Bajka započeta prije 30 godina na Kopaoniku, juče je dobila svoju najljepšu i najblistaviju stranicu. Novak Đoković je postao šampion Vimbldona šesti put u svojoj grandioznoj karijeri, treći put uzastopno, ali što je najvažnije unio je u svoju bogatu riznicu 20. grend slem pehar.

Direktan svjedok u ispisivanju istorije, bio je Mateo Beretini koji je savladan poslije više od tri sata lavovske borbe – 3:1 (6:7, 6:4, 6:4, 6:3).

Trilema, ako je do sada uopšte postojala, o tome ko je najveći svih vremena, više nema nikakvo statističko uporište. Rekord koji su ljubomorno čuvali Rafael Nadal i Rodzer Federer, sada je izjednačen. U svim ostalim bitnim statističkim kategorijama, Srbin ih je već odavno „prešišao“, pa sada zajedljivim kritičarima našeg asa ostaje da u tu priču uključuju ljepotu tenisa i popularnost.

Svaki profesor na novinarskim katedrama širom svijeta će studentima prvo reći: „Komentar je slobodan, činjenice su svete“, a činjenice u ovom slučaju govore samo jedno – Novak Đoković je po svakom bitnom parametru, što bi ljudi sa engleskog govornog područja rekli – GOAT.

Zakorak u vječnost na svetom parčetu izblijedjelog travnatog tepiha ostavio je u igri i san o zlatnom i kalendarskom slemu, dostignuću koje u muškom tenisu nije niko nikada uspio. Pao je Đoković na travu poslije finalnog poena, ispustio uzdah olakšanja, a zatim otrčao u zagrljaj Goranu Ivaniševiću i Ulisesu Badiu. Zatim je pred više od 15.000 duša, Novak poslije svog 30. grend slem finala primio najprestižniji pehar u „bijelom“ sportu iz ruku vojvotkinje od Kembridza, Kejt Midlton.

– Prvo bih da čestitam Mateu i njegovom timu na sjajnom turniru. Sigurno je da nije lako izgubiti, ali pred njim je blistava karijera. Igra sjajno, osjetio sam na svojoj koži „italijanski čekić“. Osvajanje Vimbldona je uvijek bio moj najveći san, ispričao sam tu priču toliko puta. Ništa ne uzimam zdravo za gotovo, uživam i svjestan sam koliko je ovo velika privilegija. Kao sedmogodišnji dječak u Srbiji sam napravio improvizovan vimbldonski trofej, a danas stojim ovdje sa šestim u karijeri, to je nevjerovatno – u dahu je pričao srpski teniski genije.

Možda nije bio Novak na pretjerano impresivnom nivou u finalnom meču, ali je kada je bilo najbitnije, najbolje plesao. Ni poslije izgubljenog prvog seta, koji je po prirodnim zakonima sportske logike trebalo da dobije (vodio 5:2), nije gubio glavu. Utišao je sve demone u svojoj glavi, nije podlegao očiglednom pritisku koji je imao na plećima, a kako i ne bi kada se pogleda sve šta je na talonu? Strpljivo je napadao svaku grešku snažnog Italijana, svaki poklič publike namijenjen rivalu je u svojoj glavi razumio kao skandiranje „Nole, Nole“ i trokorakom stigao do cilja koji mu se vrzmao po glavi neko vrijeme i okončao potjeru za Rafom i Rodzerom.

– Ovo sada znači da niko od nas neće stati. Rekao sam to više puta, moram da odam veliko priznanje Rafi i Rodzeru, oni su legende našeg sporta. Njih dvojica su najvažnija igrača koja sam susreo u karijeri, zbog njih sam sada ovdje. Kada sam ušao prvi put u top 10, izgubio sam od tih momaka par puta. Od 2010. i 2011. se nešto promijenilo, to je bio nevjerovatan put, ali on se ne zaustavlja ovdje – ponovo je naš as bio i više nego diplomatski nastrojen kada je pričao o Švajcarcu i Nadalu i dotakao se budućnosti, koja je, ako se po jutru dan poznaje, jako svjetla.

– Definitivno bih mogao da vidim kako se to dešava (osvajanje kalendarskog slema prim. aut). Nadam se, probaću, u velikoj sam formi, igram dobro, najbolji sam na grend slemovima, to je prioritet u ovoj fazi karijere, idemo dalje.

Osvajanjem pehara na travi londonskog „Ol Ingland kluba“ Novak je postao i prvi teniser koji je od nagrada sa turnira inkasirao više od 150 miliona dolara, stigao do 85. titule u karijeri, napisao još jednu fenomenalnu stranu teniskog almanaha, ali ovde nije kraj. Ni blizu, teniski svijete, tek se spremaj za dominaciju.