Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka Rešo je išao u Osnovnu školu „Dušan Korać.“ Na času srpskohrvatskog jezika nastavnik pita đake ko će da mu izrecituje jednu epsku narodnu pjesmu kratkog sadržaja kako bi dobio peticu.

Poletješe ruke u zrak, samo Rešo zadrža obje na klupi.

Vidje to nastavnik pa ga upita:

„Dobro Rešade, zašto ti nisi podigao ruku? Da li to znači da ne znaš ni jednu epsku pjesmu?“

„Znam nastavniče, ali se ja ne volim gurati, pa makar se radilo i o petici.“

„Dobro, de, hajde nam kaži jednu.“

„Konja jaše Kraljeviću Marko, dojaha ga do Crnoga mora,“ kao iz topa otpjeva Rešo i stade.

„Bravo Rešade, hajde nastavi dalje. Odlično.“

„Nema dalje nastavniče,“ mirno odgovori Rešo.

„Kako nema,“ začuđeno će nastavnik.

„Lijepo. Nema kud dalje. Ko je još jahao konja po moru? Rekli ste kratku.“

***

Gorom jezdi gospodar silni,

Nekad milni a danas silni.

Narod kuka a gora besjedi:

Čarna Gora ostade ti pusta,

Ode narod džadom kukajući,

Osta silni gorom pjevajući.