Nakon više od dvije decenije života u Italiji Đoko Pejović (49) proputovao je čitavu Evropu, naučio još dva jezika i živio san većine mladih ljudi koji bi htjeli otići u inostranstvo… Ne kaje se Đoko što je otišao, ali tvrdi da sa iskustvom koje danas ima nikada ne bi napustio svoju zemlju. Sa suprugom Tatjanom ima dvogodišnju kćerku Milicu, i žive skladnim i mirnim životom u italijanskom gradiću Merano. Jedino se žali na malo vremena koje provodi sa porodicom, s obzirom da je zbog posla dugo odsutan od kuće. Đoko vozi kamion već 21 godinu, pristojno zarađuje i može sebi i porodici da obezbjedi dobar život. Ipak, priznaje, čeka penziju kada planira da se vrati u rodnu Kozicu, jer je ona za njega mir i spokoj.

Mi smo takav narod, priča Đoko, više volimo da odemo na tuđe sređeno, nego da se potrudimo da sredimo svoje. Ono što je naučio od Italijana, i što smatra da je ključ njihovog uspjeha, jeste to što iznad svega cijene sebe, svoj rad, svoju naciju i državu. Zato što se sve plaća, zato je sve uvijek i sređeno, a svaki hektar obradive zemlje iskorišten.

– Provincija u kojoj živimo Alto Adige nije bila toliko razvijena do devedesetih godina prošlog vijeka, kada je počeo njen ubrzan razvoj. Na granici je sa Austrijom i Švajcarskom, koja je mnogo razvijenija, u kojoj se moglo zaraditi daleko bolje nego u gradovima na krajnjem sjeveru Italije. Svi ljudi odatle slobodno su mogli da odu da rade u Švajcarsku, ali taj broj je minoran iako se tamo mnogo bolje živi. U gradovima Merano i Bolcano nezaposlenost je minimalna, gotovo da nema nezaposlenih. Za kratko vrijeme obnovili su privredu, a kraj je nevjerovatno sređen. U tome je razlika između njih i nas, a nekada pomislim da je Švajcarska na Jabuci, u Pljevljima niko ne bi ostao – iskren je Đoko, koji kaže da naši ljudi misle da je tamo sistem sređen sam po sebi, dok je ustvari to je plod teškog rada.

Nakon završene srednje škole, mašinski smjer, neko vrijeme je živio i radio u Pljevljima, a zatim se zaposlio u Beogradu, kao vozač trolejbusa. Kako kaže, za njegov odlazak u inostranstvo novac nije bio motiv. Više je to bila radoznalost i želja za spoznajom novog, a sasvim slučajno našao se baš u Italiji. Sa osmiehom na licu Đoko priča o smjelosti sa kojom se 1995. godine, sa rođakom Rankom zaputio u Evropu.

– Jedne večeri bili smo u diskoteci, vjerovatno malo i popili, kao mladi ljudi u večernjem izlasku. Izađemo ujutru iz diskoteke, nemamo pare za taksi, potrošili smo i zadnju paru u provodu, a nemamo kola i ostanemo tako da čekamo gradski prevoz. Kaže Ranko meni – Ja idem preko, neću više ovako, ostajem bez para, to nema smisla… A ja u tom trenutku kažem – Ma slušaj, ako ti ideš idem i ja. Više je to bila neka želja da pokušamo, jer sam u tom trenutku imao prilično dobar posao. A i želio sam da provjerim njega, da vidim da li će zaista krenuti. I tako, dođem kući i zovnem jednog rođaka u Austriju i pitam ga da li nam može pomoći i naći nam posao ako dođemo kod njega, on kaže da oko papira ne može, ali će nam posao naći odmah. Tako mi odlučimo da se zaputimo – priča živopisno Đoko, opisujući detalje i dogodovštine na putu do Italije, i kako su baš tamo završili.

Kroz šalu priča kako jezik još uvijek nije naučio, iako govori i njemački i italijanski, ali smatra da to nije dovoljno dobro. Sa Italijanima se ne druži mnogo i kaže da rijetko ko iz naših krajeva može da stvori neki bliži odnos sa njima.

– Nisu oni loši, ali imaju drugačiji pogled na svijet, primjećuje se neka uobraženost. Ali mi se zaista sviđa to što je za njih najljepša njihova Italija i njihovi ljudi su najbolji. Naši ljudi su sposobniji, vispreniji su i opšte obrazovanje nam je neuporedivo šire. Ipak, njihovo znanje je usko stručno, pa onaj ko završi neki zanat za taj posao je zaista osposobljen i stručan. Velika je razlika u mentalitetu, ali priznajem da bi mogli dosta da naučimo i preuzmemo od njih – priča Đoko, koji roditelje i porodicu u Kozici obilazi dva, tri puta godišnje.

Đoko priča kako ga je život tamo naučio pravim vrijednostima i shvatio je koliko mladi ljudi kod nas cijene pogrešne stvari, gledajući čovjeka po onom materijalnom. U svijetu u kom ti je, ako hoćeš da zaradiš, potrebno samo radno odijelo i pidžama, dolazak u zavičaj za njega je posebna radost, jer tamo, kaže, nema mnogo života. Ipak, na neki način navikao se na Italiju, pa i na italijansku hranu, prije svega na paste, zbog načina pripreme – jednostavno i brzo, a ukusno, mada misli da je spoj naše i njihove kuhinje najbolji.

– Od mjesta u kom živim skijalište je udaljeno svega 15 minuta, ali samo nekoliko puta u toku sezone stignem da odem. Jednostavno, čovjek nema vremena. Ljudi su robotizovani, vrijeme je iskorišteno do maksimuma, čak ni hrana nema ukus prirode, jer se sve proizvodi na veliko i gotovo sve je istog ukusa – priča Đoko, dodajući da je prednost što svaki mladi čovjek tamo može da zaradi i obezbijedi sebi uslove za samostalan život.

Mladim ljudima Đoko savjetuje da putuju po svijetu što više, ali da na putovanjima sakupljaju iskustva i primjenjuju ih kod kuće.

– Ne postoji ništa što su stvorili Italijani i Njemci, a da isto to ne možemo i mi stvoriti. Potreban je samo veliki rad i trud, odgovornost i iznad svega vjera da se to može, a uspjeh će doći – zaključuje Đoko.