„Uspori malo sudbino sestro. Idi na neko drugo mesto, šta smo ti krivi šta smo ti dužni, juče srećni danas tužni…”, pjevao je sjetno još devedesetih Džej, ali nije umio da uspori. Volio je izazove života, nemilosrdno se trošeći, do poslednjeg daha. Arčio je sebe kao dobar dio vlasnika nesputane darovitosti. Bio je čovjek bez tabua o sebi i drugima. Gotovo da nema tajne koju je prećutao pred javnošću. Smijao se podjelama među Romima na Aškalije, Egipćane, Cigane, bele Rome:
“Mi smo Cigani, šta tu ima da se foliramo. Zamisli da ja dođem na Dorćol i kažem da sam Egipćanin, svi bi mi se smijali”, govorio je o svom porijeklu ovaj rođeni šoumen koji je do poslednjeg trenutka ostao nestašni dječak sa Dorćola.

Sa bijelim šeširom, tamnoput, bez ožiljaka na licu, ali dubokim rezivima u srcu, podsjećao je na nekog ortaka Čikaškog bosa Al Kaponea. Volio je da snima spotove sa uličnim ili mafijaškim imidžom.

U stvari i pored nestašluka, ispada u ranoj mladost, problematičnog okruženja…, Džej je imao široku i tananu dušu.

Proživio je traumatično detinjstvo, ulica bila mu je dom. Zbog krađa kao klinac sa tek napunjenih deset godina života, postao stanar ustanove za maloljetne prestupnike. Njegov hit “Nedelja”, posvećen je životu u Domu. Nedeljom bi, disciplinovane štićenike, nagrađivali odlaskom kući.
“Nedelja i svi ste tu a mene među vama nema…”, slikovito glasi refren ove autobiografske pjesme, nastale kao uspomena na grijehe u ranoj mladosti.

Majka mu nije praštala, otac je bio mekog srca. Sa majkom se konačno izmirio kada se 1991. godine na Tašu, popela na binu sa buketom za nemirnog sina – čija je pjevačka zvijezda već sijala u sazvežđu slavnih.
Džejeve pjesme su se pjevušile na svakom mjestu bez razlike na generaciju ili socijalni status. Sjetne, metaforične, životne, pomalo tužne, muzički besprekorne, negdje u dubini su oslikavale prazninu vremena obilježenog ratovima, piramidalnim štedionicama, inflacijom, vidovnjacima, lažnim herojima, državnim prevarama…

Dok se većina klela u poštenje Džej je javno ispovjedao grijehe iz mladosti.
Bio je jedan od rijetko popravljenih u popravnom domu. Muzika, koju je obožavao, odvukla ga je sa ulice, ali nije uspjela da obuzda njegov temperament, brzinu života, sklonost ka alkoholu i supstancama za opuštanje. “Volio je vino kafane i žene”, rekli bi njegovi prijatelji.
Pjevao je budeći emocije, dižući publiku, dovodeći atmosferu do usijanja. Džej Ramadanovski svojom energijom i scenskim umijećem znao je da podigne gledsovr poput Maradone ili našeg Šekija.

Upoznao sam ga na početku karijere. Pjevao je u “Klubu narodnjaka”.
“Ko ti je ovaj ganci?”, pitao sam šefa kluba?

“Biće najbolji jugoslovenski pjevač”, odgovorio je ozbiljnim tonom.
Te noći, smo popili nekoliko flaša “vranca”, Džej je zabavljao društvo ne štedeći grlo, a još manje novčanik. Zvao je turu za turom, potrošivši cio honorar.

Znao je da priča viceve, na sopstveni račun apostrofirajući sebe kao negativca, što mu se nije moglo pripisati. Smijao se kada smo se nakon deceniju ipo sreli kod Mirka u restoranu Oskar:

“Šomi me nije štedeo u nekoliko tekstova”, kroz smijeh me predstavio društvu za stolom.

“Ja sam samo pjevao mom drugu i njegovim prijateljima”, smijući je pokušavao da se pravda za neke maratonske žurke zatvorenog tipa na crnogorskom primorju o kojima sam svojevremeno pisao.

Predstavljao je jedinstven primjer samonikle originalnosti, pjevač emocije, raskošnog talenta, sjetnog glasa.

Džej Ramadanovski je bio čovjek koji nikada nije skrivao lični put od pločnika do zvijezda. Govorio je javno o svojim nestašlucima iz mladosti o šibicarenju i drugim prestupima.

On je svojim baršunastim glasom uz darovitu Marinu Tucaković preslikao dio svog života, u kome su se oglednuli i mnogi drugi obični – ispunjeni ili promašeni životi. Pjevao dušom, živio instinktom, reagovao srcem i njegov raskošni talenat je nesporan kao i hrabrost da svoju prošlost izvrne javnosti poput džepova u stanici policije, gdje je kao mladić često gostovao – ali kažu, tamo nije bio sklon “pjevanju”.

Nedelja je bila životna pesma Džeja Ramadanovskog. Pjevao je tu pjesmu sa suzama na sahrani Nikole Bojovića. Pjevao i plakao, kao korifej bola.

Nedelja je dan tuge i radosti u njegovom turbulentnom detinjstvu. Nedelja je dan kada je pokriven zvezdanim iskricama, otišao u vječni san, neukrotivi boem sa beogradskog Menhetna!

“Nedelja i svi ste tu ali mene među vama nema…”