Rijetki su danas srećnici koji vole posao kojim se bave, i koji na kraju radnog dana ne osjećaju umor i iscrpljenost, već zadovoljstvo i ispunjenost zbog dobro obavljenog zadatka i lijepih trenutaka u kolektivu gdje se ljudi međusobno uvažavaju i gdje vlada prijateljska, gotovo porodična atmosfera. Jedan od takvih je Pljevljak Danilo Brajković, novinar Dnevnih novina, dobitnik nagrade Društva crnogorskih novinara za najboljeg mladog  novinara u 2018. godini. Novinarstvo je, kaže Danilo za Pljevaljske novine, veoma težak i stresan posao, ali koji čovjeku “ulazi pod kožu”, pa je nakon prvog teksta teško udaljiti se od ove profesije, a kamoli nakon hiljadu intervjua, tema…

Danilo priča o djetinjstvu, porodici, gimnazijskim danima, periodu studiranja, profesionalnom angažmanu…

– Odrastanje je najbezbrižniji dio, ali ga, nažalost, nismo svjesni i ne cijenimo ga sve dok se ne suočimo sa punoljetnim fazama. Rođen sam1990-te, tako da sam dio generacije koja je prerano naišla na teške i tada neshvatljive momente, poput, recimo, bombardovanja.Tako pamtim učenje uz zvuk sirena, prekid nastave, ali i pored toga ništa nije uspjelo da zasijeni drugarstvo, pošto, srećom, tada nije bilo pametnih telefona, interneta, Fejsbuka. Bili smo prepušteni pravoj igri. Djetinjstvo mi je donijelo i ljubav prema odbojci, koja je pretočena u nekih 10 godina nezaboravnih avantura, putovanja, treninga i sat nakon ponoći u ledenoj “Adi”, utakmica, prijateljstava koja i danas opstaju. Svaki odlazak van Pljevalja na utakmicu prepričavao se mjesecima – priča Danilo i dodaje da su mu gimnazijski dani omogućili korak naprijed ka ozbiljnom svijetu, pod nadzorom fenomenalnih profesora, od kojih izdvaja razrednu starješinu Emiru Hamzić, čijim je, kako je istakao, preranim odlaskom škola izgubila dio duše, a svi iz njegovog IV-5 velikog prijatelja.

– Čitav taj period na najbolji način zaokružila je porodica, roditelji Branibor i Ljiljana, brat Nikola, ispod naše Stražice, uvijek su bili neiscrpna podrška i oslonac. Poslije gimnazije odabrao sam Fakultet političkih nauka u Podgorici, smjer novinarstvo. Činilo mi se kao da je to dobar izbor. Slijedio sam ono što volim, bez želje da eksperimentišem studirajući ono što nikada nisam želio, poput pravnog, ekonomskog fakulteta i drugih popularnijih. Roditelji su me podržali. Nikada nisam zažalio, mada je definitivno bilo znatno drugačije nego što sam zamišljao na početku – previše bespotrebne teorije, premalo potrebne prakse. Diplomirao sam sa desetkom 2013. godine. Na tom stepeniku sam se zaustavio, a možda nekada i nastavim školovanje, mada u mom poslu praktičan rad mnogo više donosi nego titula – kaže Danilo.

Od 2009. do kraja 2012. godine Danilo se trudio da svaki slobodan trenutak provede u Pljevljima, najviše ljeti, tokom pauze. Prvi posao dobio je u oktobru 2012. godine tokom treće godine fakulteta.

– Na poziv profesora Darka Šukovića prva znanja stekao sam na radiju Antena M. Više je to bilo stažiranje, ali zlata vrijedno, pošto sam za nepuna tri mjeseca imao od koga da naučim kako to izgleda biti novinar u realnom životu, bez uljepšavanja. Sjećam se i prve “plate”, tih 50 evra tada mi je značilo kao 500. Od kraja decembra 2012. godine do danas sam u Dnevnim novinama, član redakcije Zabava. Nisam očekivao da ću se toliko zadržati na istom mjestu, ali nikada nisam zažalio – ističe Danilo, pojašnjavajući da danas mlađi ljudi više koriste portale.

– Automatski to utiče na funkcionisanje, loše tiraže. Zašto biste kupovali novinu kada već do podneva portali sve to objave i imate to na dlanu, iako smo svjedoci da internet novinarstvo ne služi za informisanje, već uglavnom predstavlja mašinu za privlačenje novca, naročito u slabo razvijenim zemljama, kao što je naša. Ukratko, nije vijest da je pas ujeo čovjeka, već da je čovjek ujeo psa. Na to nas navikavaju. Nevjerovatno je teško razmišljati dan unaprijed, jer čim završite izdanje za utorak u glavi je već tema za srijedu. A najbitnija lekcija je – ne dozvoliti monotonost, zasićenje. Čim se umiješa pomisao o otaljavanju posla to pero više nije kreativno i tekstovi postaju suvoparne ponjave, kako ih žargonski opisujemo. Dovoljno je reći da jedno pogrešno slovo ili znak interpunkcije može uticati na dalju karijeru. A svi jedva čekaju da pogriješite, time se danas naslađujemo kao društvo – naglašava Danilo.

Danilo se bavi ralaksirajućim temama, prati šarolike oblasti: muziku, festivale, filmove, manifestacije, modu, umjetnost, na ozbiljan način.

– Vrlo je kreativno polje. Nažalost, usljed poplave tabloidnih centara, mnogi pomisle da izvještavamo o starletama, čudnim pojavama današnjeg šoubiznisa, ali ko god je makar jednom kupio Dnevne novine zna da promovišemo isključivo kvalitet, ozbiljne sagovornike, poštujući sve postulate novinarstva. Prihvaćen sam perfektno, onako kako bih želio da neko jednog dana prihvati i mog prijatelja ili člana porodice. Iskustvo je u novinarstvu neprocjenjivo, a dočekali su me ljudi koji su u tom trenutku imali više godina radnog staža negoli ja godina života. Te lekcije su dragocjene i pamte se. Nema ih u knjigama. Tu sam već sedam godina, kolege iz redakcije gledam češće nego članove porodice, a sigurno se ne bih toliko zadržao na istom mjestu da ovaj kolektiv nije kvalitetan u ljudskom smislu. Neprijatnosti nije bilo, grešaka jeste, ali to je sastavni dio igre – kaže Danilo. Ističe da se bliži trenutak kada bi mogao reći da je u ovoj redakciji ostvario ono što je želio –  uradio je dosta ekskluzivnih priča sa istinskim velikanima i ljudima čija riječ i te kako znači, a nisu tako često dostupni, poput pokojnog Olivera Dragojevića, Zdravka Čolića, Gorana Bregovića, Dina Merlina, Džibonija, Josipe Lisac, Bajage…

– Očekujem da slično ostvarim i u nekoj drugoj oblasti, ali sačekaću pravi trenutak za takvu vrstu promjene – zaključuje Danilo.

Uobičajena pljevaljska priča

Danilo ističe da bi volio da može češće da dolazi u Pljevlja.

– Obavezan je odmor tokom ljeta, kada Pljevlja dišu punim plućima, dolazak povodom praznika, uz poneki vikend izlet. Otišao sam zbog studiranja, a grad sam na duže napustio zbog posla. Dakle, uobičajena pljevaljska priča. Naš grad, nažalost, svjesno ili nesvjesno, okreće leđa mladim ljudima, u fazi kada im je podrška najpotrebnija. Nedostatak fakultetskih ustanova i nepostojanje makar trunke inicijative da se podrže mladi doveo je Pljevlja do ovoga što trenutno jesu – grad iz kog se odlazi, koji u posljednje vrijeme hrani druge, a zanemaruje svoje. Poznajem toliko Pljevljaka koji se uspješno bave novinarstvom i brojnim drugim profesijama u Podgorici, Beogradu, Sarajevu i još nikada nisam čuo da je bilo ko od njih dobio poziv iz rodnog grada, da stečeno znanje valorizuje na kućnom pragu, a sigurno bismo imali šta da pokažemo. Zato odlazimo i rijetko se vraćamo – smatra Danilo.

Riječi koje ne možete uokviriti ali prijaju

Danilo kaže da nagradu za najboljeg mladog novinara koju mu je dodijelilo Društvo crnogorskih novinara povodom 148. godina novinarstva u Crnoj Gori na svečanoj akademiji u nacionalnoj biblioteci „Đurđe Crnojević (24. januara) nije očekivao jer je vjerovao da će je ugrabiti neko iz ozbiljnijih redakcija.

–  Srećan sam što sam pogriješio. Veoma sam ponosan jer je riječ o prvoj nagradi u mojoj karijeri, koju doživljavam kao satisfakciju za svaku napisanu riječ. Sigurno je bilo dosta mladih kolega koje su nagradu zaslužili i prije mene, koji se bave ozbiljnijim formama. Izgradio sam prepoznatljiv stil, uspijevam da izvučem iz sagovornika iskrenost i priče koje odišu posebnim šmekom, a to tekstovima nudi posebnu dimenziju. Uglavnom su sagovornici navikli da im postavljaju prilično slična pitanja, a ja im prilazim na drugačiji način i tako ih motivišem da me dožive kao poznanika, a ne novinara. Kad god pročitate takve tekstove, biće aktuelni, svježi. Više od diploma znače me čestitke kolega sa po nekoliko decenija karijere, koji kažu da sam je zaslužio. Te riječi ne možete uokviriti, ali prijaju – ističe Danilo.