Najbolji teniser svih vremena, čovjek koji je osvojio rekordna 24 grend slem turnira i pomjerio granice u tom sportu, Novak Đoković dao je intervju i za RTCG, u kojem se osvrnuo na aktuelnu situaciju u svojoj karijeri, tenisu, najvećim velikanima sporta, ali i Crnoj Gori i neraskidivoj povezanosti s njom.

Na početku intervjua, Đoković je kazao da je povreda sa Australijan opena sanirana i da će učestvovati na Mastersu u Dohi, koji se igra sljedeće sedmice.

„Hvala vam na pitanju. Povreda je skoro sto odsto sanirana. Imam zeleno svjetlo od medicinskog tima da mogu da treniram, da mogu da se spremam. Na rasporedu je naredni turnir u Dohi, u Kataru, i on počinje za osam dana, tako da imam dovoljno vremena da se pripremim i radujem se novim izazovima. Mislim da sam dobro započeo godinu. Naravno, postoji žal zbog tog polufinalnog meča koji sam morao da predam nakon prvog seta protiv Aleksandra Zvereva, inače na grend slemu na kojem sam istorijski bilježio svoje najbolje rezultate u karijeri. Ali dobro, šta je tu je. Nadam se da me povrede neće ometati, jer sam svoj najbolji meč od olimpijskog finala prošle godine upravo odigrao u četvrtfinalu protiv Alkarasa, kada sam se povrijedio, ali sam završio meč. Ipak, kvalitet tenisa koji sam tada pružio mi daje snagu i ohrabruje me za neka nova djela“.

Na pitanje da li je prežalio takvu situaciju u Melburnu, Đoković je odgovorio da jeste.

„Pa, jesam. Znate šta, u našem sportu je veoma važno da vrlo brzo prebolite poraze i da nastavite dalje, jer u suprotnom ćete ostati – da tako kažem žargonski – zaglavljeni i u prostoru i u vremenu. Nemate prosto taj luksuz da previše razmišljate i da žalite za onim što ste propustili. Morate da okrenete novi list, a dobra stvar u tenisu je to što raspored zaista donosi mnogo turnira – svake sedmice ili kroz dvije-tri dolazi neki novi izazov, neki veliki turnir na kojem možete ponovo da se dokažete, i to prije svega sebi, a i drugima.

I to je, u suštini, sada neka moja faza karijere – da kažemo završna – koja traje, a ne znam koliko će još trajati, jer kraja još nema na vidiku. Pokušavam da što više uživam na terenu, jer sam, naravno, veoma ponosan na sve što sam postigao i na sva dostignuća u svojoj karijeri. Sve što sada učinim je, da kažemo, neki bonus, ali mi u isto vrijeme predstavlja i podsticaj i izazov da dokažem sebi i drugima da i dalje mogu da se takmičim na najvišem nivou i da budem konkurentan za najveće titule.

Nesumnjivo je da i dalje težim ka osvajanju titula i nadam se da će doći još neki grend slem. Da li Rolan Garos, da li Vimbldon, da li US open… U posljednjih četiri-pet godina igrao bolje na Rolan Garosu i na šljaci nego što je to bio slučaj u prvih 10-15 godina karijere, što je pomalo paradoksalno
Spomenuli ste Alkarasa – imamo Alkarasa i Sinera, pa i Zvereva, koji su trenutno najbolji teniseri današnjice. To su momci koji su jako mladi, perspektivni, gladni pobjeda i dokazivanja. I meni je to zaista novi izazov. Nakon svih ovih godina profesionalnog bavljenja tenisom – sada proslavljam 20 godina profesionalne karijere – moram da pronađem novi izazov, da podstaknem sebe, da se ohrabrim i da se poguram. Da ustanem ujutru i kažem sebi: ‘Želim da treniram čak i više nego do sada, kako bih uspio da pobijedim ovako mlade momke na velikim turnirima’.

I dalje u meni ima tog žara, vatre i plamena. Dok god je to slučaj, nastaviću da se bavim tenisom“.

Teniser koji je oborio sve rekorde – 24 grend slema, 99 titula – nastavlja da pomjera sopstvene granice u igri „sam protiv sebe“. Na pitanje gdje vidi svoju šansu i kako gleda na ovu fazu svoje karijere, kazao je:

„Prije nego što vam direktno odgovorim na to pitanje, želio bih samo da se osvrnem na neku, da kažemo, filozofiju pristupa. Razne faze moje karijere zahtijevale su različit, rekao bih, malo drugačiji pristup. Sada, u ovoj fazi, nalazim se negdje između osjećaja da zaista želim da uživam u plodovima svog rada i svega onoga što sam postigao i potrebe da malo rasteretim sebe ogromnog tereta, pritisaka i očekivanja – prije svega svojih, a zatim i svih drugih, koji kada me gledaju očekuju da pobijedim u 99% mečeva.

To jeste privilegija, naravno, ali nakon godina i godina takvog pritiska dolazi do zamora materijala, da tako kažem, i to se onda odražava kroz povrede, možda i manjak motivacije itd. Tako da sam između tog osjećaja i onoga u čemu sam se uvijek dobro snalazio i za šta sam dobro istreniran – a to je mentalni sklop u kojem stalno težim ka tome da osvajam titule i gdje je sve osim titule za mene neuspjeh. Taj mentalitet mi je sigurno pomogao, ali u nekim fazama moje karijere i odmogao.

Zato pokušavam da pronađem neki balans u svemu tome. Nesumnjivo je da i dalje težim ka osvajanju titula i nadam se da će doći još neki grend slem. Da li Rolan Garos, da li Vimbldon, da li US open… Spomenuli ste da sam hronološki gledano najbolje igrao na Vimbldonu, najkonstantnije dolazio do finala u posljednjih desetak godina. Ipak, smatram da sam možda u posljednjih četiri-pet godina igrao bolje na Rolan Garosu i na šljaci nego što je to bio slučaj u prvih 10-15 godina karijere, što je pomalo paradoksalno.

Što se tiče jubileja – stota titula može da dođe možda već u Dohi, ne znamo. Nadam se. Na svaki turnir dolazim sa željom da pobijedim, ali uz podsjetnik da se, u svojoj 38. godini, nakon svih ovih uspjeha, trudim da se malo rasteretim i uživam u svemu tome.

Često čujemo od sportista da treba uživati u trenutku, biti prisutan u njemu. Ali to je, kako bih rekao, mnogo lakše reći nego postići na terenu. Kada ste individualni sportista, ne možete da se oslonite na nekoga. Ne možete da tražite zamjenu, ne možete da odete na pauzu, na klupu, na nekoliko minuta, pa da se vratite. Ako nešto krene nizbrdo, izgubili ste meč i ispali s turnira. Takav je format – poprilično surov. Zato sebi ne možete da dozvolite luksuz opuštanja, ne samo na terenu, nego i van njega.

Odrastao sam uz ljude – prije svega roditelje – i ljude koji su zaista stručni u sportu i životu, koji su mi prenijeli veliku mudrost i znanje i koji su me naučili disciplini. Ja, zapravo, ne znam da radim stvari 99 odsto, samo 100 odsto kada je u pitanju tenis. Stalno tražim nove načine da inoviram svoju igru, napredujem, usavršavam se. Jer je to jedini način. Ako ostanem na istom mjestu i pokušam da održim neku tzv. stagnaciju ili status kvo, to zapravo znači regresiju, jer svi ostali napreduju i idu dalje.

Zato, svakom turniru pristupam sa optimizmom i velikim ciljevima“.

Novak Đoković 22. maja puni 38 godina. Lionel Mesi je njegov vršnjak, Kristijano Ronaldo i Lebron Džejms imaju po 40 godina. Ta četvorka i dalje dominira svjetskim sportom. Šta Đoković vidi kao zajedničku crtu kod njih?

„Pa mislim da je mentalitet, prije svega, to neko vezivno tkivo nas, šampiona iz različitih sportova. Naravno, svaki sport ima svoje specifičnosti, detalje, i u biomehaničkom smislu postoje uporedive stvari i pokreti, ali svaki sport je jedinstven. Međutim, kada je u pitanju mentalitet, zaista vidim da imamo mnogo toga zajedničkog.

Igrom slučaja, poznajem Kristijana Ronalda i Lebrona Džejmsa bolje nego Mesija, iako sam i njega upoznao. Imao sam priliku da se uvjerim, kroz razgovore i način na koji rade, pa i kroz neke zajedničke treninge, da imamo sličan pristup. Dakle, čak i kada niko ne gleda, kada se trenira daleko od kamera i publike, posvećenost je jednaka, ako ne i veća, nego kada ste pred očima javnosti. To je nešto što me impresionira kod svih imena koje ste spomenuli.

U svakoj generaciji uvijek ima harizmatičnih tenisera koji se ističu, kako stilom igre, tako i ponašanjem. Jedan koji se posebno izdvaja je Karlos Alkaras. On prosto oduševljava ljude svojim potezima, ali i ponašanjem – poštovanjem prema protivnicima, sudijama, skupljačima loptica. To je nešto što je zaista lijepo vidjeti
Divim se svima njima i izuzetno ih poštujem. Njihova istrajnost me inspiriše. Vjerujem da je to i obostrano – kao što je bio slučaj sa Federerom i Nadalom, mojim najvećim rivalima u istoriji tenisa. Mi smo jedni druge vukli naprijed. Postao sam teniser kakav jesam upravo zbog rivalstava s njima. Na početku karijere su me pobjeđivali u svim velikim mečevima i turnirima, i morao sam da pronađem način da ih nadigram na najvećim scenama. Kroz to usavršavanje i nadmetanje spoznao sam sebe i svoj potencijal i shvatio da je – zaista – nebo granica.

Tako gledam i na velike šampione iz drugih sportova i zaista im čestitam na fantastičnim karijerama“.

Krajem 70-ih i početkom 80-ih godina imali smo vrlo kvalitetne i harizmatične tenisere – Mekinroa, Bjorna Borga, Džimija Konorsa, koji i dalje drži rekord po broju osvojenih turnira. Nakon njih su došli jednako harizmatični Andre Agasi i Boris Beker, pa hladnokrvni Ivan Lendl, poslovično mirni Šveđanin Stefan Edberg. A onda su se pojavila trojica možda i najharizmatičnijih tenisera – Đoković, Nadal i Federer.

Da li današnji teniseri, predvodnici novog talasa, imaju tu vrstu harizme? I koliko je ona važna za tenis na globalnom nivou?

„Znate kako, ljestvica je podignuta veoma visoko i novim generacijama je teško da se dokažu, jer su očekivanja ogromna – ne samo u teniskom i rezultatskom smislu, već i u ljudskom, karakternom, kao i u smislu brenda. Kako postaviti stvari? Kako inspirisati nove generacije mladih ljudi širom svijeta koji vole sport? Kako ih privući ka tenisu, kako usmjeriti pažnju više ka ovom sportu?

Mislim da u svakoj generaciji uvijek ima harizmatičnih tenisera koji se ističu, kako stilom igre, tako i ponašanjem. Jedan koji se posebno izdvaja je Karlos Alkaras. On prosto oduševljava ljude svojim potezima, ali i ponašanjem – poštovanjem prema protivnicima, sudijama, skupljačima loptica. To je nešto što je zaista lijepo vidjeti.

Takođe, lijepo je vidjeti rivalstvo između njega i Sinera. Sjećam se njihovog meča prošle godine u Indijan Velsu. Došlo je do kratkog prekida, mislim zbog kiše. Obično, kada teniseri napuštaju teren, jedan ide prvi, drugi iza njega. Ali oni su hodali zajedno, smijali se, razgovarali – a igrali su finale! To je, po meni, prelijepa slika i poruka koja se šalje. Nešto što je, vjerovatno, prije 15-20 godina bilo potpuno nezamislivo.

Vi ste spomenuli neke gigante, zaista divove i legende našeg sporta, koji su nama trasirali put i omogućili da uživamo u ovako globalnom, popularnom sportu koji nam je mnogo dao. Svako od njih je obilježio istoriju tenisa i ostavio legat koji smo dužni da poštujemo i naslijedimo. Moramo biti svjesni da nisi broj jedan na svijetu samo zbog svojih rezultata i ostvarenja – već moraš osjećati i odgovornost prema nasljeđu svih onih velikana koji su prije tebe omogućili ovu platformu u kojoj danas uživamo.

Vjenčao sam se sa suprugom na Svetom Stefanu 2014. godine. Našem sinu dali smo ime Stefan po Svetom Stefanu, našoj Tari po Tari. Toliko je mnogo veza koje me čine ponosnim i srećnim što mi korijeni potiču iz Crne Gore. Nadam se da ću u budućnosti provoditi još više vremena ovdje, jer ovakve ljepote niđe na svijet nema
Svaka generacija nosi nešto svoje, vremena su drugačija. Do prije 10 godina nije bilo društvenih mreža. Mobilni telefoni su postali sveprisutni tek prije 20-25 godina. Nije prošlo mnogo vremena, ali društvo se drastično promijenilo. Starije generacije možda kritikuju mlađe tenisere i sportiste da previše koriste telefone, da se previše izražavaju na društvenim mrežama… Ali to je jednostavno dio današnjeg vremena – nosi sa sobom prednosti, ali i mane.

Što se tiče mana, ono što primjećujem je manjak koncentracije, fokusa i prisutnosti. To ne utiče negativno samo na igru, već i na sve ostalo. Čovjek mora biti svjestan svojih obaveza – i prema medijima, i prema sponzorima, i prema navijačima, svima treba posvetiti pažnju. A opet, moraš pronaći način da regenerišeš energiju kako bi mogao da to iznova radiš svaki dan.

Tenis je u dobrim rukama, ali mi – nas trojica, četvorica – postavili smo veoma visoke standarde“.

Naravno, nije moglo bez pitanja o Crnoj Gori. Novinar se osvrnuo na Vimbldon i prvo osvajanje „nezvaničnog prvenstva svijeta“ 3. jula 2011. godine, kao i na doček u Beogradu, gdje se pored Đokovića na bini našao i njegov, danas preminuli, đed Vlado.

„Emotivan sam kada spomenete mog pokojnog đeda, jer sam veliki dio djetinjstva proveo s njim. Uvijek je bio tu kada mi je bio potreban – kada su roditelji morali da rade, kada nisam imao s kim da idem na treninge ili da popričam. On je uvijek bio tu. Bio je poseban čovjek, posebna duša u mom životu, i dalje jeste.

Njegova veza s Crnom Gorom bila je neraskidiva, ne samo za njega, nego i za svakoga ko je živio s njim. Ljubav prema Crnoj Gori prenio je na sve nas. Zadržao je svoj crnogorski naglasak, identitet, način hoda, govor, ponašanje – do posljednjeg daha. Bio je izuzetno ponosan na to, i ja sam veoma ponosan na svoje korijene. Moji su s Čeva došli u Nikšić, u Jasenovo Polje, a posljednjih pet-šest godina svake godine dolazimo u Crnu Goru, najčešće na primorje. Ovdje radim puno pripremnih treninga, ovdje odmaram.

Vjenčao sam se sa suprugom na Svetom Stefanu 2014. godine. Našem sinu dali smo ime Stefan po Svetom Stefanu, našoj Tari po Tari. Zaista ne znam šta bih još dodao – toliko je mnogo veza koje me čine ponosnim i srećnim što mi korijeni potiču iz Crne Gore. Nadam se da ću u budućnosti provoditi još više vremena ovdje, jer ovakve ljepote niđe na svijet nema“, uz osmijeh je rekao Đoković.

Puni baterije u Crnoj Gori: Pripreme, odmor i posebna energija
A svaki put kada ste punili baterije u Crnoj Gori, to se reflektovalo na postizanje najvećih uspjeha?

„U Porto Novom i na terenima Slovenske plaže spremao sam se pred Olimpijske igre u Parizu. To mi je bila želja, jer veći dio priprema volim da radim u privatnosti – tada imam maksimalnu koncentraciju i posvećenost. Tako mogu u miru da radim na određenim aspektima igre.

Ali povremeno volim da osjetim i prisustvo publike. Kao što je to bio slučaj pred Olimpijske igre – osjetio sam da mi je potrebno malo podrške. Bila je ljetnja sezona, puno ljudi je došlo na tribine, podržalo trening i dalo mi vjetar u leđa. Iskreno vjerujem da je to bio jedan od velikih razloga zašto sam na Olimpijskim igrama u Parizu osjetio toliku inspiraciju i motivaciju.

Obično dolazimo ljeti, ali bio sam ovdje i zimi. Moja majka – pogotovo ona – često dolazi. To mi je zanimljivo, jer su sa očeve strane svi iz Crne Gore, ali se ona zaljubila u ovu zemlju. Sada svaki vikend gleda da iskoristi priliku da dođe.

Bio sam i na Durmitoru prije nekoliko godina, prvi put zimi. Zima tamo je surova, ali je ljeto nevjerovatno lijepo. I kažem – kada god imam slobodnog vremena, dolaziću u Crnu Goru. Prija mi da ovdje provodim privatno vrijeme, prija mi da treniram, jer imam odlične uslove. Vrijeme je idealno, naročito ljeti, jer tenis je sport koji juri sunce, sport koji se igra napolju.

Ljudi su izuzetno ljubazni – bilo u Bokokotorskom zalivu, Budvi, gdje god da se pojavim, dobijam mnogo podrške, poštovanja i razumijevanja. Svima je stalo da izađu u susret. A meni je posebno drago kada vidim puno djece, jer želim da se djeca bave sportom – da li tenisom ili bilo kojim drugim, samo da budu napolju, da jure loptu. To je najzdraviji mogući način odrastanja“.

Sveti Stefan i Aman: Đoković kao medijator u rješavanju problema

Ako pogledate činjenicu da je Sveti Stefan već tri godine zatvoren, da li ćete se sada možda i više baviti tim pitanjem, kao globalni ambasador?

„Pa jeste, to je jedan od razloga zašto sam ovog puta posjetio Crnu Goru. Učestvovao sam u sastancima, pokušavajući da, u ulozi globalnog ambasadora Amana, od prošlog avgusta djelujem kao neka vrsta medijatora i, možda svojim uticajem i prisustvom, pomognem u rješavanju te situacije. Siguran sam da to ne odgovara nikome, jer vjerujem da je u opštem interesu Crne Gore da jedan od najvećih i najvažnijih hotelskih brendova na svijetu – Aman – ostane ovdje i ponovo otvori Sveti Stefan. To je sada već istorijski hotel, mjesto na kojem smo se moja supruga i ja vjenčali prije 11 godina.

Otkada sam postao globalni ambasador, imao sam priliku da u posljednjih šest mjeseci sretnem mnogo ljudi koji su decenijama klijenti Aman hotela širom svijeta. Prijatno sam se iznenadio koliko njih je spomenulo Sveti Stefan i Crnu Goru – koliko im je žao i koliko tuguju što ne mogu da se vrate, da budu gosti hotela.

Razumijem da postoje mnoge komplikacije i kompleksnosti, ali ovo su bili prvi inicijalni razgovori i nadam se da će uskoro doći do rješenja, jer je to u interesu svih“.

Za kraj, postavio bih vam jedno pitanje koje možda zahtijeva fenomenološki pristup. U jednom trenutku, vi i Miloš Raonić igrali ste veliko finale. To je Jasenovo Polje, Žabljak – 50 kilometara vazdušne linije. Iz Pive potiče Nikola Jokić, koji je danas apsolutno najbolji igrač svijeta. Bogdan Bogdanović je iz Plužina. Dejan Savićević je u jednom trenutku bio vjerovatno najbolji fudbaler Evrope – zbog njega ste i počeli da navijate za Milan. Crna Gora je dala najboljeg rukometaša svijeta u 20. vijeku – Veselina Vujovića. Tako mala zemlja, a toliko sportista na najvećem nivou. Imate li objašnjenje za to?

„Geni su sigurno prvo što se logično nameće. Kada kažem geni, mislim i na istorijsko nasljeđe, na pretke koji su dali život kako bismo mi danas imali priliku da živimo u ovakvoj ljepoti i slobodi. Ta snaga, istrajnost, hrabrost, čojstvo – sve je to utkano u naše gene. Siguran sam da je to osnovni i fundamentalni razlog uspjeha.

Ali ima nečega i u prirodi, u ovom vazduhu, vodi, hrani, mentalitetu. Vjerujem da je to dobitna formula. Ipak, da to ne bi ostalo samo na slučaju, već postalo nešto sistematski održivo, nadam se da će se stvari na državnom nivou, kada je sport u pitanju, unaprijediti.

Na primjer, na Primorju, gdje sam proveo puno vremena posljednje tri-četiri godine trenirajući i odmarajući, primijetio sam nedostatak javnih sportskih igrališta za djecu. Nadam se da će se to promijeniti, jer to mora da se promijeni.

Odrastao sam i u Crnoj Gori, kada sam bio dijete, ali i u Beogradu, gdje sam rođen i proveo najviše vremena. Takođe, na Kopaoniku sam provodio 90 odsto vremena kada nisam bio u školi – trenirajući napolju. Da li je bila zima, ljeto, kiša ili jesen – nije bilo važno. Mi smo bili napolju, igrali smo se na igralištima. Imali smo mogućnost, imali smo društvo.

To je ono što je danas jako važno. Pričamo o novim generacijama, o mobilnim telefonima, o digitalnom vremenu. Mnogo se stvari danas radi preko kompjutera i mobilnih uređaja, ali to ne smije biti izgovor zašto nema igrališta. Prije svega, igrališta moraju da postoje kako bi djeca mogla da se igraju i uče sportove. Jer to je najspontaniji, a ujedno i najbolji način da nauče fudbal, košarku, tenis.

Ja sam tenis učio udarajući lopticu o zid. Sa društvom sam na Kopaoniku i u Beogradu pravio improvizovane mreže – uzeli bismo kanap, zavezali ga između dva stabla i igrali sa krpenjačom. U tom snalaženju rađa se motivacija i inspiracija. Prosto želiš da dokažeš da iz takvih uslova možeš da uspiješ i postaneš najbolji na svijetu.

Veoma sam ponosan što sam dio tog elitnog društva svjetski uspješnih sportista koji dolaze iz ovih krajeva“, zaključio je Đoković.