O poznatijim pljevaljskim porodicama

U XVIII stoljeću među najistaknutijim porodicama iz Pljevalja bili su Selmanovići. Njihovo bogatstvo nastalo je zahvaljujući pojedinim članovima koji su bili na istaknutijim civilnim i vojnim državnim položajima, kako na teritoriji Bosanskog ejaleta, tako i u drugim pokrajinama Carstva. Zahvaljujući ugledu i moći, članovi ove porodice su uvećavali svoj ugled ženidbeno-udadbenim vezama sa sličnim porodicama i iz drugih mjesta Bosanskog ejaleta,¹⁰ Kao sandžakbeg Hercegovačkog sandžaka 1703. godine bio je Sulejman-paša Selmanović. U dokumentima se navodi da je bio u poodmakloj starosnoj dobi, ali i cijenjen od onih koji su ga poznavali kao vrlo čestitu osobu. Čim je imenovan na ovaj položaj Dubrovačka republika mu je, po tradiciji, poslala svoga izaslanika (elčija) sa uobičajenim poklonima. Kao i u ranijim slučajevima osnovni cilj posjete dubrovačkog izaslanika bio je da u ime svoje vlade dobije od Sulejman-paše pismenu potvrdu na ranije stečene privilegije koje im je dao njegov prethodnik Redžep-paša Šeić. Iz pismenog izvještaja saznajemo da je audijencija ovog neimenovanog dubrovačkog poslanika kod novog hercegovačkog sandžakbega prošla veoma suzdržano.¹¹ Iz nepoznatih razloga Sulejman – paša Selmanović se na položaju hercegovačkog sandžaka nije dugo zadržao. Da li su u pitanju bile njegove godine ili neki propusti na osnovu dosadašnjih izvora nepoznato nam je.

U kasnijem periodu imamo daleko više podataka o drugim uglednim članovima ove porodice. Na osnovu arhivske građe znamo da je porodica Selmanović u XVIII stoljeću bila gospodar nahije Drobnjak. Odatle su im dolazili veliki prihodi. Međutim, imali su i brojnih poteškoća. Naime, stanovništvo Drobnjaka je pokazivalo stalne znake nezadovoljstva prema vlastima i to manifestovalo u raznim oblicima kroz nedisciplinu i neposlušnost. Zbog toga je 1705. godine drugi član ove porodice Mustafa-paša Selmanović bio prisiljen da oružanom silom pokori ovo nemirno pleme, te da naplati uobičajene propisane poreze.¹²

Dvije godine kasnije u dokumentima osmanske provenijencije spominje se i Sulejman-pašin unuk Mehmed. Posebnu pažnju Mehmed beg Selmanović je na sebe skrenuo dvije decenije kasnije. Naime, 1725. godine odbio je naređenje centralne osmanske vlade (Porta) iz Istanbula da preuzme dužnost zapovjednika (muhafiza) tvrđave Bihać. Bio je to razlog da se i javno odmetne od legalne vlasti i pobjegne u šumu¹³.

Tako nedolično ponašanje jedne istaknute ličnosti i člana ugledne porodice izazvalo je nezadovoljstvo Porte. Tri godine kasnije iz Istanbula je stiglo naređenje da se sva imovina Mehmed-bega Selmanovića koja je bila procijenjena na 5 546 grosa* konfisikuje, a on u što kraćem periodu da se uhvati i sprovede bosanskom Divanu. ⁴

Šta se u narednom periodu dešavalo sa ovom ličnošću nije mi poznato. Međutim, takva dešavanja su bila prisutna i u drugim pokraji- nama Carstva sa pojedinim uglednijim ličnostima i članovima poznatijih porodica. Često su tim odmetnicima od centralne vlade ne samo osmanske vlasti vraćale konfisikovanu imovinu, nego su nerijetko bivši odmetnici bili imenovani i na visoke položaje. Takav slučaj bio je i sa Mehmed – begom Selmanovićem. Zato nas i ne iznenađuje podatak da ga Dubrovčani 1741. godine spominju kao novog hercegovačkog sandžakbega. Po tradiciji su i njemu poslali izaslanika . Ovoga puta bio je to Dubrovčanin Orsat Ćeruno. On je sa poklonima došao novom sandžak- begu u rodnu mu Tašlidžu (Pljevlja). Prilikom razgovora, dubrovački izaslanik je sada već od Mehmed – paše Selmanovića tražio obećanje da će trgovcima Republike sv. Vlaha, kako je bilo drugo ime za Dubrovačku republiku u svim nevoljama izaći u susret i pomoći im. ¹⁵

Za razliku od djeda Sulejman-paše, Mehmed-paša je povjereni položaj koristio i za brže lično bogaćenje. Najbolji način za ostvarenje ovoga cilja vidio je u dobrim trgovačkim odnosima sa Dubrovčanima. Izgleda da je to veoma uspješno radio jer se kao osoba u poodmakloj starosnoj dobi spominje i 1768. godine. Naime, tada ga centralna vlada imenuje na položaj zamjenika (kajmekama) bosanskog vezira u Travniku.¹ Bilo je to veliko priznanje ne samo za Mehmed-pašu Selmanovića i njegovu porodicu, nego i za cio pljevaljski kraj.

Njegovi sinovi Mustafa-paša i Smail-beg nastavili su karijeru oče- vim stopama. Godine 1785. Mustafa-paša je slijedeći porodičnu tradiciju imenovan na položaj hercegovačkog sandžakbega. U dokumentima iz 1791. godine navodi se kao zapovjednik osmanske vojske koja je progonila albanske odmetnike na prostoru Starog Vlaha (Sjenica), Pljevalja, Prijepolja, Nove Varoši i drugih susjednih mjesta.¹ Učestvujući u toj akciji, zapao je u dugove čija je visina iznosila 9 199 groša. Za tadašnje prilike bio je to veliki novčani iznos. Prije smrti uspio je dužnicima vratiti oko 1 000 groša. U međuvremenu je umro, pa su zajmodavci od njegovih nasljednika zahtijevali da im iz pašine ostavštine vrate dug.¹⁸

Drugi Mehmed-pašin sin Smail-beg bio je u periodu od 1778. do 1782. godine sa kraćim prekidima takođe na položaju hercegovačkog sandžakbega. Iako je bio sandžakbeg, što znači u zvanju paše, bosanski namjesnici ga u svojim pismima titulišu kao drobnjačkog zaima (korisnika ziameta, posjeda koji njegovom uživaocu godišnje donosi od 20 000 do 99 999 000 akči).¹⁹ Iz navedenih podataka vidimo da su članovi porodice Selmanovića iz Tašlidže (Pljevalja) u više navrata tokom XVIII stoljeća bili na položajima hercegovačkih sandžakbegova. Vjerovatno je jedan od razloga zbog kojih ih osmanske vlasti i imenuju što su i porijeklom iz Tašlidže, sjedišta sandžakbegova hercegovačkog sandžaka, te su bili i dobri poznavaoci prilika i stanja u ovom dijelu pokrajine.

Ništa manje po svom bogatstvu i ugledu u XVIII stoljeću nijesu zaostajali ni članovi porodice Čengića² Prema dostupnim podacima, članovi ove porodice su se u pljevaljski kadiluk naselili u zadnjim dece- nijama XVIII stoljeća. Po istim osmanskim izvorima, jedan dio Čengića se naselio u Pljevljima, a drugi dio u Boljanićima. Međutim, njihov boravak u Tašlidži datira znatno ranije. Naime, kao ugledna bošnjačka begovska porodica, slično drugim iz ovoga vremena, imala je istaknute pojedince na svim važnijim državnim i vojnim položajima. Već u prvim decenijama XVIII stoljeća u Pljevljima kao hercegovački sandžakbeg (mutesarif) boravio je Durmiš-paša Čengić. On je povjerenu mu dužnost obavljao 1712. godine. Na tom položaju naslijedio ga je godinu dana kasnije (1713.) brat Bećir-paša. Tri godine kasnije (1716.) istu dužnost obavlja i Durmiš-pašin sin Omer-paša. Dužnost hercegovačkog sandžak- bega Bećir-paša po drugi put obavlja 1722, a posljednji treći put 1736. godine. Iste 1736. godine je po naređenju centralne vlade iz Istanbula izvršio opštu vojnu mobilizaciju u svom sandžaku, te sa mobiliziranim jedinicama iz drugih djelova Bosanskog ejaleta otišao na ruski front. U bici protiv ruske vojske kod Očakova (Ozije) 14. jula 1737. godine zajedno sa brojnim oficirima i vojnicima život je izgubio i Bećir-paša Čengić²². Na njegovo mjesto Porta je 1738. godine imenovala Murat-pašu Čengića. Posljednji član ove porodice koja je u XVIII stoljeću dala hercegovačkog sandžakbega bio je mlađi sin Bećir-paše, Džafer-paša. On je povjerenu dužnost obavljao 1755. godine.²³

Iz naprijed navedenog se može vidjeti da su Čengići još u prvoj polovini XVIII stoljeća bili po službenoj dužnosti u glavnom gradu hercegovačkog sandžaka, te da je to vjerovatno i razlog njihovog stalnog naseljavanja u tašlićki (pljevaljski) kadiluk u drugoj polovini istog vijeka. Interesantan je i podatak da se Čengići naseljavaju u ovaj kraj upravo u vrijeme kada je druga starosjedilačka pljevaljska porodica Selmanovića bila u drugoj polovini XVIII stoljeća u punoj političkoj i materijalnoj moći. Koji su razlozi uticali na dolazak Čengića u pljevaljski kraj toga vremena iz dostupnih mi dokumenata ne mogu da dam precizniji odgovor. No, nesporna je činjenica da su članovi porodica Selmanovića i Čengića iz Tašlidže u XVIII stoljeću bili poznati, a često i prisutni na političkoj i vojnoj pozornici cijelog Bosanskog ejaleta, kao najisturenije osmanske pokrajine u njenom evropskom dijelu Carstva.

O drugim porodicama Pljevalja i njene okoline

Što se tiče podataka o drugim porodicama koje su u XVIII stoljeću bile naseljene u kasabi Tašlidži (Pljevlja), kao i istoimenom kadiluku, prostor i vrijeme mi ne dozvoljavaju da se nešto šire osvrnem na njih. Najbrojnije podatke imamo o bošnjačkim muslimanskim porodicama ovoga kraja iz jedne ćefileme (uzajamnog jamčenja) koja je nastala 1809. godine.²⁴ Iako se podaci o njima navode u prvoj deceniji XIX, upravo nam korištena ćefilema najdirektnije govori koje su muslimanske porodice živjele u Pljevljima u prethodnom XVIII stoljeću.

Kada je riječ o pravoslavnim porodicama ovoga kraja, najpotpunije podake dao je Andrija Luburić pišući o drobnjačkom plemenu. ⁵ Upravo sam iz ovih izvora i naveo ih, svjestan da pored njih u to vrijeme na teritoriji tašličkog kadiluka bila je i drugih koje u ovom radu ne navodim. Međutim, u objavljenim knjigama dr Mustafa Memić²⁶ je na osnovu podataka koje je dobio od Mustafe Pijalovića²⁷ donio spisak svih porodica pljevaljskog kraja koje su na ovim prostorima živjele ne samo u osmanskom, nego i postosmanskom periodu. Kako će to biti druga tema moga rada na knjizi o stanovništvu pljevaljskog kraja, to ih u ovom radu ne navodim.

Da bih izbjegao ponavljanja ili preopširna objašnjenja, opredijelio sam se da abecednim redom navedem sve porodice koje su mi poznate da su živjele u Pljevljima i njegovom kadiluku tokom XVIII stoljeća. Uz neke sam dao samo kratka objašnjenja. Takođe sam u zagradi stavio godinu kada se po mojim istraživanjima ili podacima iz djela drugih autora prvi put navode. Kao što se vidi, najviše će ih biti iz spomenute ćefileme popisa pljevaljskih porodica iz 1809. godine.

Tokom XVIII stoljeća u Pljevljima (Tašlidži) i pljevaljskom kadiluku živjeli su Abazovići (1809). U zadnjim decenijama XVTTI i prvim godinama XIX stoljeća član ove porodice po imenu Derviš bio je u zvanju alemdara (bajraktara). Sljedeće porodice su: Abdulahefendići (1809), Agići (1809), Ajanovići (1809), Ahmedagići (1809), Arap (1809), Ara- mara (1809), Arnaut (1809), Avdiefendići (1809), Bavčići (navode se sredinom XVIII st.). Ime je dobila po mjestu stanovanja u selu Bavčići²⁸. Zatim slijede porodice Bećiragići (1809), Bećirovići (1809), Behlo (1809), Bjedići (1809) , Bevabovići (1809), Bešlije (1809), Birča (1809), Birgal (1809), Biščevići (1809), Bojadžići (1809), Bojić (1809), Bosto (vić) (1809), Brašnić (1809), Bugarin (1809), Bulić (1^09), Bunak (1809), Cetinjanin (1809), Ćatić (1809), Ćehajić (1809), Ćopo (1809), Ćulah (ović) (1809), Čaušević (1747), Canković (1809), Čelebić (1809), Čengo (1809), Cengić (1777), Cibukčije (1809), Cizmo (1809), Cakar (1809), Cole (1809), Corbadžić (1809), Cutura (1809), Dalkrlič ili Dalkilis (teško za čitanje 1809), Deliahmetović (1809), Durutljanin (1809), Delić (1809), Drobljen (1809), Drnda (1738), Dundžerović (1809), Duraković (1809), Durmišević (1809), Đubela (1809), Đulovic (1809), Džaferbegović (1809), Daferefendić (1809), Džambas (1809), Džanković (1809), Džero (1809), Džeriz (1809), Džeso (1809), Džoraz (1809), Goto- vuša (1809), Gulšen (1756), Habib (1809), Harbić (1809), Hadžiiavdić (1809), Hadžić (1809), Hadžiomerović (17^0), Hadžović (1809), Hadži-hajdarević (1809), Hadžikadrović (1809), Hafo (1809), Halvać (1809), Hamdić (1809), Haznadarević (1809), Hodžić (1809), Horo (1809), Hot (1809), Hulusi (1809), Huseinović (1809), Ibrahimagić (1809), Iglica (1809), Jahić (1809), Jahjabegović (1809), Jahumić (1809), Jakić (oko 1770), Jamaković (1809), Jarac (1809), Jauković (oko 1740), Jazavac (1809), Jordamović (1809), Jovašević (1809), Kačar (1809), Kadribašić (1809), Kadrić (1809), Kalajdžija (1809), Kamber (1809), Karaibrahi- mović (1809), Katana (1809), Kazaz(ović) (1809), Kavaz (ović) (1809), Kerimović (1809), Kiridžić (1809), Knjažević (1809), Kodžo (1809), Karalić (1809), Kordić ili Korda (1809), Kostić (1809), Krtica (1809), Košto(vić), (1809), Kučuk (1809), Kujundžić (pripadnici i pravoslavne i islamske vjere 1640), Kulin (1809), Kulo (1809), Kupuzis (?) (1799), Kulović (1809), Kurdić (1809), Kurtović (1809), Laušević (1809), Leka (1809), Loša (1809), Lučić (1809), Mečka (1809), Mehmedbašić (1809), Merardin (1809), Misirlić (1809), Mitrović (u prvim godinama XVIIi stoljeća), Misirlije (1809), Musić (1809) , Muščić (1809), Nalović (1809), Namgalija (1809), Nikšićanin ili Nišić (1809), Novaković, , Novovar- ošanin (1809), Nuhanović (zadnja decenija XVIII stoljeća), Pajević (1809), Panjo (1809), Pelidija (1809), Pojatić (1809), Porobić (1809), Puzo (1809), Radovanović, Redžović (1809), Rončević (u korištenom dokumentu iz 1809. godine misli se na pripadnike islamske vjere), Ružić, Sačević (1809), Sadiković (1809), Sajićamac (1809), Samardžije (1809), Sarač (1809), Sarvan (1809), Seferović (1809), Selimbašić (1809), Selimpašić (1809), Selimović (1809), Selmanović (1703), Sijarčić (1805), Silendrke 1809), Sindžerović (1809), Slijepčević (1809), Smrka (1809), Sofić (1809), Spužanin (1809), Srbljanović (1788), Strunjaš (ogranak porodice Srbljanović), Sujić (1809), Sujoldžije (1809), Sudžuka (1809), Suruliz (1809), Tabaković (1809), Talović (1^09), Telaćević (1809), Temimović (1720), Tiro (1809), Tokmo (1809), Topalović, Tuco (1809), Turko(vić) (1809), Šabanija (1809), Šaćirović (1809), Šahinović (1809), Šehović (1809), Šero (1809), Šešanić (1809), Škapara (1809), Šolda (1809), Šule 1809), Vajzović (1809), Velić (1809), Velijagić (1809), Vlahovljak (1809), Vučinić (1750), Urlah (1809), Uzunović (1809), Užičanin (1809), Zarubice, Žetice ili Žetvice (?) (1809), Zlatarević (1809), Zuko(vić) (1809) i Žiga (1809).

Kada uporedimo navedene porodice Pljevalja i njegove okoline iz XVIII stoljeća sa porodicama koje i danas žive na teritoriji pljevaljske opštine, dolazimo do interesantnog saznanja. Naime, i pored brojnih migracija nastalih u raznim vremenima i povodima u većini i danas potomci tih familija žive na teritoriji pljevaljske opštine. Takođe se može primjetiti da navedena prezimena u najvećem broju slučajeva imaju slovensko porijeklo. To znači da se radi o autohtonom stanovništvu ovoga kraja.

Isto se odnosi i na mnoge porodice u kojima prezime asocira na osmansko-tursko porijeklo. No, za bolje poznavaoce to znači da su neke porodice dobi1e prezimena po zammanju njihovih predaka. To se može kazati za Ajanoviće, Bojadžiće, Ćatiće, Ćulahoviće, Čauseviće, Čizme, Čorbadžiće, Čuture, Halvaće, Haznadareviće, Kačare, Kalajdžije, Kavazoviće, Kiridžiće, Kujundžiće, Sarače, Sujoldžije, Tabakoviće i druge.

Jedan dio porodica iz navedenog spiska nosi prezime po porijeklu mjesta odak1e potiču, a najveći broj ih je vjerovatno po imenima rodo- nače1nika i zanimanja. Tako naprimjer Ajanovići su dobi1i prezime po svojim precima koji su obavljali ajansku sluzbu. U Bosanskom ejaletu u čijem se sastavu nalazio i pljeva1jski kadi1uk tokom višesto1jetne osmanske v1adavine, ajani su bi1i bogati i ug1edni 1judi. Oni su obavljali brojne poslove u administrativnoj i vojnoj službi. Međutim, najvažniji resor njihovog djelovanja bilo je razrezivanje i ubiranje poreza. Najčešće su bili posrednici između nižih i viših predstavnika osmanske uprave.²⁹ Medutim, u pljeva1jskom kadiluku iz XVIII stoljeća bilo je porodica koje se nisu preziva1e Ajanovići, a obavljale su ajanske poslove. Jedna od takvih je i porodica Haznadarević. Njeni članovi su u navedenom periodu bili upravo poznati po obavljanju ajanske sluzbe. Jedan od njih bio je i ajan Alija. On se u osmanskom dokumentu iz 1780. godine spominje kao pljevaljski ajan.³⁰ Koristeći povjerenu im službu, ajani su najveći dio poreza prebacivali na one koje nije imao neko jači da zaštiti. To se podjednako odnosilo i na muslimane i nemuslimane.³¹

Među porodicama pored kojih se ne navodi godina kada se prvi put u dokumentima ili literaturi spominju su i one koje nemaju datuma. Te porodice navedene su na osnovu usmenog narodnog predanja. Prema tome se nije mogla ni navesti godina njihovog spominjanja u dokumentima.

Takođe, iz navedenog spiska može se primijetiti da jedan dio starosjedilačkih pljevaljskih porodica pod istim prezimenom živi i u drugim sandžacima koji su bili u sastavu tadašnjeg Bosanskog ejaleta. Kako su Pljevlja od 1576. do 1833. godine bila službeno sjedište Hercegovačkog sandžaka, vjerovatno su u raznim vremenima i povodima pojedini članovi porodica iz drugih mjesta dolazili u Tašlidžu bilo kao službenici, zanatlije, trgovci ili drugim poslovima. Mnogi od njih su se trajno na- selili, a vremenom njihovi potomci su postali starosjedioci. Nije isključena ni mogućnost da su pojedinci u pljevaljski kraj dolazili ne samo zbog posla, nego i bježeći iz svog kraja zbog nekih prestupa ili osvete. Oni su u pljevaljskom kadiluku nalazili sigurnost i mir, te se trajno naseljavali. Svi ti pojedinci i njihove familije su vremenom gubili kontakt sa starim krajem, te su se počeli osjećati autohtonim stanovništvom.

Prema opisu austrijskog konzula iz Travnika, urbani dio Pljevalja ili Tašlidže – kako se ova kasaba službeno nazivala 1811. godine, imala je 3 000 ljudi islamske i 5 000 ljudi pravoslavne vjere.³² Do ovako osjetnog pada muslimanskog stanovništva u pljevaljskom kadiluku došlo je usljed brojnih ratova koje je osmanska država vodila sa susjednim zemljama. U njima su mobilizirani i sultanovi podanici sa teritorije Bosanskog ejaleta. Čak su u ovoj pograničnoj osmanskoj pokrajini na njenom tlu tokom XVIII stoljeća vođena tri rata (1714-1718; 1737-1739. i 1788-1791). U tim ratovima bilo je velikih ljudskih gubitaka. Isto tako je znatan dio ljudi, naročito u gradovima, umro usljed brojnih kuga.³³ Sva ta dešavanja nisu ostala bez posljedica na pljevaljski kadiluk u kome je zbog bolesti ili gubitka života nestao u XVIII stoljeću veliki dio muslimanskog stanovništva. Kada se zna da u prvim godinama XIX stoljeća u ovom kraju nije bilo nekih većih promjena i raseljavanja, navedeni broj gradskog stanovništva u približnoj mjeri mogao se odnositi i na zadnje decenije XVIII stoljeća. U odnosu na druga mjesta Bosanskog ejaleta, Pljevlja su ubrajana među najveće gradove (kasabe) ove pokrajine. Kao sjedište hercegovačkih sandžakbegova u XVIII stoljeću su duže ili kraće vrijeme boravili hercegovački sandžakbezi. Prema arhivskoj građi i stručnoj literaturi u navedenom periodu kao hercegovački sandžakbezi bili su:

1.  Redžep-paša Šeić (1699-1703);

2.   Sulejman-paša Selmanović (1703);

3.   Sejfulah-paša Tešnjak (1703 );

4.  Durmiš-paša Cengić (1712);

5.  Bećir-paša Cengić (1 713 );

6.   Omer-paša Cengić (1716);

7.   Gazi Ahmed-paša Rustempašić (1727);

8.  Rustem-beg Rustempašić (1727);

9.  Bećir-paša Cengić Rotajac (1735-1736);

10.Murat-paša   Durmišpašić-Cengić (1736);

11.  Mehmed-paša Selmanović (1741);

12.  Džafer-paša Cengić (1755);

13.  Hajdar-beg (1762);

14.  Hasan-aga Jažić (1776);

15.  Smail-beg Selmanović (1779-1782);

16.  Mustafa-paša Selmanović (1785)

17.  Ebu Bekir-paša Džaferpašić (1799)

Vjerovatno je posljednji od navedenih hercegovačkih sandžakbegova koji su u XVllI stoljeću boravili u Pljevljima po službenoj dužnosti Ebu Bekir-paša Džaferpašić bio sin ili neki od potomaka Džafer-paše Čengića. Nije isključena ni mogućnost da se dio porodice Čengića baš u ovo vrijeme stalno naselio u pljevaljski kadiluk.

Od istaknutitijih ličnosti koje su živjele u pljevaljskom kraju, ne- sumnjivo spadaju i predstavnici sudske vlasti kadije (sudije) i naibi (zamjenik; pomoćnik). Od kadija koje su u XVIII stoljeću obavljali sudske poslove, do sada su su nam poznate kao kadije sljedeće ličnosti:

1.   Seid Ahmed (1709);

2.   Mustafa (1715);

3.   Mehmed Sadik (1725);

4.   Mustafa (1731);

5.   Ibrahim Nazif (1731);

6.   Abdullah (1734);

7.   Šejh Ibrahim (1750);

8.   Gulšeni Mehmed (1757) i

9.   Halil hadži Alija (1766)

Iz osmanskih dokumenata kao naibi u pljevaljskom kadiluku u nave- denom XVIII stoljeću do sada su poznati:

1.  Abdul Fetah (1707);

2.   Mehmed SeidMusić (1764);

3.   Ali hodža (1768) i

4.   AhmedNedžib (1785)

Dosadašnja arhivska građa među istaknutije ličnosti iz reda hrišćana u pljevaljskom kadiluku pominje kodžobašu (znamenit – prvak) Gavrila. On se u jednom osmanskom dokumentu iz 1742. godine spominje kao ugledna ličnost pljevaljskog kraja.³⁴ No, za razliku od svjetovnih, duhovna lica iz ovoga vremena su brojnija. Iz do sada objavljenih osmanskih dokumenata o manastiru sv. Trojice navode se:

1.  pop Antonije, sin Pajin (1734), a od igumana:

2.   Nikola Bogičević (1776) i

3.   Antonije – arhimandrit (1790), te jeromonasi:

4.   Todor Trojičanin (1714) i

5.   Todor Bogičević (1776)

Najviše poznatih sveštenih lica koji se spominju kao kaluđeri su:

1.   Savatije, sin Milošev iz manastira Premćani (1705);

2.   Filotije iz manastira Dovolje (1716);

3.   Mojsil, sin Markov iz manastira sv. Trojice (1724);

4.   Mihailo, sin Mijuškov iz manastira sv. Trojice (1734);

5.   Antonije, sin Paje iz manastira Dovolje (1735);*

6.   Arsenije iz manastira sv. Trojice ( 1735 ) ;

7.  Mojsije iz manastira sv. Trojice (1735);

8.   Danilo iz manastira sv. Trojice (1737) i

9.   Milentije Trojičanin (1769)

Iz naprijed navedenog se vidi da su u odnosu na XVI i XVII stoljeće unutrašnje i vanjske okolnosti uticale da se do tada većinsko muslimansko stanovništvo koje je najvećim dijelom živjelo u gradu i na teritoriji pljevaljskog kadiluka usljed ratova i zaraznih bolesti (kuge) osjetno smanjilo tokom XVIII stoljeća, te da je po podacima iz 1811. godine postalo manjinsko. Do nove promjene dolazi u zadnjim decenijama XIX stoljeća. Tada sa prostora Bosne i Hercegovine dolazi veći dio muslimanskog stanovništva u Pljevlja i okolna sandžačka mjesta svih onih pojedinaca i porodica muslimanske vjere koji nisu htjeli živjeti pod vlašću Austro- Ugarske monarhije. Tako je ponovo u tašličkom (pljevaljskom) kadiluku do 1912. godine muslimansko stanovništvo bilo većinsko.

Rezime

Pljevlja ili kako su se pod osmanskom vlašću nazivala Tašlidžom bila su jedno od najvećih i najznačajnijih gradova Bosanskog ejaleta. Njegov značaj bio je tim veći što su u periodu od 1576. do 1833. godine bila i glavno sjedište hercegovačkig sandžaka. U tom periodu je i na ovim prostorima najveći dio domaćeg stanovništva prešao na islam. To nam potvrđuju i osmanski popisni defteri. Prvi koji konkretno govori o tome je popisni defter iz 1585. godine. Međutim, iako daleko od glavnih frontova brojni stanovnici ove kasabe, kao i drugih mjesta, tokom osmanskih ratova sa Mletačkom republikom, Austrijskom monarhijom i Ruskim carstvom (1714-1718; 1736-1739; 1768-1774. i 1787-1791) su učestvujući u brojnim ratovima daleko van rodnog kraja izgubili živote. Time dolazi do osjetnog smanjenja bošnjačkog sta- novništva na teritoriji tašličkog kadiluka. To nam potvrđuje i podatak iz 1811. godine.

No, bez obzira na sve izazove Tašlidža je tokom cijelog XVIII stoljeća i dalje bila jedno od najznačajnijih administrativno-upravnih i privrednih centara Bosanskog ejaleta kao najisturenije pokrajine evropskog dijela Osmanskog carstva. Upravo iz ovog grada Visoka porta, kao i brojni bosanski namjesnici su iz ove kasabe na veoma značajna mjesta imenovali ličnosti iz porodica Selmanovića i Čengića. Neki od njih su održavali vrlo bliske odnose i sa vlastima Dubrovačke republike. Zahvaljujući svemu tome, ne samo po veličini grada, nego i po pojedincima za Tašlidžu (Pljevlja) su znali i interesovali se mnogi iz susjednih zemalja.

U samom radu doneseni su osnovni podaci najistaknutijih pljevaljskih porodica iz XVIII stoljeća, te pojedinih lokalnih ličnosti koje se navode u brojnim dokumentima. Time upotpunjujemo svoja dosadašnja saznanja o Pljevljima i pljevaljskom kraju iz jednog izuzetno značajnog perioda njene prošlosti.