Piše: Ibrahim Sofić

Da sam ja netko,
Pozvao bih sve dječake,
Dao bih im igračke
I pustio ih da se cijeli dan
Igraju i jure…

Radili bi divne stvari,
Prekratki bi bili dani
Voljeli bi svoje škole đaci
Da sam ja netko… (Indexi – Da sam ja netko)

No, on je zaista bio netko – Pjevač.

Da, pjevač sa velikim P, ali su ga zvali i drugim nadimcima – Davor, Dačo, Pimpek…

Davorin Popović, pjevač legendarne sarajevske grupe Indexi već 15 godina nije među nama, preminuo je 18. juna 2001. godine. Iza njega je ostala velika zaostavština – bio je pjevač grupe koja je imala najduži staž na prostorima bivše Jugoslavije, brojni otpjevani hitovi, hiljade i hiljade ljudi na koncertima.

No, ljudima koji su ga poznavali ostalo je i nešto više, a to je sjećanje na čovjeka koji je svuda plijenio nečim posebnim, „čarobnim“, kako je za Al Jazeeru kazao Kornelije Kovač.

„Davor je izuzetna vrsta čoveka koji je uvek delovao kao jedan mangup u duši i boem, a koji to nije koristio u lošu svrhu, da se sa nekim poigrava, ogovara. Čovek koji je znao da drži banku u društvu, a svi mi da jedva čekamo da on drži tu banku. Bio je jedan veseljak, čovek od reči“, ističe ovaj Nišlija koji je od početka 1967. do polovine 1968. godine bio član sarajevske grupe

Dodaje kako je Popović, kao pjevač imao posebnu vrstu glasa – „ne promukli, prozvukli glas“.

„U mom rečniku je to da ima u glasu neko zrno, neko slovo z, a takva vrsta glasova je veoma bliska publici. Ne čini se da je to čisti operski glas, čisti registar pevača. Sa takvim glasom je na najbolji način iskoristio, nije imao neke interpretacije koje su neverovatne, više su bile jednostavne, čiste, svakome dobrodošle ko je želeo da čuje nekog posebnog pevača.“

Fenomenalna čarolija

Još jedan nekadašnji član Indexa kaže kako mu je teško govoriti o godišnjici Pjevačeve smrti jer je to posebna, emotivna priča za njega.

„Nakon 15 godina čovjek tek shvati ko je bio Davorin Popović. On je u ono vrijeme, u onoj Jugoslaviji koja je imala stabilan sistem i gdje je umjetnost bila na visokom nivou, on je napravio jednu fenomenalnu čaroliju gdje je na neki način sa grupom Indexi napravio takozvanu sarajevsku pop-rock scenu koja je bila najbolja u Jugoslaviji i gdje su se kompozicije Indexa vrtile na Radio Luksemburg. To je sada kao da gledate neku televiziju poput MTV-a i da budete na top listi MTV-a, a on je pjevao pjesme na jeziku koji su naši narodi tada govorili u bivšoj Jugoslaviji“, navodi Sinan Alimanović.

„On je napravio tu čaroliju gdje su umjetnici bili, gdje se vodila briga o umjetnicima, između ostalog su dobijali stanove od Grada Sarajeva. Vodila se briga jer su muzičari puno značili, svi umjetnici. Ovo je bio grad studenata, grad mladosti. On je napravio da grad Sarajevo bude grad mladih, Sarajevo tada imalo 120 kafića, a njegov je bio najpopularniji u Jugoslaviji.“

Alimanović kaže kako je Popović, kao lider Indexa, pokrenuo pop-rock scenu.

„I Bijelo Dugme i drugi bendovi koje znamo od prije rata i koji su tada bili popularni, i sada su jednako popularni. No, sada se dešava da smo na neki način postali kolonija susjeda. Vjerujem da je on živ, to se ne bi desilo. Imali smo neki dignitet do 2001. godine, dok Pjevač nije umro, vodila se briga o programskoj šemi i šta možemo ponuditi građanima, pa i šire. Sad je to postala jedna bara iz koje se čovjek ne može izvući. Svi vole mikrofon, svi vole imitirati.“

Alimanović, koji je među Indexima bio u dva navrata – od 1980. do 1983., te 1997. do 2001. i smrti Davorina Popovića, navodi kako je Dačo bio jedan od ljudi koji su osmislili Olimpijadu u Sarajevu.

„Bio je pokretačka snaga. Da je sada živ, drugačije bi stvari išle, zato što je on bio lider. On je imao autoritet u svim segmentima društva, uticao je na političare da se pomognu muzičari. On je i u sportu radio, bio je u upravi KK Bosne koja je tada bila prvak Evrope. Jedna legenda, jedna čarolija koja da se ponovo pojavi, ali to je teško, nemamo takvih ljudi, crna situacija.“

Zvijezde na estradnom nebu su često poznate po osobenosti, prepotentnosti, te komplikacijama u radu. Alimanović govori kako sa „čarobnjakom koji je čuda radio“ nije bilo tako.

„Ne, nije bio takav, svi znaju da je bio najbolji pjevač, jugoslovenski Frank Sinatra. Autoritet je Davor bio ne samo u muzici, djelovao je na ljude pozitivno… Bio je definitivno, za moj ukus, pored Dade Topića najbolji pjevač Jugoslavije, a bio je veoma lagan za rad, sa njim su se mogla stvarati čuda.“

Turneja po SSSR-u

Kovač se tokom razgovora za Al Jazeeru prisjetio jednomjesečne turneje Indexa po Sovjetskom savezu 1967. godine. Tada je sarajevski bend zabilježio nevjerovatan uspjeh, a naš sugovornik dodaje kako je tamošnja publika bila željna takve muzike.

„Oni su slušali samo finski radio program, na TV nisu mogli da vide strane grupe. Kad smo se mi tamo pojavili, tamo je bio delirijum u publici, kao da smo bili prvi sa takvom muzikom. Publika je tokom izvođenja pesama – kako krene pesma, istog vremena kreće skandiranje, bacanje kišobrana, kaputa, svega u vis.“

Ali, početak puta to nije nagovještavao. Naime, posljednja stanica je odjednom bila prva – Moskva.

„Oni su namestili tako da vide šta mi to radimo, jer su čuli da smo poznati u Jugoslaviji. U trećem redu na nastupu je bio niz od 3-4 osobe u crnim odelima, ostali bili studenti. Oni su posle došli u garderobu, da kao nešto razgovaraju sa nama. Dosta je bilo nekih smešnih primedbi tipa: ‘Zašto jedan ima braon cipele, dok su kod drugih crne’. Ono što je bilo najsmešnije kada su rekli: Znate šta, lepo vi to svirate, ali ako bi mi hteli da ovde imamo Beatlese (mi smo uglavnom svirali Beatlese u Rusiji i još neku stranu grupu) ili Stonese, mi bi njih ovde pozvali bez problema. Mi od vas očekujemo da svirate muziku bratskih naroda Jugoslavije’ (smijeh).“

„No, dobro, uozbiljili smo se.  Rekli su i da će sa nama ići jedan stariji Rus, koji to i najavljuje, i on će voditi računa ‘da li ste smanjili repertoar engleskih, američkih, stranih pesama i da počnete da pevate muziku bratskih naroda’. Boga mi, mi smo se uplašili, to je bila kao neka pretnja.“

Uslijedio je koncert u Zaporožju. Indexi su svirali „muziku bratskih naroda“ i svoje pjesme „Ruke pružam“, „Oko malih stvari svađamo se mi“, no te pjesme nijedna osoba u Rusiji nikada nije čula i reakcija je bila mlitava…

„Na trećem koncertu, izlazimo da sviramo, čekamo da sviramo ‘Ruke pružam’. Davor se u trenutku okrene prema nama, pogleda nas i kaže ime jedne pesme od Kingsa i krenemo mi odmah tu stvar. Kako je krenuo bubanj, dum-dum-dum, istog časa je publika bila na nogama, skandiraju, bacaju sve, haos…“

Sa Pjevačem nikada nije bilo dosadno, kažu svi. Imao je karakterističan glas, pojavu, pristup prema svakom čovjeku.

Dodaju kako, iako je prošlo 15 godina, bol zbog njegovog odlaska još je ista.

Krik iz druge sobe čujem,

To mi neko kaže: “Nisi sam”.

Tako, tako sam umoran,

I čekam valove,

Valove mora… (Indexi – Plima)