Profesor muzike i dirigent Mehmed Barjaktarević, do skoro ne toliko poznat crnogorskoj javnosti, oduševio je svojim performansom na otvaranju Doma kulture u Pljevljima.

Neke detalje o svom životu, ali i o nastupu koji je oduševio region, otkrio je u razgovoru „Dirigent mora biti rođeni lider“ počinje za naš portal priču Mehmed.

Rođen je u Pljevljima i u rodnom gradu je završio osnovnu školu, a srednju muzičku školu i muzičku akademiju u Tuzli. Danas živi u Sarajevu.

Otkriva nam zbog čega baš ljubav prema dirigovanju.

“Vjerovali ili ne prve ideje svega toga su potekle iz Pljevalja, od profesora Dragoljuba Šćepanovića, čovjeka nižeg rasta ali jedna markantna ličnost u smislu ponašanja. Od njega sam pokupio te prve manire jer on je vodio orkestar gdje sam ja kao dječak svirao i prva moja turneja je bila sa njim. I tada sam se, da kažem, zaljubio u muziku i sve je krenulo u tom pravcu”- prisjeća se Mehmed.

Prvo iskustvo u ulozi dirigenta Mehmed dobro pamti.

“Prvi nastup je bio u Zvorniku i bio sam član hora. Tada sam bio drugi razred srednje škole i moj profesor pokojni Dušek Česmir je u meni video neki talenat. Kako sam najviši rastom bio, kao Crnogorac tamo među Bosancima, zadnji sam izlazio na binu i umjesto da se popnem na praktikable da pjevam kao član hora, on je mene uhvatio za ramena i gurnuo me i rekao mi ti diriguješ. Ja sam pogurnut nespretno istrčao i publika je počela da se smije. Shvatim u sekundi da treba da dirigujem jednu od najtežih numera za mlade dirigente, tada je to bila Internacionala. Ona počinje vrlo teško, kratkim tonom prije početka one prve dobi, i to je vrlo teško dirigentski dati. Toliko sam se prepao da sam trznuo rukama i udario nogom o pod da je ustvari taj udarac inicirao pjevače da zapjevaju”- kaze Mehmed.

Dobrog dirigenta, po mišljenju Barjaktarevića, čini 5% talenat i 95% rad.

“ Ima nešto što je božiji dar. To Bog ne daje svakome. Dirigent mora imati harizmu i moraju biti ljudi koji su odgovorni i koji ne lažu svoje članove. Moraju imati gestikulaciju kompletnog tijela da mogu na pravi način uputiti zahtjev” smatra Mehmed.
Ne smatra da je otišao iz Pljevalja, jer je to grad kojem se uvijek vraća.

“1971. godine kada sam završio osnovnu školu, otišao sam u Tuzlu i tu je sve krenulo. Ali tih stotinak kilometara od Sarajeva do Pljevalja nije neka razdaljina. To je grad koji ja volim ali nažalost moram reći da je to grad koji je zapušten u smislu ekologije. To više nije grad onog čistog vazduha, lijepih jakih zima, toplih ljeta i ugodnog življenja. Volio bih da se ljudima koji tamo žive taj problem riješi”, kaže Mehmed.

Da se za stalno vrati u Pljevlja ipak ne bi, jer smatra da za njegovu profesiju tamo nema posla.

“Pljevlja imaju dobar kadar što se moje profesije tiče. Čitajući knjige iz istorije, razgovarajući sa starijim ljudima pa i sa mojim ocem koji je nekad svirao u društvu koje se zvalo Gajret, dolazim do zaključka da su Pljevlja tromeđa tri različite kulture u kojima su se dva svijeta istoka i zapada decenijama susretale i to je tamo ostavilo traga. Narod je vrlo muzikalan. Prije početka XX vijeka se u Pljevljima izvodila opera i to malo ljudi zna”- dodaje Mehmed.

Ideja da baš on organizuje svečanost na otvaranju Doma Kulture došla je od predsjednika opštine Pljevlja.

“Gopodin Lola Đačić je jedan divan čovjek. Upoznali su nas zajednički prijatelji, dva, tri mjeseca prije otvaranja. Ja sam bio u obilasku porodice koja živi u Pljevljima. On je izrazio poštovanje prema meni i polako se ta kurtoazija kravila kao led i mi smo počeli razgovarati onako fino, ljudski. Ja sam se ponudio ako ikad budu imali priliku da im zatrebam za neki program,pošto sam ja specijalista za masovne programe sa velikim brojem ljudi. Rekao sam da sam na raspolaganju. Čovjek je po zanimanju arhitekta,dakle već umjetnik, i to se može vidjeti po gradu šta je sve uradio i napravio. I iz toga se to izrodilo. Imao je povjerenja u mene da ću ja to sve korektno napraviti i cilj mu je bio da samo Pljevljaci učestvuju u projektu” – kaže Mehmed.

Sličan spektakl organizovao je više puta. Prvi put na otvaranju koncertne dvorane muzičke škole na Ilidži u Sarajevu gdje je bio direktor.

“To sam izveo sa oko stotinak djece ispred dvorane a djeca su bila sakrivena iza borića u školskom parku. A 2004. su me pozvali na otvaranje starog mosta u Mostaru gdje sam to izveo sa oko 2000 djece. To je bilo spektakularno ali je problem bio što to nisu uspjeli televizijski da isprate pošto je to bio ogroman prostor i oni nisu bili spremni da snime na adekvatan način. Oni su držali kadar samo jednog hora a ja na jednoj obali Neretve dižem 500 djece pa na drugoj obali dižem 500 djece pa iza leđa 300 djece i tako dalje i na kraju dižem djecu na samom starom mostu. Tada je bilo oko 30000 ljudi i to su fenomenalne ovacije bile” prisjeća se Mehmed.

Nakon toga su, kaže, uslijedili pozivi sa svih strana, a jednim od većih uspjeha smatra izvođenje pred kraljem Malezije.

“Djeca su bila srećna jer će videti kralja i kraljicu i očekivali su da će se kralj pojaviti sa pravom krunom a kraljica sa svim raskošima, a oni došli u odijelu kao običani građanin i djeca su bila baš razočarana. Tada sam to izveo sa 1200 djece i za nagradu pedesetak djece su bili gosti na 15 dana kod kralja Malezije. Ja sam tada bio na evropskoj turneji pa nisam mogao ići” kaže Mehmed.

Smatra da ima dobru komunikaciju sa djecom jer ih nikad ne laže i nema potrebe da laže i oni to osjećaju.

“Niti je laž moje ponašanje na bini niti je laž moja interpretacija niti moje uživanje koje imam u tome i oni to osjete i oni to meni uzvraćaju“, rekao nam je.

Iako ima 40 godina radnog iskustva, na nastup u Pljevljima mu se vratila ona trema koju je imao na prvom izvođenju u srednjoškolskim danima.

“Što je to trema od moje djece od mog grada ne znam… Na samom nastupu nije mi bilo svejedno. Ali kad se sve sabralo, ta ljubav izmedju djece i mene,onda je to krenulo kako treba” kaže Mehmed.

550 djece je, priča, učestvovalo u projektu.

“Prije svega smo prvo pregledali salu i prostor gdje možemo smjestiti djecu. I ja sam nacrtao skicu kao kad trener fudbalerima crta. I oni su to vrlo ozbiljno shvatili. Ne bih da ističem nikoga ali posebno se angažovala profesorica Ivana iz osnovne škole Boško Buha”- kaže Mehmed.

Vježbali su u sportskim salama osnovnih škola i zahvaljuje se direktorima škola što su izlazili u susret. A posebno je oduševljen djecom iz vrtića.

“Crna Gora ne zna koji se potencija i blago krije u djeci iz tog vrtića i u njihovim vaspitačima koji rade sa tom djecom kao i u njihovoj direktorici Abeli. Ta sinhronizacija pokreta kod djece koja imaju četiri, pet godina su gotovo identični srednjoškolcima. Tu korelaciju pokreta razviti kod djece je rad pun ljubavi.”kaže Mehmed.

Intenzivnog rada je bilo sedmicu a još par dana su djeca vježbala u posebnim grupama sa svojim profesorima.

“Na probnom nastupu nisam htio da izvučem maksimum od djece, svjesno sam to kočio. Govorio sam im da to mogu deset puta bolje, kako da im dam peticu to je tri plus i tako dalje… i oni su se baš zabrinuli i prilazili su da kažu da će oni dati maksimum od sebe i tako je i bilo, da sam ja pred kraj numere počeo da plačem. Narod je pred kraj numere ustao, svi su skočili na noge neki su vrištali, neki su pjevali, nisu znali u kom pravcu da gledaju. Aplauz je trajao osam minuta”- kaže Mehmed.

Strahovao je da se samom izvođenju ne pripiše neka politička konotacija pošto je otvaranje Doma Kulture bilo pred lokalne izbore.

“U Crnoj Gori su ljudi strastveniji i ovdje je sve intenzivnije pa i te emocije pa se to moglo vezati za neku politiku. Ali sam ja sve vrijeme naglašavao da se ne petljamo u politiku. Ovo izvodim jer je to Dom kulture koji pripada svim građanima Pljevalja, bez obzira na političko ili bilo kakvo drugo opredjeljenje. I hvala Bogu to nije bilo pokvareno nego je bio jedan gospodski skup”- kaže Mehmed.

Sama numera je molba da ne bude rata. Zbog čega baš ta pjesma od Đorđa Balaševića, profesor objašnjava da je on pedagog i da je njegovo da djecu uči dobrim stvarima da ih ne uči da se mrze i da se djele.

Oduševljen je reakcijom ljudi. Imao je pozive pohvale sa svih strana svijeta.

“Iz Crne Gore, Srbije, Hrvatske sam stotinu poruka dobio. Koleginica koju nisam vidio još iz osnovne škole me je zvala iz Amerike. Njen sin iz Pariza, koji je operski pjevač i pjeva u Metropolitenu, poslao mi je poruku da je oduševljen. Javila mi se familija Đorđa Balaševića. Nisam sanjao da će takva reakcija biti i da će simpatije tako nepodjeljene biti”, kaže Mehmed.

Posve neobična mjesta snimak je obišao, a jedan od njih je i zatvor u Spužu, u Podgorici, gdje je organizovano da se video pusti svim zatvorenicima, i svi zatvorenici su plakali. Mehmed to ni u snu nije očekivao i nada se da će to doprinijeti njihovoj rehabilitaciji i resocijalizaciji.

“Imam želju da nešto slično organizujem u Podgorici sa 5000 djece u nekom adekvatntnom prostoru. Ali ovaj put bi insistirao da tu bude profesionalana ekipa koja bi to snimala sa više kamera i režiserom da bi ostao jedan krasan zapis. Jer smatram da je to poruka koja je univerzalna i koja vazi za svako vrijeme”- kaže Mehmed.

Kaže gdje god da putuje na svijetu se ne odriče svoje domovine Crne Gore i svoje Bosne a poruka za kraj bi bila da „generacije koje sad vladaju, da ulažu u djecu ,u razvoj i pamet djece, da ih ne truju koje kakvim glupostima nego da ih uče da postanu gradjani Evrope i gradjđani svijeta koji će činiti dobro drugima.“