Više o svemu Bojana Ćirović, kćerka glavnog vodeničara Deja, razgovarala je za Portal Pljevlja.

-Koliko je stara vodenica i da li je vodenica prestajala sa radom za period njenog postojanja?

Prema informacijama koje mi imamo vodenica je sagrađena 1914. godine. U vlasništvu naše porodice je od 1954. godine. Ova stogodišnja potočara, inače, jedna od rijetkih koje još uvijek odolijevaju zubu vremena, nikad nije stala sa radom. Desi se nekad dan-dva da napravi pauzu, da odmore čeketala ali to je rijetkost. Na nekih 100 metara od vodenice izvire i mali potok koji godinama unazad kako zimi tako i ljeti pokreće vodeničko kolo.

-Ko je najzaslušniji za to što je vodenica još uvijek u funkciji?

Rijetki su primjeri da neko vrati život vodenicama. Sve više po selima nailazimo na slike urušenih i u korov zaraslih vodenica. Za zvuk čeketala u ovoj potočari najzaslužniji je vodeničar Dejo (moj otac), on je ovu vodenicu renovirao više puta, nije dao da se uruši krov niti da propadne patos. Uvijek je znao da vodenica mora da melje.

-Vodenica je više puta bila renovirana?

Tako je, a poslednje veće renoviranje vodenice bilo je 2017. godine. Sa ovim renoviranjem vodenica je dobila i mlinarevu sobu o kojoj je i sam tata često pričao. Mlinareva soba je ujedno i pravi mali etno kutak gdje se mogu vidjeti razne starine koje su nekad bile sastavni dio života a danas samo uspomena.

-Koliko rada i napora iziskuje rad na vodenici, da li vaša porodica sama postiže sve to?

Vodenica zahtijeva svakodnevni rad u njoj, najčešće je to i po 8 sati dnevno (puno radno vrijeme). U vrijeme žetve (kraj ljeta i s’ jeseni) vodenica melje bez prestanka. U tom periodu vodeničar ustaje više puta u toku noći, kako bi provjerio da li melje dobro, da li treba da se dospe žito i sl. Tata kroz šalu kaže da razumije govor vodenice.

-U vašu vodenicu možemo naći više vrsta žitarica koje vodenica obrađuje, koje su to?

Melje se pšenica, raž, ječam, spelta, heljda i kukuruz. Neke od žitarica i sami uzgajamo na našem imanju. Zadnjih godina je sve više popularna organska proizvodnja žitarica pa samim tim i više mještana iz okolnih sela a i drugih opština melju kod nas.

Pored svoje primarne funkcije, vodenica je poprimila i karakter turističke destinacije, upravo Bojana snosi najveće zasluge za to, kako je objasnila željel je da čitavu priču podijeli na društvenim mrežama kako bi privukla pažnju prvenstveno lokalnog stanovištva. Zahvaljujući priči koju ona priča na društvenim mrežama potočaru su posjetili brojni novinari iz Crne Gore i Srbije. Ni sama ne zna koliko je članaka napisano u raznim časopisima i emisija snimljeno u zadnje tri godine. Njena ideja je da u budućnosti mlinarev kutak pretvori u mlinarev apartman za izdavanje, kako bi svaki gost i putnik mogao da bude dio ove potočare. Biće to jedinstveno mjesto gdje možete da spavate uz žubor vode i slušate neumornu vodenicu dok melje brašno.

-Za kraj, Bojana je objasnila šta za njih predstavlja potočara?

Smatramo da je sama vodenica i taj zanat od velikog značaja kako za našu porodicu tako i za opštinu Pljevlja a naročito za ruralno područje naše opštine. Čuvanje tradicije i veliki doprinos u razvoju etno-ekološkog turizma.