Dječačku radost na licu, mladalački izgled i vitalnost u osmoj deceniji sačuvao je zahvaljujući sportu. Trčanje na stadionu ne mogu spriječiti ni snijeg, kiša, zagađen vazuduh, „pa da gromovi pucaju“, mora istrčati taj dan. Skroman, nenametljiv, odgovoran, zrači mirom i radošću. Vaspitan da cijeni prije svega svoju porodicu, pa druge ljude, mogao je mnogo više postići da je bio  prodorniji, ali, kaže, svako se za nešto rodi. Tako je i njemu dar od Boga sportski duh koji pokazuje još od sedme godine.

Esad Esko Kafedžić (71) poznat je Pljevljacima, jer svako jutro dok je radio odlazio je na trčanje, prije ili nakon posla. Danas kada je u penziji ne propušta ni jedan dan da ne istrči 30 krugova oko stadiona. Na stadionu provodi život. Pored stalnog trčanja, voli da prati sportske utakmice na televiziji, a redovno prati utakmice „Rudara“ na stadionu. Esko primjećuje da u Pljevljima ima dosta sportskih klubova, dok je ranije bio zastupljen samo fudbal i rukomet, a imali su samo dva sportska terena za igru. Danas omladina ima odlične uslove na stadionu, ali ne cijeni to što ima.

Esko  od malih nogu voli i živi za sport. Talentovan za fudbal, atletiku, odbojku, ali talenat nije iskoristio onako kako je mogao. Igrao je fudbal u „Rudaru“ za pionire, kadete i omladince i samo jednu utakmicu odigrao za prvi tim.

– Medalje i novac mi nikada nisu zanimale. Sve ovo radim zbog zdravlja i zbog toga što mi prija. Mogao sam mnogo više postići u sportu da nisam bio previše skroman. Govorili su mi, dok sam bio mlad, mogao sam za „Zvijezdu“ da igram. Kada bi me pohvalili da sedme godine.

Esko  od malih nogu voli i živi za sport. Talentovan za fudbal, atletiku, odbojku, ali talenat nije iskoristio onako kako je mogao. Igrao je fudbal u „Rudaru“ za pionire, kadete i omladince i samo jednu utakmicu odigrao za prvi tim.

– Medalje i novac mi nikada nisu zanimale. Sve ovo radim zbog zdravlja i zbog toga što mi prija. Mogao sam mnogo više postići u sportu da nisam bio previše skroman. Govorili su mi, dok sam bio mlad, mogao sam za „Zvijezdu“ da igram. Kada bi me pohvalili da dobro igram fudbal ja bih se zacrvenio – kazao je Esko koji nije ostvario značajne rezultate u sportu, iako je imao sve predispozicije, ali na porodičnom planu jeste.

Oženio se u 21-oj godini a sa suprugom Vericom je u braku 47 godina. Supruga je Eskova velika podrška i imaju tri kćerke Azru, Sanelu i Suzanu, četvoro unučadi, jedno praunuče, dok drugo očekuju. Ne žali Esko za propuštenim prilikama, jer sve radi puna srca, od sporta nikada nije odustao, a od takmičarskog žara važniji je svakodnevno ispunjen život, porodica i prijatelji.

– Moja mladost je bila drugo vrijeme. Bio sam privržen porodici. Otišao sam sa 1969. godine godina u Švajcarsku, preko Biroa rada, da bih radio kao konobar. Kako su tamo primijetili moj talenat za fudbal pozvali su me da igram fudbal za njhovu regionalnu ligu koja je bila poluprofesionalna. Ostao sam u Bernu pet mjeseca i zaradio novac igrajući fudbal, umjesto da radim kao konobar. Bio mi je to najljepši period. Učio sam jezik, družio se sa našim ljudima, ali i sa Italijanima, Špancima. Tamo sam prvi put vidio vještačku travu. Jedva sam čekao da donesem zarađeni novac i da pomognem roditeljima. Bio sam najstariji od petoro djece – istakao je Esko koji je još kao mali zarađivao na poljoprvirednom dobru i naučio poljoprivredne poslove iako je rođen u gradu. Sa 16 godina radio je tri mjeseca u ciglani teške fizičke poslove. Kada se vratio iz Švajcarske iste godine se zaposlio i oženio. Radio je u „Prevozu“ 40 godina kao magacioner, časno i odgovorno, bez dana bolovanja i zakašnjenja.

– Zahvaljući podršci i razumjevanju supruge sve postižem. Do 45-te godine igrao sam fudbal. Svaka ulica imala je ekipu. Bila su to drugačija vremena i mnogo bolje druženje. Kasnije kako se društvo razdvajalo, prestali smo da igramo fudbal, a ja sam znao da ne mogu stati. Sport mi je u krvi. Otišao sam na stadion. U to vrijeme profesionalno se bavio atletikom Tile Kondo, dok su mi uzori Toka Grdinić i Esad Gec koje sam zatekao na stadionu da se bave trčanjem. U početku sam trčao10 krugova, drugu godinu 20, kasnije sam mogao i do 80 krugova da istrčim bez prestanka.Tadašnja omladina je moje trčanje komentarisala sa podcjenjivanjem i neprijatnim dobacivanjem, a sada me mladi ljudi podržavaju i čestitaju – objašnjava Esko.Danas u osmoj deceniji istrči 30 krugova, svaki dan, a to je relacija od 12 kilometara za koju mu je potreban sat i deset minuta. Pored trčanja, radi vježbe i na spravama, sklekove. Mnogo mlađi ljudi mu zavide na vitalnom izgledu i kondiciji koju posjeduje. Čude se kako može toliko da izdrži, mnogi se i zastide  kada shvate da ne mogu da prate Eskov tempo. Najvažnije je, kaže, počinjati polako i sam. Trčanje ne propušta ni jedan dan, ni kada je u drugom gradu. Bez trenerke i patika nigdje ne ide. Esko vodi uredan život, ne puši i ne pije alkohol, kafu ponekad, dva obroka dnevno i dosta voća – savjeti su Eskovi za dobro zdravlje i vitalnost.

– Nikada injekciju nisam primio. Prvi put sam otišao kod ljekara prije deset godina zbog slabijeg sluha. Od tada više nisam išao jer nisam imao razloga – naglašava Esko koji pokazuje primjerom kako čovjek kada nešto voli, kao što on voli sport, ne odustaje, dok god bude na nogama, kako je kazao, trčaće i baviće se i sportom, a omladini poručuje da bi volio kad bi bar dio svog slobodnog vremena koristili u ovakvoj aktivnosti.