Uglavnom će njegove riječi ljudi svrstati u domen sentimentalnih ljubića koji se prodaju kao najbolji put do romantične duše jedne žene – ali na nekoliko mjesta je toliko pogodio suštinu da će biti citiran stotinama godina, pod uslovom da se ne samouništimo. Ako bi se pjevljivo dočaravala situacija ovih dana legli bi stihovi Đ. Balaševića „Putuj planeto,
super smo se družili nama je lepo, taman kako smo zaslužili.“

Kad me nešto prilično iznervira, uglavnom se trudim da to svoje stanje ne prosleđujem dalje. Pokušavam da nađem izvor svega toga u ličnim osjećajima, očekivanjima, pretpostavkama, čak i odgoju, i veliku većinu stvari tako i riješim. Nekad se istresem „na papir“ koji završi kao neki odbačen fajl u kompjuteru, ali brojim nebrojeno puta do onih strpljen-spašen 10 sekundi i trudim se da svojim postupanjem pomjerim bilo šta u pravom smjeru. Mali korak, pa makar to bili puni džepovi smeća za koje sam odoljela da ne bacim na ulicu. Dolazim iz grada koji drugi doživljavaju kao slijepo crijevo, grada prepunog turističkih potencijala kojima se u turiste broje gastarbajteri koji su davno iz tog slijepog crijeva i otišli… Ali u napadima nostalgije uglavnom osuđuju sve ono što je ovde ostalo, vjerujući da je tamo đe su otišli ljeb slađi, ali kod nas lakši. U tom mom gradu skrivaju se neke od najljepših priča koje nemaju kome da se ispričaju! Koje čak ni sami, zatočeni tu, ne pričamo ni jedni drugima jer nam je preče da prokomentarišemo šta se gdje zbiva i ko se kuda kreće.

U gradu gdje se uz kompleks ne vezuju vitamini nego mentalni sklopovi. Gdje je solidarnost najaktivnija kada je pohvaljena i javna… I što je najgore iz kojeg god grada da neko dolazi, pronaći će metar svoje mahale.
Hvala ti pauzo svijeta što smo došli u situaciju da iz svojih domova gledamo kako planeta savršeno funckioniše bez nas. Rijeke teku, ribe plivaju, pčele zuje, neke ptice su u tranzitu… Pijani slonovi spavaju na plantažama, majmuni na Tajlandu se svađaju oko banane na asfaltu kojim smo im mi prekinuli stazu za trčanje. I ko je kome onda zauzeo teritoriju?

Mi ništavci koji smo dozvolili sebi da se u vremenu kad se šolje samočiste i dezinfikuju bijemo oko toalet papira. A isti ništavci čije su babe i đedovi mljeli žito i strpljivo čekali danima jedan džak samljeven hukom vodenice i bukom točka, dok mi za kilo spakovanog i složenog, oči oćemo da iskopamo.
Navire mi milion primjera po kojima smo svi dio od tog velikog ništavila.
Počeću od svoje male sredine u koju sam zaljubljena u koju ulažem više entuzijazma nego što mi se vraća na bilo koji način. I koju nosim svuđe u pričama sa toliko ljubavi, da ponekad pomislim da moja subjektivnost prelazi domene realnog. Toliko volim svoj grad, a toliko sam bijesna na tu tačku odakle sam krenula.

– Dio smo jednog velikog ništa, znajući činjenicu da svi kukate na zagađenost vazduha, a malo ko se zapita zbog čega je to tako i pokuša da pronađe nešto racionalniji odgovor od onog krivi su tamo neki drugi. Koji drugi? Pa ti si dio drugih, prvima.

– Dio smo jednog velikog ništa dok izbjegavamo bolesne, govoreći „pu pu daleko bilo“ kad im i sliku vidimo, a onda kad se od nas traži da izbjegavamo bolesne mi punimo gepeke i pravac roštiljanje program, okupljanja, posjećivanja… omasovljavanje svega što ne bi trebalo potiče upravo iz ovih malih sredina.

– Dio smo jednog velikog ništa dok smatrate da su u kućama oni koji se boje virusa, a da su hrabriše na ulici.

Vjerujem i nadam se, ako se desi – da bih taj virus podnijela blaže nego gnojnu anginu, ali se bojim za ljude koji mrežom prenošenja mogu potpasti pod moje šetkanje. Pošto smo jedno veliko ništa ne od juče nego odavno, navikli smo ljude da je sramota otići kod doktora pa onda samo razmislite koliko višestruko bolesnih imamo oko sebe. Ljude kojima se živi i koji su u svojim najboljim godinama! Ljude koji su u srednjoj životnoj dobi i osim ljubavi koje pružaju drugima na svojim plećima nose i breme ostvarivanja snova svoje djece i vrijeme je da im uzvratimo. Skoro bez izuzetka smo svi to osjetili, gomila truda i odricanja koja su uglavnom nevidljiva jer su nam toliko uobičajena da ne razmišljamo šta bi da toga nije bilo.

Toliko visoko smo postavili očekivanja i previše nam je stvari normalno, a uglavnom su luksuz. Te stvari su uglavnom besplatne, ali dragocjene.
Ovih dana je luksuz zagrliti svog prijatelja, popiti kafu i pričati o uobičajenim temama, pa makar one bile istina govorkanja. Ovih dana se preskaču rođendanske torte, izmišljaju se igre djeci kojima je presječena normalna svakodnevnica. Iste one igre kojima su nama skretali pažnju onda kada se neizvjesnost osjećala u svakoj rečenici. Generacijama među kojima sam odrastala je svakodnevnica presjecana više puta i nikad ne ovoliko dostojanstveno i čisto. Borba koja se vodi čistim rukama i čistim obrazom. Bez ikakvog napora.

– Dio smo jednog veliko ništa jer se svi brinu za svoje finansijske probleme koji će nastati ekonomskim krahom – nije li ovo pogodilo cijeli svijet? Posredno ili neposredno ovo će se odraziti na apsolutno svaku osobu u našoj zemlji, pa čak i na ove kratkoročne apotekoprofitere koji će kad tad dočekati bojkot kupaca zbog povećavanja cijena maski i sredstava za dezinfekciju.

– Dio smo jednog veliko ništa jer nam se marketi zatvore da ne bi bili nabijeni jedni na druge, a onda ispred marketa napravimo red i brojimo dlake na vratu osobe ispred sebe.

– Dio smo jednog velikog ništa što onima koji se ne služe tehnologijom, ne varimo sve informacije u potpunosti i ne koristimo plastične primjere kako bi im objasnili zašto je važno da poštuju savjete. Primjer koji bih mogla ispričati i najstarijoj osobi koju poznajem je da Italija broji ogromne ljudske gubitke, dok Njemačka sa skoro istim brojem zaraženih ima oko 50 umrih – kapaciteti intenzivne njege prave razliku, gdje je Njemačka brojnija za skoro 20 hiljada kreveta. Zamislite stanje epidemije u Crnoj Gori gdje se u nekim gradovima soba intenzivne njege od obične sobe razlikuje kao i ekonomska i biznis klasa aviokompanije – odvojene su zavjesom i imaju neke prividne beneficije.

– Dio smo jednog velikog ništa što sve više čujem komentare kako je nadležne briga za nas i onda dodaju 44 teorije zavjere koje veze s mozgom nemaju o tome zašto se sve ove mjere uvode. Uvode se jer smo stoka kojima nije dovoljno reći da postoji izvjesna opasnost i očekivati da se savijemo kući – nego više ne znaju kako da vam onesposobe okupljanja nego da zabranjuju polako i broj osoba koje se prevoze istim automobilom. Sve to u cilju što efikasnijeg rješavanja problema i svih posledica, ne samo zdravstvenih.

– Dio smo jednog veliko ništa ako i u svemu tome ne uključimo malo razuma i odgovor u mjerama predostrožnosti ne nađemo u efikasnoj preventivi – želji da ne gatamo oćemo li biti u stanju da liječimo sve ili samo izvučene u dobošu.

– Dio smo jednog velikog ništa još otkad smo svakog turistu pokrali ne misleći o tome da li će nam se ikad više vratiti ili nas kome preporučiti.

– Dio smo jednog velikog ništa ukoliko mislimo da ako u ovoj situaciji podbacimo da će neko poželjeti kod nas da se previše zadržava.
Da li vam sjever Italije djeluje kao turistički atraktivan region sad isto kao i prošle godine?

I meni je tako djelovalo sve dok nisam provela dva mjeseca baš tamo i uvidjela koliko su i oni sa svim ništavilima jedno veliko ništa bez prirodnih ljepota.

– Dio su jednog ništa, zajedno sa nama, jer su ljudi nenaviknuti na ličnu higijenu, zgusnuti potrebom da što više onoga što imaju izdaju ne bi li zaradili.

– Dio su velikog ništa jer im se posao u velikoj mjeri (makar one sa kojima sam imala dodira) svodi na priču o poslu i projektima.

– Dio su velikog ništa jer nemaju razvijen saosjećaj prema bilo čemu drugom i vrlo vjerovatno su zaslijepljeni nekim drugim stvarima pa im je zdravstveni sektor podbacio.

Iako bi naši pomislili da smo daleko od takvih, razvijenih zemalja, po pitanju bilo čega, vjerujem da po nekim tačkama možemo ispasti osvješćeniji na najbolji mogući način – ostajanjem doma. Uspjeli smo da budemo the last one in Europe i sad možemo da nastavimo sa teorijama zavjere zašto je to tako.

Nego da se vratim sklapanjem jednog velikog ništa.

– Dio smo velikog ništa jer se ponosimo pranjem ruku i jer je to postao očajnički apel oni koji strahuju od sveukupnog zdravstvenog stanja države, planete…

– Dio smo jednog velikog ništa jer se bojimo za svoje buđelare, ubuđao se svakome svaki.

– Dio smo jednog velikog ništa jer smo uspjeli da stvorimo pomamu za toalet papirom kao da će to spasiti svijet. A da slučajno sprečavamo širenje bolesti toalet papirom mi bismo je liskama suzbijali da ne bi potrošili koju paru.

– Dio smo jednog velikog ništa jer nam je odmor postao kazna, i to uglavnom plaćeni odmor, a godinama kukamo kako bi nam jedan dan premostio sve hronične bolove koji lutaju kroz naše tijelo.

– Dio smo jednog velikog ništa što vidimo da trava raste i bez nas, a sjutra ćemo se nekome hvaliti onom engleskom podšišanom preuzimajući zasluge za njenu zelenu boju.

– Dio smo jednog velikog ništa jer mjerimo ko nam je i kad poslao pomoć.

– Dio smo jednog velikog ništa jer se i dalje vode političke polemike o tome ko je kriv za pojavu ovog nevidljivog neprijatelja. Ništa si ako radije raspredaš da li ovo Kina udara Ameriku ili obratno, a onda izađeš da prošetaš svoj napuhani proljećni prsluk, naduvana pastrmko (dvije godine čuvam ovu uvredu).

– Dio smo jednog velikog ništa što sve znamo i sve umijemo, a u stvari pojma nemamo ni o čemu, osim ako nam to nije nekako dojavila Cica sa infektivne.

– Dio si/smo jednog velikog ništa ukoliko ti je hitan diferencijal za tamića, pa ti je to poslao Milinko po Drašku, pa Draško ostavio kod svastike jer ste neki rod, ali svastika to poslala po ćerki koja je zaovčica vaše komšinice pa dolazi tu blizu.

– Dio smo jednog velikog ništa ako vam je hitno bilo šta čemu vi niste hitni. Kome trebate da bi ovaj svijet opstao? Nikome, samo svojim gladnim potrebama za bilo čime pa čak i čistim potrebama koje smo uprljali.

Čak i da je sve izmišlljeno – da li smo više ništa ako se budemo sebi smijali za dva mjeseca kako smo nasjeli na to? Ili ćemo biti veliko ništa kad čujemo za prvi sebi poznati smrtni slučaj, a onda nam smrt počne da broji dlake na vratu.

Hrabriša, nisam tebe svježe ošišanog na keca sa stavom propalog mafijaša čekala da dođeš u market i kupiš kilo ćevapa i okreneš neđe pored rijeke.

Hrabriša nisam tebe čekala da ispiliš s prvim suncem i hvališ se svojim kretanjem, samo možda kretenjem.

Hrabriša, i prije tebe su postojale teorije zavjera, prije nego neku ponoviš preispitaj koliko u njoj ima zdravog razuma.

Hrabriša, znam da ti je Cica sa infektivne tetka, ali…

– Hrabriša, znam da si pročitao sve tekstove o koroni, ali helou Hrabriša, nije baš da ti je kurir naučno potkovan.

– Hrabriša, nisi budalica mala ako kršiš pravila samoizolacije nakon što si ušao u zemlju lažući odakle dolaziš. Prije si sinonim za jedanaesterac, i to onaj Mijatovićev, najbolniji.

– Hrabriša, ovaj svijet je bolji bez tvoje hrabosti, pusti nas kukavice da se borimo, rijetko kad smo mi vodili bitke.

– Hrabriša, prvi korak ka premošćavanju sopstvenih frustracija je preispitivanje, koje se najbolje odvija doma. Zato tamo i ostani dok ovo ne prođe, pa te častim dojč, obećavam.

Pa da jednog danas se sama sprdam za ovaj status. Dživeli!

Piše: Draženka Laketić