Čovjek ne može da bira porodicu u kojoj se rađa ali je dužan da je čuva i njeguje, jer porodica je naljepši kutak u životu svakog čovjeka, stub sigurnosti i pomoći. Mladost zna da ponudi mnogobrojene izazove, plahovitost da uskovitla strasti a porodično razumjevanje najvažniji je oslonac za čovjeka. Četvoročlana porodica  Savke- Maje (32) i Miloja –Belog (56) Lekića 16 godina svija svoje gnijezdo, uz životne izazove, ulažući trud u stvaranje uslova za stabilne prihode od poljoprivrede na oko 9 hektara imanja. Uz pomoć dva sina Luke (15) i Danila (14), koji idu u osnovnu školu u Boljanićima đačkim kombijem, Lekići siju više žitarica.

Bele je jedan od rijetkih pljevaljskih poljoprivrednika koji tri godine pravi silažu od kukuruza. Ove godine 8. oktobra bio je treći dan od spremanja silaže sa površine od tri hektra zasađene kukuruzom. Bele je zadovoljan prinosom od oko 120 kubika koji će biti dovoljan da za prehranu krva do naredne sezone a imali su prinose i sa parcele od dva hektra zobi, pri čemu su jednoj  parceli imali štetu jer su je „đavolisale divlje svinje“. Na silažu od žita odlučio se nakon što je vidio kako to rade Bjelopoljci, išao je kod Vučka Pešića, duž niz godina a „sad na interentu ima šta kod te interesuje“. Kaže da za ishranu simentlaki mora da se uz sijeno dodaje i prihrana od koncentrata pa se silaža pokazala kao najbolji prirodan način za povećanje mliječnosti krava. U popodnevnim časovima sunčanog dana od 12 stepeni celzijusa sin Luka, raskomoćen bez majice kao u sred ljeta, budno prati sve faze oko silaže. Kaže da voli selo i da želi da živi na selu zbog čega će nakon završene osnovne škole da upiše srednju poljoprivrednu u Baru. Pomaže im brat Milan, odbornik u SO i predsjednik OONSDP, koji vozi drugi traktor, dok Bele u njivi traktorom „ubira“ kukuruz.

Bele priča da momcima sa sela ne bi trebalo da je teško da se ožene i da je on uvijek volio društvo, pa je znao i da se zapije a nije mogao da istrpi kada ga neko izaziva. Prije dvije godine prestao je da pije alkohol. Obnovio je voćnjak i zasadio 90 stabala, najviše šljive čačanke rodne i nekoiko jabuka. Bio je autoprevoznik, izvlačio je građu iz šume a već 11 godina, kao poljoprivrednik, uplaćuje penzijsko-zdravstveno osiguranje za zanimanje poljoprivrednik.

-Nema poljoprivrede bez pomoći države. Moja generacija a je da radi fizičke poslove ovo mlađe mora sve da radi mehanizacijom a to je teško nabaviiti bez pomoći države. Dizao sam kredite i vraćao visoke kamate, išao po šumi u građu, da bismo sve ovo stvorili. Da da sam na mjestiu djece ovo bih ponovo radio. Ne znam kakva će vremena biti, nek Bog da zdravlja, oni će sami odlučiti, kaže Bele koji traktorom „Same tiger“ vuče građu za privatnike a od duga koji je imao od „Vektre-Jakić“ uspio je da dobije građevinskog materijala.

Ove godine, nakon što su izgradili kombinovan  svaremen objakat 16×16 m za držanje sijena, krava, mljekar, zazimili su 11 simentalki crvene rase „Hoštajn“, dvije junice i dva bika. Dva puta su bili korisnici programa IPARD lajk, i dobili 50 odsto uloženih sredstava, za izgrađeni bazen za stajnjak od 120 kubika i osoku, nabavku mehanizacije pluga, grabilice i freze. Maja kaže da zavisno od perioda krave daju i do 30 litara mlijeka i da vole više silažu od koncentrata.

Na 28 km od Pljevalja, u selu Previju zimuje šest domaćinstava u dobrim uslovima jer su obezbijedili stabilno vodosnabdijevanje 1984 godine, koje su 2013. godine pojačali većim promjerom cijevi za vodovod, čime su omogućili da mogu držati i veći broj krava.

Maja, rođena Mitrović, se nakon završenog prvog razreda Gimnazije udala za Bela. Kao dijete prosvetnog radnika Jagoša Mitrovića, kaže da su samo ljeti dolazili na selo da završe kosanicu i uzgajaju povrće. Kada se udala imali su četiri  krave a svekrva Dušanka (83) je prvih godina braka radila sve poslove oko sira a Maja je pomagala i osamostalila se tek kada je svekrva otišla u banju. Maja kaže da ustaje u 7 sati i da najviše vremena ostavi oko muže a da samo zimi krave noće u štali, pa je lakše kada se ne čisti iza njih. Znala je i po tri sata da muze krave kada se pokvarila stara muzilica a nakon što su nabavili novu sve je lakše.

-Čovjek čim dođe da živi na selo mora da se privikne na život na selu. Kad se krene na vrijeme sve se stigne. Sve poslove oko kosanice mašinski završimo za 10 do 15 dana, zavisno od vremenskih uslova, kaže Maja dodajući da je najbitnije da imaju stalnog kupca za sir iz Podgorice, po cijeno od 3,3 do 3,5 evra, te da joj je u jednom objektu „sve na ruci“.

Nakon podjele zemlje između tri brata Lekića, Belu je pripala stara porodična kuća koju renoviraju i Maja se nada dogodine za Miholjdan, porodičnu slavu, i usele. Nabavili su materijal kaže Bele a najveći posao je krovna konstrukcija, za šta treba vremena i nije se moglo ranije stići.Braća Dragan i Mijo su u blizini napravili nove kuće.

Na pitanje kako se slažu Maja kaže kao i u svakom braku uvijek može da ima riječi ali da se dobro slažu i da su im djeca vrijedna pa se svi trude da stvore što bolje uslove za život. Imaju neopremljenu kuću u Pljevljima a Maja smatra da je život u gradu bez dobrog posla i plate težak i kaže da je zato bolje na selu proizvoditi zdravu hranu i dobar sir. Krave su u čobanici ili u ograđenom imanju. Kaže da ima dosta posla ali da se može naći vremena za druženje i odlazak u grad. Bele i Maja imaju svu potrebnu mehanizaciju za poljoprivredu, kamion i tek nakon što su uložili u domaćinstvo od koga žive ostalo je da završe renoviranje porodične kuće. Na 982 m nadmorske visine u Previju, dok većina komšija trži bolji život u raznim gradovima, kompletna porodica želi da stvara i živi na selu.