piše: Danilo Milikić, psiholog

Polazak u školu predstavlja novi izazov u životu djeteta, kako u pogledu promjene socijalne sredine i obaveza, tako i što se tiče razvoja djeteta. Ovaj period u životu djeteta nije izazov samo za dijete već i za roditelje. Iako u ovom periodu naglasak se stavlja na adaptaciji djeteta na školske uslove i obaveze, često se može steći utisak da sam polazak u školu je stresniji za roditelje nego za djecu, rijetko kada ćemo čuti od djeteta brigu zbog polaska u školu i snalaženja sa vršnjacima, međutim te riječi su veoma prisutne kod roditelja pa čak iako se neizgovore naglas. Ovom prilikom navešćemo osnovne karakteristike ovog perioda života djeteta i polaska u školu, kako bi pomogli djeci i roditeljima u prevazilaženju još jednog izazova.

Prije polaska u školu cijelokupan razvoj djeteta kao i predškolske aktivnosti dijeteta u vrtiću i kod kuće, trebaju da budu prilagođene sledećem stadijumu razvoja odnosno polasku u školu i školskom uzrastu. Roditelji djeteta, trebaju i prije polaska u školu dijete pripremati za taj stadijum razvoja. Od 4. godine života djeteta, roditelji bi trebali da upoznaju dijete sa materijalom predviđenim za dati uzrast (knjigom iz koje sluša priče, bojankom, slikovnicama), takođe je bitno da dijete u ovom periodu ima svoj prostor o kojem će da brine i stiče radne navike. Vaspitni rad sa djecom potrebno je podijeliti na: fizički, psihički, socijalni i radnu pripremu. Prije svega potrebno je da dijete pod uticajem roditelja stekne zdrave navike, kao što su briga o higijeni, redovan odlazak na spavanje, a zatim i samostalne vještine oblačenja, obuvanja, hranjenja. Zatim aktivnosti roditelja trebaju da budu usmjerene u pravcu razvijanja kognitivnih sposobnosti djeteta, pažnje, opažanja i govora. Roditelji sa djecom trebaju da posjećuju različita socijalna okruženja u kojima djeca mogu da uoče različite odnose koji postoje, a takođe je veoma bitno da roditelji vode računa o sopstvenom načinu komunikacije sa sredinom, a sve sa ciljem adekvatnog razvoja govornih sposobnosti. Ovo je period u kojem roditelji trebaju da pripreme dijete za polazak u školu u pogledu približavanja predstojećih školskih obaveza i uslova rada, a takođe i da pripreme sebe u pogledu prihvatanja sposobnosti i mogućnosti djeteta.

Prije polaska djeteta u školu takođe je prisutna i evaluacija sposobnosti djeteta za dati uzrast, a ona obuhvata procjenu razvoja motorike, intelektualno-kognitivnog i socio-emocionalnog razvoja. Za polazak u školu su bitni i stavovi koje je dijete formiralo i oni se odnose na polazak u školu, odnos prema tipično školskim sadržajima rada i školskim načinima ostvarivanja tih sadržaja i na kraju odnos prema učitelju i vršnjacima.

Odnos prema školi se postepeno razvija od predškolske igre, posebno simboličke igre u okviru koje se odvija ukupan dječiji razvoj, nemogućnosti u stvarnosti realizacije svojih želja, afektivnim težnjama da se bude odrastao i prihvatanjem uloga odraslih (vozač, ljekar učitelj…). Dijete zatim dolazi na onaj nivo razvoja gdje se javljaju interesovanja za pojave iz socijalnog života kao i o svom mjestu u socijalnim odnosima, koji se završava formiranjem socijalnog JA. U ovom periodu, kod djeteta se javlja potreba da bude učenik, da usvaja neko novo znanje i da se osamostali.

Psihološka zrelost kod djeteta se ogleda i u pogledu prihvatanja tipično školskog sadržaja i načina realizacije istog. Tu zrelost vidimo u prihvatanju školskih aktivnosti u vidu predmeta i gradiva, zatim pravila ponašanja tokom časova i discipline koja je neophodna i na kraju davanja značaja školskoj evaluaciji znanja odnosno ocjenjivanju. Ako date karakteristike preovladavaju nad drugima osobinama karakterističnim za mlađi uzrast (igra, pokloni…) tada možemo govoriti o zrelosti dijeteta za školske aktivnosti.

Karakteristike socijalnog ponašanja djeteta u školi, odnose se na njegovu komunikaciju sa učiteljem i vršnjacima, odnosno usklađenosti ponašanja u interakciji sa novom socijalnom sredinom. Kada govorimo o komunikaciji na ovom uzrastu, neki autori govore o komunikativnoj zrelosti i vještinama koje su neophodne. Jedni autori smatraju da se radi o složenoj aktivnosti koja pored prenosa informacija obuhvata i odnos prema partneru u komunikaciji, zatim kako se ona opaža i procjenjuje, koje potrebe zadovoljava, koji motivi pokreću partnere u komunikaciji i na kraju kojim sredstvima se obavlja komunikacija kao i sadržaju poruke koja se prenosi. Drugi autori govore o vještinama verbalne komunikacije koje se zasnivaju na socijalnim navikama: pridržavanju pravila da se govori po redu, uvažavanju iskustva, navika, interesa i potreba sagovornika, uzdržavanju od dominacije i neprekidanja sagovornika u govoru, uviđanju kada iskaz nije shvaćen, razjašnjavanju iskaza, ispoljavanje pažnje za komunikacijom i njenim produživanjem upotrebom neverbalnih znakova. Komunikacija je osnovni uslov za normalni razvoj djeteta, a sama komunikacija se razvija i mijenja. Ove promjene u komunikaciji omogućuju dijetetu da prilagodi ponašanje i komunikaciju odrasloj osobi (učitelju) a samim tim i rešavanju školskih zadataka i obaveza, kao i prihvatanju pravila i normi koje postoje u školskim uslovima. U komunikaciji koja postoji između odrasle osobe i djeteta, uvjek je prisutna dijetetova potreba za razumijevanjem i empatijom. Socijalna zrelost kod dijeteta pored odnosa sa odraslim osobama ispoljava se i u komunikaciji sa vršnjacima. Ona se odnosi na to kako dijete opaža i procjenjuje vršnjake, kakav odnos uspostavlja sa vršnjacima, kakvu komunikaciju održava sa vršnjacima. Promjene u komunikaciji su vidljive i na ovom nivou, od vidljivih fizičkih karakteristika i pojedinačnih postupaka, dijete otkriva unutrašnju stranu ličnosti, opis vršnjaka je apstraktniji i usmjeren na karakterne osobine.

Takođe jedan od veoma važnih zadataka u ovom periodu života djeteta je učenje i usvajanje određenog gradiva. U ovoj aktivnosti dijeteta možemo izdvojiti sledeće aspekte učenja: zadatak, cilj i problem učenja; postupci i sama radnja učenja; (samo)kontrola učenja. Shvatanje cilja i problema učenja je suština učenja kod dijece. Ovdje je potrebno da dijete shvati da rešavanje jednog ili više zadataka nije cilj učenja, već da ovladavanje postupkom rešavanja predstavlja cilj učenja. Ono što je bitno za ovaj dio učenja kod dijece jeste da otkriju zahtjev situacije, a zatim da traže repertoare ponašanja adekvatne datoj situaciji, ti repertoari ponašanja odnosno aktivnosti mogu postojati u iskustvu dijeteta a u suprotnom moraju se otkriti. Ako dijete usvoji šta je cilj učenja a zatim razvije sposobnost rešavanja zadatka taj postupak može primjenjivati i u drugim situacijama. Veoma je bitno dijete podsticati na razmišljanje i korišćenje prethodnog iskustva koje je karakteristično i za konkretnu situaciju. Postupci koji su prisutni u učenju kod dijeteta su brojni i raznovrsni, cilj tih postupaka je što bolje usvajanje određenog gradiva. Da li će dijete više puta ponoviti gradivo a zatim pokušati da ga reprodukuje ili će se koristiti podijelom gradiva na manje cijeline ili na neki drugi način adekvatan djetetu, stvar je individualnih razlika. I na kraju, aspekt učenja koji se odnosi na (samo)kontrolu učenja jeste postupak u kome dijete upoređuje svoj rezultat sa odgovarajućim modelom a sve sa ciljem provjere tačnosti rešenja koje je dijete dobilo, ovaj aspekt učenja može otežati djetetova percepcija situacije u kojoj je podređen, gdje druga osoba zadaje, određuje postupak i kontroliše rad a ono je samo izvršilac.