomijama koje doživljavaju rast, gdje je povjerenje potrošača snažno i ljudi troše više. Kako se preduzeća bore da zadovolje rastuću potražnju, cijene rastu, pa na primjer, u privredi koja je u procvatu, potrošači mogu da imaju veće raspoložive prihode, što vodi ka većoj tražnji za kupovinom automobila, elektronike i nekretnina. Ako proizvođači ne mogu dovoljno brzo da proizvedu te proizvode, ili dobavljači ne mogu tom brzinom da ih nabave, cijene će rasti zbog nedostatka ponude u odnosu na tražnju. 

Postoji i inflacija koja je uzrokovana troškovima, a ona nastaje kada se troškovi proizvodnje dobara i usluga povećaju, a preduzeća te više troškove prenesu na potrošače kroz povećanje cijena. Rast troškova proizvodnje može izazvati nekoliko faktora, kao što su povećane plate, više cijene sirovina ili poremećaji u lancima snabdijevanja. Na primjer, ako cijene nafte naglo porastu, to ne utiče samo na cijene goriva, već i na troškove proizvodnje i transporta za mnoge proizvode, što na kraju vodi do šireg povećanja cijena. Inflacija uzrokovana troškovima može biti posebno izazovna jer nastaje čak i kada tražnja za dobrima i uslugama ostane nepromijenjena. 

Postoji i tzv. ugrađena inflacija koja predstavlja samooodrživi ciklus u kojem preduzeća i radnici očekuju buduću inflaciju i tome prilagođavaju svoje ponašanje, pa ako radnici vjeruju da će cijene rasti u budućnosti, mogu tražiti veće plate kako bi održali svoju kupovnu moć, dok za uzvrat, poslodavci, očekujući ove veće troškove plata, povećavaju cijene svojih proizvoda kako bi zaštitili profitne marže. Ovaj ciklus rasta plata i cijena može stvoriti trajno inflatorno okruženje, čak i ako spoljašnji faktori ne guraju cijene naviše. U suštini, čak i sam strah od inflacije može podstaći ovu vrstu inflacije. 

Najekstremniji oblik upravo je hiperinflacija, tokom koje cijene rastu nekontrolisano i brzo, često prelazeći 50% na mjesečnom nivou. Ova situacija obično nastaje kada monetarni sistem jedne zemlje doživi kolaps, što dovodi do gubitka povjerenja u valutu. U takvim situacijama, ekonomija brzo upada u haos, jer ljudi ne mogu da priušte osnovne potrepštine.

Kada i zašto je štetna

Na inflaciju se često gleda kao na prirodan aspekt ekonomskog rasta, pri čemu se umjereni nivoi smatraju korisnim, međutim, kada inflacija postane prekomjerna ili nepredvidiva, može da ima ozbiljne negativne efekte na pojedince i preduzeća. Prije svega, ona čini da novac koji je sačuvan tokom vremena, poput štednje, izgubi vrijednost.

Visoka inflacija direktno smanjuje kupovnu moć, što znači da potrošači mogu da kupe manje za isti iznos novca, što je posebno teško za domaćinstva sa niskim prihodima, gdje se značajan dio prihoda troši na osnovne potrebe. Na primjer, ako je inflacija 10% na godišnjem nivou, porodici koja je trošila 1.000 eura na namirnice biće potrebno 1.100 eura naredne godine za iste artikle, što efektivno smanjuje njihov životni standard.

Nepredvidiva inflacija stvara nesigurnost za preduzeća, otežavajući im definisanje cijena, prognoziranje prihoda i planiranje budućeg poslovanja, pa može dovesti do odluke o smanjenju ulaganja, jer se u takvim okolnostima odustaje od poteza poput širenja i novih ulaganja, jer je teško projektovati buduće troškove.

Česte promjene cijena zbog inflacije donose tzv. „troškove menija“, što su troškovi s kojima se preduća suočavaju prilikom prilagođavanja cijena. Ovo uključuje ponovno štampanje cjenovnika, ažuriranje etiketa sa cijenama i promjenu sistema određivanja cijena, u što se uračunavaju i vrijeme i produktivnost radne snage koji se na to utroše. Ovi troškovi mogu se nagomilati i smanjiti efikasnost, što dovodi do viših cijena za potrošače.

Takođe, da bi se borile protiv inflacije, centralne banke često povećavaju kamatne stope, što poskupljuje zaduživanje, a to utiče na potrošače koji traže kredite za kuće ili automobile, kao i na preduća koja žele da se šire ili inoviraju. Viši troškovi zaduživanja mogu da uspore ekonomski rast smanjenjem potrošnje i ulaganja.

Kada je korisna

Iako se inflacija najčešće posmatra kao nepoželjna pojava, ona takođe može imati pozitivne efekte na ekonomiju. Umjerena inflacija, koja najčešće iznosi do 2% na godišnjem nivou, u zdravim ekonomijama signal je ekonomskog rasta. Kako tražnja za robom i uslugama raste, cijene se povećavaju, što ukazuje na to da potrošači troše više. Na primjer, niska stopa nezaposlenosti i rast plata nastao kao posljedica realnog rasta i razvoja obično dovode do povećane potrošnje, što podstiče preduća da ulažu u proizvodnju i inovacije.

Takođe, inflacija može da smanji realni teret duga, posebno za dužnike sa fiksnim kamatnim stopama, jer kako vrijednost novca opada tokom vremena, dužnici mogu da vraćaju dugove količinom novca koja s protokom vremena na tržištu ima manju kupovnu moć.

Inflacija nerijetko motiviše pojedince i preduća da troše i investiraju umjesto da čuvaju novac, svjesni činjenice o vremenskoj vrijednosti novca. U vremenu inflacije ljudi su skloniji ulaganjima u imovinu ili projekte za koje vjeruju da će im dugoročno zadržati više vrijednosti nego što bi štenja novca u takvim vremenima omogućila.

Mjerenje i indeksi

Da bi se efikasno pratila inflacija, stručnjaci koriste različite indekse koji prate promjene cijena, pružajući ključne uvide za donosioce odluka, preduzeća i potrošače. Jedna od najpoznatijih mjera inflacije je indeks potrošačkih cijena (Consumer Price Index – CPI), pomoću kojeg se prate prosječne promjene cijena koje potrošači plaćaju za potrošačku korpu. Na primjer, ako CPI pokaže porast od 3% tokom godine, to ukazuje na to da potrošači moraju da potroše 3% više da bi održali svoj prethodni standard života. Ovaj indeks pomaže vladama i preduzećima da prilagode plate i ostale izdatke kako bi se nosili sa rastućim troškovima.

Pored indeksa potrošačkih postoji i indeks proizvođačkih cijena (Producer Price Index – PPI), koji mjeri prosječne promjene cijena koje domaći proizvođači dobijaju za svoju robu i usluge. Za razliku od CPI, koji se fokusira na potrošačke cijene, PPI gleda na cijene iz perspektive proizvođača, pokrivajući sirovine do gotovih proizvoda. Povećanje troškova sirovina, kao što su čelik ili nafta, često dovodi do viših cijena za potrošače, što čini PPI vrijednim indikatorom za predviđanje buduće inflacije.

Osnovna inflacija isključuje nestabilne stavke kao što su hrana i energija iz šireg mjerenja inflacije poput CPI ili PPI, jer ta isključenja pomažu da se pruži jasnija slika o ključnim trendovima inflacije. Na primjer, ako cijene nafte naglo porastu, ukupna inflacija može oštro rasti, dok osnovna inflacija može ostati stabilna, što ukazuje na to da su širi inflatorni pritisci manje ozbiljni.

Ovdje je važno pomenuti i BDP deflator koji mjeri promjene cijena u cijeloj ekonomiji prateći cijene svih domaćih proizvedenih dobara i usluga. Za razliku od CPI, koji se oslanja na fiksnu potrošačku korpu, BDP deflator se prilagođava promjenama u ekonomskoj proizvodnji, zbog čega može uzeti u obzir opadanje cijena tehnologije dok drugi sektori rastu, pružajući tačniju sliku ukupne inflacije.