U proteklih pet godina, Crna Gora je zabilježila 16 ubistava žena, čime se svrstava među zemlje s visokim stopama femicida. Ovaj zabrinjavajući trend, kako smatra bivša poslanica u crnogorskom Parlamentu Božena Jelušić, ukazuje na duboko ukorijenjene probleme u društvu, kao i na nedostatke u institucionalnim odgovorima na nasilje nad ženama.

„Nažalost, statistika je takva da Crnu Goru stavlja u neslavni vrh zemalja po učestalosti femicida. U pitanju ozbiljan sistemski, ali problem dinamike odnosa moći koja „proizvodi“ mentalitetske osobenosti. Kad kažem sistemski problem, imam u vidu povezani niz institucija, od tužilaštva, sudova, policije, centara za socijalni rad, kao i zakonske regulative u ovoj oblasti. U različitim slučajevima više ili manje „karika“ tog niza popuste ili se on sasvim prekine“, kaže ona.

Jelušić ukazuje na učestale reakcije naše javnosti: da je ubicu nemoguće zaustaviti kad nešto namjeri, da tužioci ne mogu osuđivati potencijalne nasilnike na zatvorske kazne zbog prijetnji, najzad da su svi ovi femicidi zapravo izolovani slučajevi pomračenja rasuđivanja počinilaca koje je nemoguće predvidjeti.

„Problem je što se to ne može reći za ubistva muškaraca, koje po pravilu ubijaju drugi muškarci, a neuporedivo manje žene. Dakle, imamo problem sa nejednakom moći „ucrtanom“ u spremnost počinioca na ubistvo. Činjenica je da žene nisu počinile 16 ubistava svojih partnera u proteklih pet godina, a svakako su prolazile kroz ljutnju, bijes i frustraciju“, ističe Jelušićeva.

Kaže da je prije svega potrebna je politička volja da se ovaj problem otvori u svoj svojoj složenosti.

„To podrazumijeva, na primjer, da u Skupštini poslanici ne diskutuju protiv pooštravanja kaznene politike za počinioce nasilja nad ženama jer će, navodno, biti lažnog prijavljivanja i djevojke će moći da na taj način „proganjaju“ svoje partnere. Mi imamo razne, često vrlo kvalitetne nalaze i strategije koje su mahom mrtvo slovo na papiru“, ističe Jelušićeva.

Obaveza poštovanja ženskih prava se, kako smatra, sve češće svodi na formu, recimo na rodno senzitivni jezik (koji svakako jeste važan).

„Međutim, malo se radi na ozbiljnoj senzibilizaciji tužilaca i sudova, policije. Centri za socijalni rad se ponekad više plaše počinilaca nasilja nego što štite žrtve, a imamo i počinioce nasilja koji vode centre za smještaj žrtava. U pitanju su ozbiljne anomalije sistema, a sudska praksa je takva da nema odvraćajući efekat na počinioce. Svakako sve počinje od političke volje da se ovo stanje mijenja“, navodi ona.

Podsjeća da su u našem društvu žrtve često stigmatizovane jer iz onog mentalitetskog „pakla“ prečesto izvire pitanje „šta je ona skrivila da bi dobila batine“.

„Žene se stoga stide i da priznaju da se nad njima vrši nasilje. Takođe, čitav sistem postupanja u slučaju prijavljivanja nasilnika je takav da obeshrabruje žrtve, a kazne na donjoj granici propisanih ukidaju odvraćajući efekat kod mogućih počinilaca. Takođe, treba reći da i na globalnoj sceni dolazi do snaženja antirodnih pokreta, do podešnjavanja politika i ugrožavanja ljudskih prava ženama. Društvene mreže dodatno mogu ekstremizovati ljude i uticati na porast nasilja. I ovo je takođe poruka žrtvama i dodatni društveni izazov“, zaključuje Božena Jelušić u razgovoru za Portal RTCG.