Specijalno državno tužilaštvo (SDT) trebalo bi da u naredne dvije godine na osnovu analize postojećih podataka, ali i dokaza dobijenih iz Rezidualnog mehanizma u Hagu, moguće ponovo otvori istrage u ranije pravosnažno okončanim predmetima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori – Deportacija, Bukovica, Morinj i Kaluđerski laz.

Takav zaključak može da se izvuče iz nedavno usvojene Strategije za istraživanje ratnih zločina 2024 – 2027. godine, sa pratećim dvogodišnjim Akcionim planom, koju je izradilo Vrhovno državno tužilaštvo.

“Imajući u vidu nedavne izmjene Zakona o krivičnom postupku, koje su omogućile razmjenu informacija i preuzimanje dokaza od Međunarodnog rezidualnog mehanizma, sveobuhvatnija analiza dokumenata i informacija u vezi sa događajima u odnosu na koje su postupci za ratne zločine već pravosnažno okončani (Morinj, deportacija, Bukovica, Kaluđerski laz), trebalo bi da bude obuhvaćena Strategijom za predstojeći period”, piše u tužilačkom dokumentu u koji su “Vijesti” imale uvid.

To je drugi takav dokument koji je u proteklih 10 godina usvojilo Vrhovno državno tužilaštvo – Strategija o ratnim zločinima iz 2015. godine bio je šturi plan napisan na svega tri stranice, bez analize stanja, opisa problema, strateških i operativnih ciljeva, a nije bio praćen ni akcionim planom…

U novoj Strategiji navodi se da je i u ranijem strateškom dokumentu bilo predviđeno ponovno pregledanje pravnosnažno okončanih predmeta – Morinj, Deportacije, Bukovica i Kaluđerski laz, uz objašnjenje da je to navodno i urađeno, ali da su slučajevi zatvoreni…

“Nakon pregleda dokumentacije u ovim predmetima nisu pronađene informacije koje bi poslužile kao osnov za pokretanje novih postupaka, ali su na osnovu njih upućene zamolnice Haškom tribunalu koje nisu dale rezultate i predmeti su arhivirani”, piše u dokumentu VDT-a.

Za ova četiri predmeta godinama su vođene istrage, kasnije i sudski postupci, a samo zločin u logoru “Morinj” djelimično je okončan pravosnažno osuđujućom presudom, dok su optuženi u svim ostalim slučajevima oslobođeni krivice.

U Strategiji piše i da se pred Specijalnim državnim tužilaštvom trenutno sprovodi izviđaj u sedam predmeta ratnih zločina, dok su u toku i dva sudska postupka zbog ratnih zločina.

SDT od kraja juna vodi i istragu protiv bivšeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, koji se sumnjiči da je počinio – “ratni zločin protiv civilnog stanovništva” na području Cavtata tokom 1992. godine.

Deportacije najveći zločin

Upravo predmeti Deportacije, Morinj, Kaluđerski laz i Bukovica, koji su u Strategiji za istraživanje ratnih zločina prepoznati kao ključni za proaktivni rad SDT-a, najviše su puta pomenuli i čitaoci u anketi na portalu “Vijesti”, a na pitanje – koji je najteži ratni zločin koji se dogodio u Crnoj Gori?

Od 636 osoba, koje su odgovorile na upitnik, njih 98 navelo je da je to slučaj – deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica u maju 1992. godine.

“Za srpske izbjeglice je uslijedila prinudna mobilizacija, dok su bošnjačke izručili direktno u smrt”, samo je od jedan od komentara učesnika ankete.

Tada je najmanje 66, a prema nekim procjenama i 88 civila, mahom muslimana, crnogorska policija nezakonito uhapsila, a potom kao taoce izručila vojsci bosanskih Srba. Samo njih 12 preživjelo je predaju iz sabirnog centra u Herceg Novom.

Tokom dva sudska postupka pred Višim sudom u Podgorici pravosnažno su oslobođeni tadašnji policijski funkcioneri Branko Bujić, Sreten Glendža, Božidar Stojović, Milorad Šljivančanin, Boško Bojović, Milisav Marković, Radoje Radulović, Duško Bakrač i Milorad Ivanović.

Sud je u obrazloženju presude naveo da tokom procesa nije dokazano da su optuženi bili na nekoj od strana u oružanom sukobu, što je navodno bilo potrebno za postojanje ratnog zločina.

Tokom postupka utvrđeno je da su optuženi postupali po naredbi tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Pavla Bulatovića – da se osobe koje su u Crnu Goru došle iz BiH vrate na teritoriju te zemlje.

Advokat Velija Murić u analizi za “Vijesti” naveo je da slučaj Deportacije dodatno čini teškim činjenica što je riječ, kako je rekao, o klasičnom državnom zločinu u kome su organizovano učestvovali tadašnja Vlada, MUP, policijski sastav…

“Programirano djelovanje uz nesumnjivo znanje da se ljudi love, sakupljaju i šalju u direktnu smrt, a uz neskrivenu namjeru da se tim činom država Crna Gora priklanja jednoj zaraćenoj strani u BiH. Ono što ga takođe čini osobenim je činjenica da tada u Crnoj Gori nije vladalo stanje rata, da je u to vrijeme postojalo i djelovalo tužilaštvo, koje je, što je slučaj i danas, zatvorilo oči pred zakonom ostavljajući po strani najodgovornije ljude, koji su obnašali najviše državne funkcije”, smatra Murić, koji od 90-ih, najprije kroz aktivizam u nevladinom sektoru, a kasnije i kao akter tužilačkih i sudskih procesa, prati i istražuje slučajeve ratnih zločina u Crnoj Gori.

Advokat smatra da odgovornost u ovom slučaju nije teško demistifikovati…

“Vojna depeša Karadžićevih (Radovan) bojovnika je stigla na Vladin sto, preko MUP-a je poslata stanicama policije i lov na ljude je počeo. Dakle, tu nema tajni ali kako je to jedna predstavnica tužilaštva izjavila 2021. na javno održanom panelu: ‘Do sada nije bilo dovoljno političke volje za istraživanje ratnih zločina’. Da li su te riječi ujedno potvrda da je sve ove godine tužilaštvo djelovalo po nalogu političkih centara”, upitao je Murić.

Morinj, Kaluđerski laz…

U upitniku “Vijesti” 67 ispitanika, odnosno 10 odsto od svih koji su se javili na anketu, naveli su da je najteži zločin koji se dogodio u Crnoj Gori – logor “Morinj”.

U sabirnom centru u Boki najmanje 169 hrvatskih ratnih zarobljenika i civila, koji su dovedeni sa dubrovačkog ratišta, preživjelo je mučenje i nečovječno postupanje od strane pripadnika JNA u periodu od oktobra 1991. do avgusta ‘92. godine.

Pripadnici JNA Ivo Gojnić, Špiro Lučić, Ivo Menzalin i Boro Gligić pravosnažno su 2012. godine osuđeni na ukupno 12 godina zatvora za ratni zločin u logoru Morinj, dok su Mlađen Govedarica i Zlatko Tarle oslobođeni optužbi.

To je bila treća pravosnažna presuda kojom je neko u Crnoj Gori osuđen za ratne zločine.

Crnogorski sudovi su u još dva predmeta pravosnažno dokazali krivicu za ratni zločin – 1994. godine u odsustvu su osuđena petorica pripadnika Vojske Republike Srpske za ubistvo tročlane porodice Klapuh kod Plužina, koja je 6. jula 1992. spas iz ratne Foče pokušala da nađe u Crnoj Gori.

Ubijeni su, a potom sa mosta bačeni u Pivu.

Osam godine kasnije u bjelopoljskom Višem sudu na 15 godina robije pravosnažno je osuđen državljanin Srbije Nebojša Ranisavljević zbog zločina u Štrpcima, kada su pripadnici Vojske Republike Srpske na željezničkoj stanici, 27. februara 1993. iz voza koji je saobraćao na relaciji Beograd – Bar izveli i ubili 20 putnika, civila nesrpske nacionalnosti.

“Slučaj je okončan jednim optuženim i jednom presudom. To što je taj optuženi na pretresu pred tužiocem Milanom Radovićem otvoreno potvrdio imena jednog broja učesnika u zločinu nad Bošnjacima, što su upravo neka od tih lica na pretresu saslušavana u svojstvu svjedoka, za tadašnjeg tužioca nije imalo značaja. Petnaest godina kasnije u sarajevskom i beogradskom sudskom procesu o istom događaju ti svjedoci tadašnjeg tužioca Radovića dobili su status optuženih”, pojasnio je Murić.

U anketi “Vijesti”, zločin u Štrpcima pomenulo je 68 ispitanika, koji su naveli da je to jedan od najtežih ratnih zločina, dok je ubistvo porodice Klapuh pomenulo njih pet.

Kaluđerski laz – selo kod Rožaja, nedaleko od granice sa Kosovom, tokom rata na Kosovu 1999. godine bilo je mjesto spasa za desetine hiljada Albanaca, koji su u tom periodu zaštitu potražili u Crnoj Gori.

Kulminacija nasilja nad albanskim izbjeglicama sa Kosova desila se 18. aprila 1999. godine. Tada su pripadnici JNA, kako se vjeruje, ubili šest, a ranili petoro izbjeglica. Za nešto više od mjesec na tom području ubijene su 22 osobe albanske nacionalnosti, a svi ubijeni su bili civili, među kojima starci, žene i djeca.

Kaluđerski laz u anketi “Vijesti” pomenulo je 45 osoba, koje su u anonimnom upitniku naveli da je to jedan od najtežih ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori.

Pokretanje procesa protiv osumnjičenih za ovaj zločin išao je jako sporo kao i svi ostali procesi za ratne zločine u Crnoj Gori.

Nakon petogodišnjeg sudskog postupka u Višem sudu u Bijelom Polju 2013. godine svi optuženi – potpukovnik Predrag Strugar, kao i bivši vojnici Momčilo Barjaktarović, Petar Labudović, Aco Knežević, Branislav Radić, Miro Bojović, Vladimir Đurašković i Boro Novaković, oslobođeni su optužbi.

U anketi su učesnici pominjali i ratne zločine između i tokom dva svjetska rata – Šahoviće, masakr Albanaca u Baru 1945. godine, pokolj u Murinu, ubistvo 8.000 muslimana od strane četnika, genocid u Srebrenici, napad na Dubrovnik…

“Svi su zločni teški jer nose kolektivnu traumu. Ubice nijesu procesuirane što šalje poruku da se zločini mogu ponoviti, jer nema adekvatne kazne”, piše u jednom od upečatljivijih odgovora na upitniku “Vijesti”.

Murić: Izvršioci se gordo šetaju po Crnoj Gori

U novom dokumentu piše i da je Strategija za istraživanje ratnih zločina u Crnoj Gori od 2015. godine dala, kako se navodi, određene rezultate te da je obavezivala Specijalno državno tužilaštvo (SDT) na proaktivni pristup i djelovanje…

“SDT je ostvarilo saradnju s Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu s ciljem da specijalni tužioci koji rade na predmetima ratnih zločina, kao i njihovi saradnici, borave u Hagu. Da im se omogući pristup svim bazama podataka s kojima raspolaže Haški tribunal, a koji se odnose na sve sudske postupke koji su vođeni pred tim sudom, kako bi se pretragom podataka utvrdilo da li postoje dokazi koji bi ukazivali da su crnogorski državljani izvršili krivična djela ratni zločin, a koji bi mogli biti korišćeni kao dokazi pred nadležnim sudom u Crnoj Gori”, piše u tužilačkom dokumentu.

Advokat Velija Murić tvrdi, kako je naveo za “Vijesti”, da po prvoj tužilačkoj Strategiji iz 2015. godine “nije urađeno ništa”.

“Nema novih otkrivanja, nema izvršilaca koji se ‘gordo’ šetaju po Crnoj Gori, nema istraga, nema ni optužbi. Ova iz 2024. koja je nedavno prezentovana, zaista odražava izvjesnu riješenost da se konačno i nakon tri decenije krene sa startne pozicije. Gordijev čvor za sve očekivano je volja, koje kao na ‘krivu kletvu’ još nema, te posebno odgovor na pitanje da li je tužilaštvo razriješilo problem ‘političke volje’, koji je sprečavao, ometao ili pak blokirao sve ove godine da se krene u istraživanje ratnih zločina”, smatra Murić.

U novom dokumentu navodi se da je od 2015. godine SDT-u u saradnji sa tužilaštvima iz regiona i Rezidualnim mehanizmom, ustupljena opsežna dokumentacija za preuzimanje krivičnog gonjenja u slučajevima u kojima se sumnja da su crnogorski državljani učinili krivično djelo ratni zločin.

“Po dobijanju dokumentacije od Rezidualnog mehanizma, u novembru 2020. godine, Specijalni istražni tim je uglavnom izvršio identifikaciju. Međutim, u godišnjim izvještajima o radu SDT-a, kao ni u izvještajima o implementaciji same Strategije, ove liste nijesu eksplicitno pomenute iz razloga što je Tužilaštvo u fazi izviđaja u obavezi da čuva podatke”, piše u novoj Strategiji.

U dokumentusu pobrojani podaci iz izvještaja SDT-a o sprovođenju preporuka iz SIRZ 2015, gdje piše da je od početka implementacije Strategije do kraja 2023. godine u izviđajima i istragama saslušano osam osumnjičenih.

“Na osnovu zamolnica Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine saslušano je pet osumnjičenih. U istom tom periodu saslušano je 36 svjedoka (i u izviđajima i u istragama). Na osnovu zamolnica država i po upućenim zamolnicama drugim državama (Srbija, Hrvatska, BiH i Kosovo) saslušano je 35 svjedoka. Što se tiče identifikacije predmeta, pravne kvalifikacije i vrste odgovornosti, u tri slučaja je došlo do uspostavljanja pravne kvalifikacije i procesuiranja, od čega je jedan okončan pred sudom, jedan je u sudskom postupku, a u trećem je donijeta naredba o sprovođenju istrage, koja je u toku”, piše u dokumentu.

Detalje o Bukovici možda bi objasnio Veselin Veljović

Za zločin u Bukovici kod Pljevalja odgovorna je država Crna Gora, smatra advokat Velija Murić.

“Detalje o događajima iz toga vremena možda bi mogao pojasniti Veselin Veljović koji je u to vrijeme kao policijski funkcioner i službovao je na tom prostoru, a kako Nataša Kandić iz Humanitarnog prava potvrđuje, mnogi ga muslimani i te kako pamte. Po čemu samo on to može objasniti”, naglasio je Murić.

On je apelovao na tužilaštvo da stranicu pljevaljske Bukovice još jednom otvori, te da istraže odnos tadašnje Vlade i MUP-a, a posebno pojedinaca koji stoje iza stradanja nedužnog naroda.

Na upitnik “Vijesti” 57 ispitanika napisalo je da je slučaj Bukovica jedan od najvećih zločina počinjenih u Crnoj Gori.

Bukovica, nadomak Pljevalja, u tromeđi ka BiH, poznata je kao jedina teritorija u Crnoj Gori na kojoj je 90-ih godina izvršeno etničko čišćenje.

Prema dostupnim informacijama, početkom 1992. godine raseljena su 24 sela, a od 1992. do 1995. godine ubijeno je šest civila. Oteto je i odvedeno u zatvor u Čajniče 11 osoba, a zbog posljedica torture samoubistvo je izvršilo dvoje, dok je dodatno oko 70 civila podvrgnuto fizičkoj torturi, među kojima su i bili i ekstremni vidovi ponižavanja i silovanja.

U bukovičkim selima zapaljeno je najmanje osam kuća i seoska džamija, a raseljeno oko 125 porodica sa 330 članova…

Istraga o tom zločinu otvorena je 2007, a obuhvatila je sedam bivših pripadnika rezervnih sastava policije i Vojske Jugoslavije.

Optužnica je podignuta u martu 2010. protiv Radmila Đukovića, Radiše Đukovića, Slobodana Cvetkovića, Milorada Brkovića, Đorđa Gogića, Slaviše Cvrkote i Radomana Šubarića, ali su svi presudom bjelopoljskog Višeg suda oslobođeni 2011. godine.