Na današnji datum prije 31 godinu, 18. maja 1993, mladi par iz Sarajeva Admira Ismić i Boško Brkić ubijeni su u pokušaju da zajedno napuste opkoljeni grad.

Snajperski metak pogodio je Boška, koji je odmah preminuo. Drugi metak, pogodio je Admiru. Njihova zagrljena tijela ležala su sedam dana na mostu i ta je slika obišla svijet, podsjetio je BHRT.

Osmi dan, tijela Admire Ismić i Boška Brkića su izvučena i sahranjena na groblju u Lukavici.

Po završetku rata, na inicijativu i želju roditelja Admire Ismić, njihovi posmrtni ostaci prebačeni su i zajedno sahranjeni na groblju “Lav” u Sarajevu.

Njihove porodice, porodice Srbina i Bošnjakinje, radovale su se njihovoj ljubavi, ali zbog tadašnjeg sistema i međunacionalnog razdora, o njima se piše i govori i kao o sarajevskom Romeu i Juliji.

Do danas niko nije odgovarao za njihovo ubistvo, a u Sarajevu nema spomenika koji bi čuvao uspomenu na ljubav jaču od zla probuđenog devedesetih.

Ljubav Boška i Admire planula je u godini kada je u Sarajevu upaljen Olimpijski plamen. I baš poput tog plamena i događaja 1984. godine, bila je spektakularna. O njenoj snazi govore svi koji su ih poznavali. Voljeli su se devet godina, a onda je došao rat, rat u kom je neko želio da povjerujemo da je pogrešno što se vole Srbin i Bošnjakinja. Buktao je tada plamen mržnje i razaranja.

Željeli su da pobjegnu iz užasa. Postoje iskazi da je njihov izlazak iz Sarajeva bio dogovoren sa obje vojske. Ipak, neko je pucao na njih na mostu Vrbanja. Prvo na Boška, pa na Admiru, koja je, prema svjedočenjima, teško ranjena dopuzala do njegovog tijela i zagrlivši ga preminula. Ovako su 2015. za N1 govorili Admirini roditelji i Boškova majka.

” Admira je bila jedna otresita osoba, koja je znala da postavi cilj i stigne do njega po svaku cijenu. Nikad nije odustajala. Boško je bio veseo, uvijek nasmijan, nije mu silazio osmjeh s lica. Željeli su da imaju mnogo djece, govorila mi je – ‘mama, imaću petoro djece, hoćeš mi ih čuvati’… bila je mnogo topla osoba, uvijek kad bi došla kući prigrlila bi me, ja još uvijek imam osjećaj te ruke njene na ramenu, i poljupca ” kazala je Nedreta Ismić, Admirina majka.

Još samo Admirina majka je živa. Otac je preminuo, očekujući da će se Boško i Admira odnekud pojaviti i do kraja vjerujući u sumanutost ideje da se ljudi dijele po vjeri i naciji.

” Ja stalno čekam da se vrate i vjerovatno ću umrijeti sa tim osjećajem… Onaj ko nije znao BiH i Jugoslaviju, on ima tu priču… koji Srbi koji muslimani, koji Hrvati, o čemu oni govore ” kazao je Zijo Ismić, Admirin otac.

” Teško mi je… neko kaže Romeo i Julija, ali ne, mi se nismo protivili njihovoj ljubavi ” kazala je Boškova majka.

Na Vrbanja mostu ubijeni su Boško i Admira, ali onaj ko je pucao nije ubio njihovu ljubav. Ljubav je ostala besmrtna da nas vječno podsjeća da je tad, na koju god stranu da je pucano, pucano na svoje, na svoju kuću, ali i duše svojih potomaka koje će zauvijek boljeti sve što se tada dogodilo.