Kulturno blago Crne Gore i regiona bogatije je za oko 300 pjesama, zahvaljujući Pljevljaku Hamdiji Šahinpašiću koji ih je sačuvao od zaborava.

Vrsni interpretator sevdalinki i sakupljač narodnog blaga preminuo je u Sarajevu 2003. u 89 godini. Mnogi ga nazivaju posljednjim velikim “narodnim pjevačem” i sakupljačem narodnih epskih i lirskih pjesama pljevaljskog kraja, Sandžaka, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Makedonije.

Znao je skoro dvije hiljade narodnih lirskih pjesama, u kojima je sadržana istorija, kultura i jezik stanovništva. Njegove pjesme uglavnom su praćene zvucima tambure, koju je i svirao.

Mnoge od njih često su na repertoaru i pljevaljskog gradskog tamburaškog orkestra.

Šef orkestra Emir Prekić kaže da je, osim što je bio sakupljač pjesama, Šahinpašić bio i pjevački fenomen, jer je znao hiljade pjesama na našem, trurskom i albanskom jeziku.

“Šahinpašića nazivaju enciklopedijom narodnog melosa. Miran i povučen, neko od koga je čuvena Ksenija Cicvarić, dok su bili solisti Radio Titograda, učila kako se pjeva. Kada je imao četrdeset godina posjetio je muzikologa Miodraga Vasiljevića, člana Srpske akademiji nauka i umjetnosti u Beogradu i nekoliko dana mu pjevao više od 300 pjesama. Vasiljević je snimio te pjesme i napisao note. Tako je nastala zbirka od 300 pjesama, koju je Ruska akademija nauke i umjetnosti, dvojezično i sa notnim zapisima, objavila u Moskvi 1967. pod nazivom ‘Jugoslovenske narodne pesme iz Sandžaka, po pjevanju Hamdije Šahinpašića iz Pljevalja’. Osim Vasiljevića, sa njim su razgovarali i drugi etnomuzikolozi, književni hroničari i teoretičari, pa čak i iz Amerike i Japana, ali pjevač nikome nije poklonio svoje potpuno povjerenje i znanje”, priča Prekić.

Neposredno pred raspad SFRJ, počeli su dogovori između crnogorske i bosanske akademije nauka i umjetnosti oko zajedničkog objavljivanja kulturnog blaga kojeg je sakupio i sačuvao od zaborava Šahinpašić, ali je rat prekinuo te aktivnosti.

U jednom od intervjua za bosanske medije, Šahinpašić je kazao da je talenat za muziku, kao i pjesme koje je sačuvao, slušao od svojih roditelja – oca Asimbega i majke Šerife koji su bili dobri pjevači.

“Slušajući naše roditelje kako pjevaju u originalu pjesme, učili smo tekstove i melodije. Ja sam od 1938. do oslobođenja bio prosvjetni radnik i tada sam shvatio značaj ovih pjesama i dao se na posao. Sve su mi pjesme iz ove zbirke drage i osjećam ih takoreći kao dio moga tijela, ali mi je je nekako bila najdraža pjesma ‘Il je vedro il oblačno’. Gdje sam je god pjevao, lijepo je primljena”, kazao je Šahinpašić.

Rekao je i da je iz njegove zbirke ukradeno 30 pjesama koje su kasnije prepjevane i ne odgovaraju originalu.

“Ja se oko toga nisam mnogo sjekirao jer znam da su originali ovdje, u ovoj knjizi”, govorio je za života Šahinpašić.

Rođen je u Pljevljima 1914. Tu je završio osnovnu školu, a zatim Veliku medresu 1938. u Skoplju. Službovao je u Ulcinju do 1941. godine, kada zbog ratnih dejstava odlazi u Bosnu, gdje je radio kao vjeroučitelj u Sarajevu, Bosanskoj Gradiški i Sanskom Mostu. Poslije oslobođenja vratio se u Pljevlja i radio u osnovnoj školi kao učitelj pjevanja, a u slobodnom vremenu bio je aktivan u KUD-u “Volođa” kao instrumentalista, vokalni solista i jedno vrijeme, kao sekretar. Zbog javnog protestvovanja protiv Zakona o ukidanju zara i feredže, upućen je, bez ikakvog suđenja, na robiju, na Cetinje. Nakon tri i po godine robijanja, u Crnoj Gori nije mogao da dobije službu, pa je zarađivao pjevanjem po kafanama u Priboju, Novoj Varoši i Novom Pazaru.

“Kada je 1957. konkursom Radio Titograd tražio pjevača solistu, Hamdija nije htio da se prijavi, plašeći se da neće biti primljen zbog političke nepodobnosti. Kako nisu pomogle ni brojne intervencije Pljevljaka da konkuriše, to su ga oni sami prijavili na konkurs. Nakon audicije, primljen je kao jedini solista. U kriznim vremenima ove medijske kuće, kada su kolektiv napustili skoro svi njegovi članovi, Hamdija je otišao u Sarajevo gdje se zaposlio kao sekretar gimnazije ‘Braća Ribar’ i tu ostao do penzionisanja 1985”, zapisao Uzeir Bećović u knjizi “Gajret u Pljevljima”.

Mnogi muzikolozi tvrde da je Hamdijina zbirka sevdalinki jedna od najkompletnijih jer pored tekstova sadrži i melodije.

Istaknuti bosanskohercegovački intelektualac pokojni prof. dr Munib Maglajlić zapisao je da je čuvar tradicije pjevanja u porodici Šahinpašić bila njegova majka Šerifa.

“Zbog teškog oštećenja vida, Hamdija je u ranom djetinjstvu mjesecima morao nositi zavoj na očima. Tako je bio upućen da se stalno nalazi u majčinom društvu, a kako su joj i zbog ručnog rada, i zbog pjesme, često dolazile žene, a i ona išla u komšiluk, dječak Hamdija bio je često u prilici da sluša pjesme, i one su mu se urezivale u sjećanje. Tako je Hamdija od sve braće zapamtio najveći broj pjesama i umio ih je najljepše pjevati”, naveo je Maglajlić koji je Šahinpašića smatrao rasnim pjevačem izuzetnih kvaliteta.

Od preko tri stotine zabilježenih pjesama, najviše je ljubavnih. Među ljubavnim pjesmama u Šahinpašićevom repertoaru desetak sadrži lokalna obilježja pljevaljske i sarajevske sredine.

Osim onih sa lokalnim obilježjima pljevaljske i sarajevske sredine, u Šahinpašićevu repertoaru nalazi se desetak pjesama koje su nastale kao odjek istorijskih zbivanja. U zbirci je sedam usmenih balada i nekoliko romansi.

Pljevlja – tamburaška prestonica Crne Gore

Do Drugog svjetskog rata, u Crnoj Gori je postojalo 58 tamburaških orkestara. Nakon rata, taj broj se znatno smanjio. U Pljevljima, koja kasnije izrastaju u pravu tamburašku prestonicu Crne Gore, osniva se KUD ’’Volođa’’. Pedesetih godina prošlog vijeka srpsko društvo ’’Bratstvo’’ i muslimansko ’’Gajret’’osnovali su novi tamburaški sastav pri KUD-u ’ Volođa’’. Dugogodišnji vođa sastava bio je Izet Gerina i 1987. je dao novo ime orkestru – “Pljevaljski tamburaši’’, priča Emir Prekić.

“U to vrijeme, osim Gerine, posebno se ističe rad Safeta Čana, koji je 60-ih godina rukovodio orkestrom od preko 40 mladih tamburaša, koji su tada orkestarski svirali po notama. U čast i priznanje njegovom radu, u okviru Festivala tamburaške muzike, dodjeljuje se nagrada po Safetu Čanu za poseban doprinos razvoju tamburaške muzike u Pljevljima. Takođe, veliki trag tamburaške muzike Pljevalja i Crne Gore upisali su Hamdija Šahinpašić i Tanasije Pejatović – prvi direktor Gimnazije u Pljevljima”, kazao je Prekić.

Priznanje i ulica nose njegovo ime

Bošnjački savjet u Crnoj Gori ustanovio je priznanje nazvano po Hamdiji Šahinpašiću.
Povelja se odjeljuje pojedincima ili institucijama za posebne rezultate ostvarene u izučavanju, promociji i za afirmaciju etnomuzikološkog nasljeđa Bošnjaka u Crnoj Gori. 

Dodjeljuje se svake druge godine na predlog nadležnog odbora, komisije i odluke Savjeta.
Prva povelja Hamdija Šahinpašić dodijeljena je Ibišu Kujeviću i Pljevaljskim tamburašima. Zbog nesebičnog doprinosa u očuvanju narodne baštine i kulturnog blaga, jedna ulica u pljevaljskom naselju Balibegovo brdo nosi njegovo ime.

Objavljeno: 17. decembra 2019. godine