Svi znaju za Hitlera ili Staljina, koji su zapamćeni u istoriji kao ljudi koji su ubili milione. Međutim, za Leopolda II, retko ko je čuo, a Belgija se i dalje trudi da se za njegove zločine nikad ne sazna. On je pobio milione, a ostao upamćen kao „veliki graditelj“.

Leopold II je rođen početkom aprila 1835. godine kao drugi sin belgijskog monarha Leopolda I. S obzirom na to da je njegov stariji brat umro prije njegovog rođenja, Leopold je od dana rođenja bio jedini pretendent na belgijski presto. Već sa devet godina Leopold je dobio titulu vojvode kao i potporučnika belgijske vojske.

Godine 1955. postao je član Senata u kom je naporno radio na pitanjima robne razmene Belgije sa drugim zemljama, ali i na preuzimanju kolonija smatrajući da od njih zavisi blagostanje zemlje.

Desetak godina kasnije, krajem 1865. godine, umro je Leopold I. Tačno sedam dana nakon njegove smrti, 17. decembra, Leopold je položio zakletvu i sa 30 godina postao belgijski kralj.

Leopold II je bio ambiciozan kralj vrlo fokusiran na prosperitet svoje zemlje. U pismu koje je 1888. godine napisao svom mlađem bratu, princu Filipu, Leopold II navodi da država mora da bude snažna i prosperitetna što znači da mora da ima sopstvene kolonije, prelijepe i mirne’.

Za Belgijance „veliki graditelj“, za Kongo najveći krvnik u istoriji

I zaista, Belgijancima pod njegovom krunom nije bilo loše. Leopold II je omogućio formiranje radničkih sindikata, pa je došlo do drastičnih pozitivnih pomaka na polju radničkih prava odraslih i djece. Reformisao je vojsku, belgijski Ustav, sitem glasanja i među Belgijancima ostao upamćen kao „kralj graditelj“. Neka od najspektakularnijih zdanja po kojima je Belgija i danas poznata sagrađena su upravo za vrijeme njegove vladavine.

Sve njih, da stvar bude zanimljivija, nije ostavio svom potomstvu već belgijskom narodu. Ovo sigurno ne zvuči loše, ali iznenađuje činjenica da je tako darežljiv čovek upamćen u istoriji kao „krvnik Konga“ i „Hitler prije Hitlera“ i to sasvim opravdano. On je direktno odgovoran za smrt više od 10 miliona ljudi.

Kako bi mogao da finansira svoje državne ambicije, ali i sopstveno bogatstvo, Leopold II je kao privatna osoba, a ne kao kralj, sa pozajmljenim novcem belgijske vlade u centralnoj Africi osnovao koloniju pod imenom „Nezavisna država Kongo“. Time ne samo da je postao vlasnik ogromne teritorije, već i cjelokupnog stanovništva koje je na njemu živjelo.

Nakon što je od 1876. godine pokušao da dođe u posjed kolonije na različite načine, to mu je napokon uspjelo uz pomoć privatnog holdinga „prerušenog“ u međunarodnu naučnu i dobrotvornu organizaciju.

Dvije godine kasnije holding je angažovao slavnog istraživača Henrrija Stenlija da na području Konga osnuje koloniju. Uz mnogo diplomatskog manevrisanja, 14 predstavnika evropskih zemalja i SAD, Leopolda II su priznale kao vladara teritorije koja će 5. februara 1885. godine postati poznata kao Nezavisna država Kongo.

Blagoslov je bio umrijeti bez sakaćenja

Stranim vladarima je novoosnovanu državu predstavio kao projekt posvećen poboljšanju života domorodačkog stanovništva, ali na umu je imao nešto sasvim drugo. Tom državom je, inače 76 puta većom od Belgije, vladao pomoću privatne vojske „Force Publique“ i jedino što ga je zanimalo bila je eksploatacija prirodnih resursa i besplatna radna snaga.

Na samom početku postojanja države, iz nje se u Belgiju izvozila slonovača, ali ona nije donosila očekivanu zarade. Kada je na globalnom nivou munjevito porasla potražnja za kaučukom, Leopold II je preusmjerio svoju pažnju sa slonovače. On je angažovao besplatnu radnu snagu, domoroce koji su imali jedini izbor, da rade do iznemoglosti ili da umru. Milioni njih na kraju su bili osuđeni na oboje.

Prema različitim procjenama, za vrijeme „Nezavisne države Kongo“ ubijeno je između jednog i 15 miliona ljudi. Istoričari koji su se najviše bavili ovim slučajem slažu se da se ta brojka kreće oko 10 miliona ljudi što je čak polovina tadašnjeg stanovništva države.

Da se tamo događa nešto vrlo loše, prva je prepoznala Britanska Kruna koja je u Kongo poslala inspekciju, a nakon što se saznala istina osnovana je prva masovna organizacija za ljudska prava na svijetu. Ali, nije samo Leopold II imao krvi na rukama. Slične metode su u sopstvenim kolonijama primjenjivali i Nemačka, Francuska i Portugal.

Leopoldova smrt i „Veliki zaborav“

Nakon međunarodne zajednice, Leopold II se našao na udaru kritika Radničke i Katoličke stranke nakon čega je Nezavisna država Kongo preimenovana u Belgijski Kongo i stavljena pod budno oko belgijskog parlamenta. Danas se na toj teritorijui nalazi Demokratska republika Kongo.

Nakon tačno 44 godine vladavine, Leopold II je preminuo 17. decembra 1909. godine, a kralj je postao Albert, sin Leopoldovog brata Filipa. Do kraja svoje vladavine Leopold II je bio vrlo nepopularan, a građani su izviždali njegovu sahranu.

Belgija je uložila mnogo energije i sredstava kako bi sprovela tzv. „Veliki zaborav“, proces zbog kog mnogi Belgijanci danas Leopolda II znaju kao „velikog graditelja“, a muzeji i danas ignorišu njegove zločine.

O ulozi kralja Leopolda II sve do prije nekoliko godina raspravljalo se i u Demokratskoj republici Kongo. Njihov ministar kulture je 2005. godine u glavnom gradu Kinšasu organizovao da se postavi kip Leopolda II pod objašnjenjem da je vrijeme kolonijalizma bilo vrijeme ekonomskog i društvenog progresa. U svom govoru je naglasio da ljudi osim negativnih treba da uvide i pozitivne strane Leopolda II.

Samo nekoliko sati nakon postavljanja, kip je uklonjen i više nikada nije vraćen.