Najatraktivnijih 135 metara rječnog toka, ne samo u Crnoj Gori i na Balkanu, već i u cijeloj Evropi

Najkraća rijeka u Evropi duga je svega 135 metara, ali je vjerovatno najbrža i najsnažnija na starom kontinentu. Riječ je o crnogorskoj Ljutici. Ova rječica lijeva je pritoka Tare, a kada je vodostaj u punoj snazi u sekundi izbaci i do 1.000 litara. 

Od siline i snage, Ljutica je pjenušava i veoma hladna. Zbog siline i snage vode je “bijela” pa s edno korita, od izvora do ušća, ne vidi. Prava divlja ljepotica, izvire ispod stijene i uklesala je put među kamenjem.

“Upisana je dva puta u Ginisovu knjigu rekorda, kao najkraća i najjača rijeka, sa najvećim proticajem na svijetu, a koja u proljeće kada se snjegovi tope i nadođu vode presijeca čuvenu plahovitu Taru”, priča predstavnik NVO “Da živi selo” Vaso Knežević. 

Obavezna „stanica“ na rafing turama

Ljepote ove rijeke svake godine privuku hiljade turista. Obavezna je i “stanica” na rafting turama niz brzake Tare. 

“Turisti su fascinirani. Kada se krivudavim putićem od Tare popnemo do izvorišta Ljutice, oduševljenje nikada ne izostane. Ljutica je najveći izvor vode za piće u Evropi, koja se može piti bez ikakvog prečišćavanja. Veoma je hladna, temperatura je svega od 3 do 5 stepeni”, priča nam skiper Bojan Milačić. 

Ljutica je smještana ispod jedne strme stijene, odmah ispod magistrale, na pola puta između početne tačke raftera, između “Splavišta” i mosta na rijeci Tari u mjestu Đurđevića Tara. Krivudavi, strmi putić kroz šumicu vodi od magistrale prema Ljutici i Tari. 

I dok kod turista izaziva oduševljenje, o ljepotama ovog prirodnog blaga, kako kaže Vaso Knežević, naši građani ne znaju mnogo. 

“Građani Crne Gore malo znaju o zemlji u kojoj žive. Više se dive ljepotama u drugim djelovima svijeta, a da pritom ne znaju o svojoj državi dovoljno. Moramo upoznati svoj zavičaj da bismo ga više voljeli, kako nam o našim prirodnim ljepotama ne bi držali predavanja stranci. Nažalost i naši mediji bi trebalo da budu posvećeni takvim stvarima, da predstavljaju naše prirodne ljepote, jer današnje generacije su previše statične i bez istraživačkog duha. Svi hoće da im se informacije serviraju”, ističe Knežević.

A brzacima Ljutice do sada je uspio da se spusti samo kajakom Mojkovčanin Radovan Čobeljić, i to u ljetnjim mjesecima kada je vodostaj bio nizak. Tokom ostatka godine njena snaga prkosi svim živim bićima, pa u njoj nema ni ribe. Takođe, nemoguće je i plivati u ovoj snažnoj i brzoj rijeci. 

Brzaci Ljutice pokretali dvije vodenice

Nekada su se na ovoj rijeci nalazila dva mlina, na kojima su okolna bratstva mljela žitarice. Tokom sušnih i gladnih godina, stanovnici ovog kraja su u istim tim vodenicama brašno pravili od suvih divljih krušaka. Danas pokraj korita Ljutice postoje samo drvene grede i kamen, svjedočanstvo nekih prošlih vremena. 

“Vodenice nisu sačuvane. Rukovodstvo Nacionalnog parka bi trebalo da ih obnovi na osnovu izgleda sa starih fotografija, kako zbog budućih pokoljenja tako i zbog turizma.Ljutica je glavno mjesto gdje se splavari zaustavljaju, prave pauzu i obilaze ovu nesvakidašnju rijeku. Takođe, Nacionalni park bi trebao da poradi i na stazi za pješake od magistrale do Ljutice u cilju njene turističke valorizacije”, poručuje Knežević.